21.11.2014 | Silvio Market
12. - Napad na Slano
Autor: Glas Grada
podijeli:
Slaba obrana Slanog tada je još više oslabila, jer osim što je bila između dvije vatre, još je došlo i naređenje o povratku branitelja iz Makarske, koji su to jutro stigli
Put od Stona do Trstenika je bio kao put u nekom drugom vremenu, u drukčijem zemljopisnom podneblju. Bez ikakvih naznaka o ratu koji je bjesnio na području gdje sam boravio i kroz koje sam prošao. Stijepo Dabelić-Grego, član posade m/b Perast kojeg sam sreo na izlasku iz Stona, pokraj ulaznih vrata u solanu, je bio moj „stoper“ kojeg sam preveo do Trstenika. Nadali smo se svaki od nas zbog svog razloga što skorijem ukrcaju na trajekt „Badija“ i prebačaju na Mljet. Dolaskom u Trstenik dočekala nas je skupina od 15-ak ljudi koji su se slijedom raznih okolnosti našli na pustoj rivi iščekujući trajekt, prijevoz, koji još dugo neće doći. U Slanom je ostatak posade „Perasta“ bio na okupu, te su iščekivali daljnji razvoj događaja. Sve potrebno za život na brodu su imali, tako da su bili bar na tom polju preživljavanja sigurni. Ujutro, 3.10. 1991., još je u Slanom i na okolnim brdima koji okružuju samo mjesto bilo tiho, osim što se čula tutnjava ratnog oruđa i česti preleti borbenih zrakoplova i helikoptera JNA. U zraku osjećao miris paljevine, a gusti dim i pepeo koji je padao poput snježnih pahuljica prekrio je slansku uvalu. Sve je to vjetar donosio iz smjera istoka. Gorjela je sva šuma istočno od Slanog, uz magistralu, a sve zbog topničkih napada s mora, kopna i iz zraka. Zbog te bestijalnosti zapalio se bio i čuveni Arboretum u Trstenom. Iako su preostali žitelji mjesta uz magistralu i branitelji pokušavali zaustaviti tu vatrenu stihiju, nisu uspijevali. Kada je izgledalo da će sve izgorjeti, ipak je sa neba došao nenadani pljusak kiše, pa je prigušio vatru. No, nakon toga, pojavili su se helikopteri, te su posipali fosforni prah po Trstenom i okolici, nakon čega je daljnje gašenje bilo uzaludno. Vatra se ponovno razbuktala, te je zahvatila maslinike, voćnjake, vinograde, kao i veliki dio Arboretuma. Tek kasno popodne su paljenjem kontra požara branitelji uspjeli zaustaviti tu stihiju. Nakon požara, Trsteno i Brsečine napuštaju civili, te odlaze prema Dubrovniku, Stonu, a neki se upućuju i barkama prema Elafitima. Svaki od tih pravaca egzodusa bio je podjednako pogibeljan. U Slano je tog 3. listopada, oko podne došlo i 38 dobro naoružanih branitelja iz Makarske, koji su bili nužno potrebni krhkoj obrani oko Slanog. U isto to vrijeme, dva ratna zrakoplova JRV, tipa „ jastreb - J 21“, mitraljiraju iz svojih nosnih strojnica kalibra 12,7 mm ( Browning AN/M3 ), radio-televizijski odašiljač na Bijelom brdu ( zapadni dio slanske uvale ), te policijsku postaju u samom Slanom. Na moru pak, dva patrolna čamca i jedna raketna topovnjača ulaze kroz Mali Vratnik, pridružuju se zloglasnom PČ-178 „Kosmaj“ u Koločepskom kanalu i zauzimaju položaje za napad na branitelje. Potom se otvara topnička vatra prema položajima braniteljima, i s mora i s kopna - iz Hercegovine. Slaba obrana Slanog tada je još više oslabila, jer osim što je bila između dvije vatre, još je došlo i naređenje o povratku branitelja iz Makarske, koji su to jutro stigli. Morali su se vratiti na srednjodalmatinsko bojište, kako bi pojačali crtu obrane između Makarske i Vrgorca. Sve je to pokazivalo da se sprema katastrofična večer u Slanom. U 17.45 sati, posada „Perasta“ je sjedila na krmi broda oko postavljenog stola, gdje su se pripremali večerati. Na rivi, u neposrednoj blizini broda je bila klupa, tik uz visoki stup na kojem je bio izvješen Hrvatski stijeg. Na toj klupi je sjedio Vicko Runje, voditelj prehrambene trgovine u Slanom, gdje je nakon napornog dana napokon sjeo i jeo sendvič. Prva granata koja je doletjela na Slano tu večer pogodila je stup, raznijela ga u bezbroj komada i ubila nesretnog Vicka. Šrapneli granate i dijelova stupa su se razletjeli zrakom, udarili i zvonili i po oplati „Perasta“, te razbili jedan bočni prozor gornjeg putničkog salona, uz rivu. Na sreću šrapneli nisu nikog ranili od posade. Nakon toga počinje prava kanonada na Slano. Iz svih mogućih oruđa, s kopna i mora se pucalo po naseljenom mjestu, u kojem je tada bilo oko 250 ljudi. Kako je vrijeme odmicalo, i kako se neprijateljska vojska iz pravca Orahovog dola u Hercegovini primicala granici iznad Slanog, tako je razaranje samog mjesta postajalo sve žešće. Stravu u samom mjestu je pojačavao i požar koji se nesmiljeno širio oko Slanog, sada i sa zapadne strane. Najgora vatra je bila oko hotela „Osmine“ i Slađenovića, na cesti spasa prema Stonu, te oko asfaltne baze na Mironji. Stanovnici Slanog, koji su bili u svojim kućama ili u centru mjesta, oko hotela „Admiral“, i kriznog štaba nisu mogli doći k sebi, jer su bili smućeni pod dojmom tih prvih napada i neprestanog podrhtavanja tla od silnih detonacija s brda i mora. Tako su u tom pomahnitalom bijesu JNA-e ranjena još dva čovjeka; Goran Brbora i Armin Voloder. Granate su nastavile zviždati i padati po Slanom na sve strane. Direktno je pogođen više puta hotel „Admiral“, kao i kuće po mjestu, pogotovo u samom centru, gdje su zlotvori naumili pobiti što više ljudi i uništiti sve što se može. Kako se primicala noć, tako se plamen požara sve više uočavao i po šumi oko Slanoga, ali i u samom mjestu gdje su gorjele kuće, garaže, automobili...Vatra je nošena jakom burom sve to još pojačavala, tako da je izgledalo kao da gori i nebo i zemlja. Članovi DVD-a Slano su pokušavali obuzdati vatreni užas, no nisu uspijevali, pa su tokom noći morali odustati i spašavati vlastite živote. U svom tom užasu ipak se iz Dubrovnika uspio probiti do Slanog kamion koji je donio oružje i streljivo. No, to je trebalo prebaciti na položaje branitelja oko Slanoga, te su opet članovi posade „Perast“ ; Ivo Lazo i Slobodan Dovijanić, zamoljeni od kriznog štaba da sudjeluju u akciji opskrbe branitelja potrebnim naoružanjem. Evo kako je to opisao Ivo Lazo, član posade m/b Perast, tada dvadesetjednogodišnjak, koji je mjesec dana prije majstorski „napustio“ ročničko služenje u JNA, te se po izlasku iz šibenske kasarne; „Ante Jonić“ odmah ukrcao na „Perast“; U kamion poduzeća „Dubrovkinje“ smo iz zgrade gdje je bio krizni štab i civilna zaštita ukrcali minobacač s postoljem i granate u limenim kutijama. Tu je još bilo par ljudi u uniformama koji su bili pri kriznom štabu i koji su s nama dvojicom sve to ukrcavali, te smo krenuli prema granici, iznad Slanoga. Već je bila skoro noć pala. Sjećam se kad smo se vozili uzbrdo kako sam vidio u kanalu ispred Slanoga obrise neprijateljskog ratnog broda. Mi još nismo bili stigli gdje smo trebali, kad su oko kamiona počele padat granate. Odmah smo se iskrcali i napustili sve to, te se počeli povlačili po cesti, nazad, prema Slanom. Izvlačio nas je čovjek u uniformi, koji nas je i poveo s broda, te nam davao naredbe kako se treba povlačiti i sve ostale upute da bi sačuvali žive glave. A granate su padale na sve strane okolo. Po 40 granata u seriji je u krugu od oko 100 metara padalo oko nas. Sve je bilo u dimu. Mi bi zalegli oko ceste i kad bi jedna tura granata pala, digli bi se i trčali dio puta, i onda bi opet zalegli, pa puzali do kakve seke ili zaklona. Tako smo se povlačili, i nikad kraja tome. Ali, nismo se više povlačili prema Slanome, već na istok, prema Majkovima, starom cestom koja ide poviše magistrale. Jer, kako su tukli oko nas, tako se tuklo i dolu, po mjestu. Slano je gorjelo ko baklja. Bilo je to oko deset ura, uveče. Sjećam se da je jednom od vojnika koji se povlačio s nama pozlilo, te je Slobodana Dovijanića zamolio da on preuzme i nosi njegovu pušku. On je jednostavno nije više mogo nosit. Bila je to neka stara puška – „tandžara“, „M-48“. Momak je poslije više nije ni isko nazad, i tako je ta puška ostala u Dovijanića. Do jutra je još puno bilo, pa smo nastavili zaljegat, puzat, i pognuti trčat prema spasu...
(nastavlja se)
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Ocijenite članak
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu? 
.jpg)
.jpg)
.jpg)
3.jpg)
