09.01.2015 | Silvio Market
18. - Laži nad lažima
Autor: Glas Grada
podijeli:
Vojne vlasti okupatorske sile uglavnom su podatke o zarobljenicima puštale u javnost „na kapaljku“, i to samo preko „patriotskih“ tiskovina, poput; podgoričke „Pobjede“, „Nikšićkih novina“, ili RTCG - Radio Televizije Crne Gore
Obrana cjelokupne općine Dubrovnik nije mogla izdržati silnu oružanu silu neprijatelja. Prekidom jedine kopnene veze između Dubrovnika i ostatka Hrvatske ( okupacijom Slanog ), samo je bilo pitanje vremena kada će se stisnuti obruč oko samog grada Dubrovnika i što će biti ako agresorske snage uđu i u sam grad. Tako je nakon jakog otpora malobrojnih i slabo naoružanih hrvatskih branitelja na Zvekovici, neprijatelj 15. listopada 1991. opkolio, a već 16. listopada ušao i okupirao Cavtat. Osim što je JNA okupirala Cavtat, u sam Cavtat je po nalogu Mila Đukanovića ( premijera vlade Crne Gore 1991. god.), ušla i crnogorska milicija, što je nepojmljivo i protuzakonito u svakom smislu bilo. Nakon neprijateljskog desanta, 24. listopada okupirani su i Kupari i Srebreno. Branitelji su još uvijek pružali otpor kod mjesta Gornjega Brgata, ali su padom posljednjih obrambenih položaja na Dupcu u Župi dubrovačkoj, branitelji Brgata dovedeni u nepovoljan položaj, pa su se zbog mogućnosti da ostanu u okruženju, povukli prema naselju Bosanki. Donji i Gornji Brgat, te Dubac su zbog tog okupirani 25. listopada. Početkom studenoga u naselju Bosanki, nakon žestokih borbi, poginula su sedmorica hrvatskih branitelja. Dio branitelja nalazio se i na staroj austrijskoj ruševnoj utvrdi Strinčjera, na sjeverozapadu brda Srđ, gdje su odolijevali žestokim napadima iz pravca sjevera. Nakon pogibije desetorice hrvatskih branitelja, dijelom pristiglih iz Omiša i drugih krajeva Hrvatske, a dijelom i Dubrovčana, Strinčjera je pala u ruke neprijatelja, dok su se preostali branitelji povukli prema utvrdi Imperial na Srđu, koja je smještena točno iznad starog grada. Tu su se branitelji utvrdili i prešli u fazu aktivne obrane. Dio branitelja također utvrdio je položaj i u hotelu Belvedere, najistočnijem slobodnom dijelu Dubrovnika. Do 20. studenoga 1991., nedugo nakon pada Osojnika, okupirana su i najveća prigradska naselja: Mokošica i Nova Mokošica, te sva naselja u Rijeci dubrovačkoj; Rožat, Komolac, Šumet i Čajkovići. Branitelji su se bili primorani povući prema Dubrovniku i zauzeti položaje u prvom zapadnom prigradskom naselju, u Sustjepanu. Kako je Slano već bilo okupirano, slomom braniteljskih položaja na Osojniku i Brgatu, uslijedila je okupacija Zatona i Orašca, u koje je neprijatelj ušao 1. studenoga 1991. godine. Jedina olakotna okolnost pri okupaciji dijela teritorija od Mokošice do Trstenog je bila ta da su u većini okupatorske vojske tog 1.11.1991. bili vojnici na odsluženju redovnog vojnog roka. Njima su njihove starješine govorile: Ustaše su napale i delom zauzele Boku kotorsku, i mi moramo da je odbranimo i oslobodimo, pod svaku cenu! Dakle, Rijeka dubrovačka je bila bokokotorski zaljev, a Brgat i Osojnik su bili Njeguši i Mojdež... Laži nad lažima. Većina tih mladih vojnika nikada prije, a vjerojatno ni poslije nije bila u ovom području, pa nisu raspoznavali gdje su ih uopće doveli. Po nacionalnosti, u tom sastavu vojnika ročnika su većinom bili: Albanci, Makedonci, Muslimani, te manji broj Srba i Crnogoraca. Oni nisu maltretirali stanovništvo u ovim okupiranim dijelovima zapadnog dubrovačkog bojišta. Ulaskom rezervista i četničkih formacija u ovaj dio područja, 15.11.1991., stanovništvo je po točnom popisu kojeg su rezervisti imali, a koje su dobili od špijuna, sustavno maltretirano, mučeno, ubijano i sprovođeno u koncentracijske logore; Bileću, Morinje, Kumbor, Titograd... Posebno su im bili na meti ljudi koji su bili u stranci HDZ. Njih su cipelarili od jutra do mraka. U Orašcu je od posade „Perasta“ bio ostao Slobodan Dovijanić, koji je bio kod obitelji Moretić. Pred samu okupaciju Orašca, u noći između 26. i 27. listopada 1991., po velikom nevremenu uspio se zajedno sa nekolicinom branitelja prebaciti na Šipan, da bi se kasnije priključio braniteljima na stonskom ratištu. Za preostalom trojicom posade „Perasta“ se tragalo na sve moguće načine, no nije bilo nikakvog traga. Putem Crvenog križa Hrvatske i to preko Međunarodnog Crvenog križa, došlo se do određenog broja zarobljenih u tim monstruoznim logorima. Sve je te osobe zarobila JNA, no to nije bio ni približan broj točnom broju zatočenih i nestalih ljudi. Vojne vlasti okupatorske sile uglavnom su podatke o zarobljenicima puštale u javnost „na kapaljku“, i to samo preko „patriotskih“ tiskovina, poput; podgoričke „Pobjede“, „Nikšićkih novina“, ili RTCG - Radio Televizije Crne Gore. Tako je „Pobjeda“ već polovicom listopada 1991. , objavila imena zarobljenih u logoru u Bileći, no među njima nije bilo imena nestalih pomoraca s broda Perast. Svakako ni to nije bio nikakav dokaz, jer je još uvijek postojala nada da su možda u nekom drugom logoru i da taj popis nije cjelovit. Za nestalim pomorcima u potragu se dala i rodbina i krizni štab otoka Mljeta, no bez rezultata. U svoj toj dezinformiranosti, čak se reklo da su pomorci viđeni u jednoj reportaži TV Sarajevo i da se nalaze u logoru Bileća. 28.10.1991. u okupiranom Cavtatu su se sastali predstavnici triju organizacija Crvenog križa Dubrovnika, Herceg Novog i Trebinja, gdje se nastojalo uspostaviti neke bliže kontakte suradnje. Također se i 31. 10. 1991., ponovno u Cavtatu na sastanku Crvenog križa Dubrovnik s predstavnicima iste organizacije iz BiH, te sa JNA i sa članovima Europske misije pokušalo doći do potpune liste zarobljenih, no opet bez učinka. Zbog ovakvog stanja su i pomorci „Jadrolinije“ uputili pismo admiralu okupatorske vojske, Miodragu Jokiću: Split, 28. X. 1991. – U povodu zarobljavanja Pere Sršena (1953.), Antuna Matića ( 1955.) i Nike Nodila ( 1958.), trojice pomoraca „Jadrolinije“ s broda „Perast“koje su vojnici JNA uhvatili i sproveli u jedan od zatvora, s ogorčenjem vam se obraćamo i tražimo bezuvjetno puštanje na slobodu trojice navedenih pomoraca, civilnih osoba, koje su uhićene bez ikakvog razloga... U odgovoru viceadmirala Miodraga Jokića među ostalim se kaže: Prema informacijama pretpostavljene komande m/b Perast se nalazi u luci Slano, gde je 11. oktobra 1991. godine od dejstva minobacačkog i artiljerijskog oruđa ZNG-a ( Zbora Narodne Garde ), s otoka Šipana pogođen i od posledica ovog dejstva zapaljen i izgoreo. Odgovornost za stradanje ovog broda snose paravojne formacije na teritoriji Dubrovnika. Pomorci s broda „Perast“ predali su se najbližoj jedinici JNA koja ih je u cilju bezbednosti uputila u sabirni centar Bileća. Mesto Slano i jedinice na tom području su van moje nadležnosti i lično ću se zainteresovati i uticati da se slučaj pomoraca s broda Perast što pre reši. Vaše obraćanje meni u vezi situacije u Dubrovniku je krajnje zlonamerno, tendenciozno, zasnovano na pogrešnim informacijama i činjenicama, što pomorcima nije svojstveno i nažalost ja ga mogu samo podvesti pod necivilizovano ponašanje. Jedinica kojom ja komandujem do sada ništa nije uradila protiv mirnih i poštenih građana opštine Dubrovnik, već se bori protiv paravojnih formacija i stranih plaćenika, a sve u cilju stvaranja mira i sigurnosti građana na ovim prostorima koji su uvek složno živeli, bez obzira na nacionalnu pripadnost. Komentar na ovakav odgovor viceadmirala Miodraga Jokića, kasnije i ministra u Miloševićevoj Srbiji, te osuđenog ratnog zločinca sasvim je nepotreban, jer toliko podvala, izmišljotina i dezinformacija, mogao je reći samo čovjek bez imalo vojničke i pomorske časti. Njegova sramna biografija je sljedeća; Miodrag Jokić je rođen u Donjoj Toplici, u općini Valjevo ( Srbija ), 25. 2.1935. Početkom Domovinskog rata bio je zapovjednik Devetog vojno-pomorskog sektora Jugoslavenske ratne mornarice. Godine 2001. Haški sud podigao je optužnicu protiv Jokića zbog njegove uloge u opsadi Dubrovnika. 12. studenoga iste godine dobrovoljno se predao. Priznao je krivnju i 18. ožujka 2004. osuđen je na sedam godina zatvora zbog ubojstva, okrutnog postupanja, protupravnih napada na civile i civilne objekte, pustošenja koje nije opravdano vojnom nuždom i uništavanja vjerskih, obrazovnih i kulturnih ustanova i povijesnih spomenika u RH. Godine 2008. pušten je na slobodu, te se vratio u Srbiju. Živi u rodnom selu Velika Marišta, 80-ak kilometara jugozapadno od Beograda.
(nastavlja se)
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Ocijenite članak
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?