Ana Miličić Kordić, pročelnica Područnog ureda za zaštitu i spašavanje – „Žena u uniformi“

0

Nekad mi se čini da ljudi imaju previše povjerenja u mene. Ti to možeš! Ajde, što je to tebi?! Ti sve riješiš. I dovoljno je da im na trenutak povjerujem i već u idućem zateknem se u okolnostima u kojima se pitam “Što mi je sve ovo trebalo?” A mogla sam lijepo, recimo odmarati, kad bi se sjećala kako se to radi. I tako se uvijek nekako posloži da umjesto komfora radije prihvaćam izazov. Pa, tako i izazov da u ovom broju Glasa Grada budem gost urednik i pišem o izazovu posla koji radim. Koji živim. Koji je izazov svaki dan i koji svaki dan čini izazovnim

U Hrvatskoj nas je dvadeset pročelnika područnih ureda za zaštitu i spašavanje. Od toga su dvije žene, pročelnice. Općenito gledano, može se reći da radim u sustavu kojim brojčano značajno prevladavaju muškarci.  Značajno i neopravdano, ako smijem primijetiti, ali trendovi se mijenjaju i sve se manje osjećam iznimkom.

Kada sam prije četiri godine iz Centra za socijalnu skrb, dakle dominantno ženskog kolektiva, prešla u Područni ured za zaštitu i spašavanje Dubrovnik na mjesto voditeljice Odjela preventivnih i planskih poslova, bila sam prva žena u područnom uredu. Ma prva žena u zgradi! Zbog mene je trebalo uvoditi nove revolucionarne promjene kao što je npr. odvojen ženski wc. Ubrzo nakon mene došle su još dvije kolegice i biti „žena u uniformi“u našem je područnom uredu postala normalna stvar. Kažem „žena u uniformi“ jer nas javnost tako percipira. Tako se u javnosti najčešće službeno i pojavljujemo. Međutim, istina je da uniforme vrlo rijetko nosimo jer naš posao i naš alat su „papir i penkala“, odnosno u suvremenijoj varijanti laptop, printer, projektor… I mnoštvo zakona i propisa, planova, izvješća i analiza. I bez obzira što kad vide uniformu i kad na njoj piše „zaštita i spašavanje“  ljudi zamišljaju nešto romantično, opasno i herojski, naš je posao, uvjetno rečeno – birokratski. Ne baš sasvim ali dovoljno da ne bude ni herojski, ni opasan, ni romantičan. Bar ne većinu vremena.

I gdje je onda taj svakodnevni izazov? Jednom je jedan ravnatelj jedne ustanove u Hrvatskoj rekao nešto čega se često sjetim… „Ljudi misle da birokracija ništa ne radi. Birokracija se ubija od posla da u moru neusklađenih zakona i propisa pokuša nešto provesti u djelo.“ Izazov je to kakav ne možete ni zamisliti! A percepcija javnosti često pogrešna. „Nužda traži kratke savjete“  kaže njemačka poslovica, a u stvarnosti se nužda često suoči s mukotrpnim administrativnim začkoljicama, sa zapetljanim pitanjima nadležnosti, odgovornosti i vječnim pitanjem „A tko će to platiti?“ Odgovore na sva ta pitanja trebalo bi dati nešto što se naziva „sustav“. I eto nas kod uvijek aktualnog pitanja „Imamo li uopće sustav?“  Imamo. Da li je učinkovit? Uzmemo li u obzir njegovu složenost, puste nadležnosti i bolnu prenormiranost, začuđujuće je učinkovit. Učinkovit je zbog ljudi u njemu. Zbog „luđaka“ i entuzijasta, zbog onih odgovornih pojedinaca koji „glede i unatoč“ sustavu traže rješenje za svaki problem, a ne problem za svako rješenje. Učinkovit je zbog onih koji neumorno traže načine, a ne izgovore. Učinkovit je zbog onih koji se nisu zabarikadirali u svoju zonu komfora, svoju  usku nadležnost i spremni su biti ravnopravan dio tog sustava. Jer učinkovit sustav traži otvorenost, komunikaciju i suradnju. Preuzimanje odgovornosti i poduzimanje konkretnih koraka. Učinkovit je zbog svih onih koji svoj posao ne odrađuju nego žive, zbog onih kojima nije svejedno. To su ti odgovorni o kojima govorim. I kada u sustavu imaš takve ljude, možeš reći da je učinkovit. Ili da bar ima jedan od bitnih preduvjeta. A zakoni, propisi, ustroji… Mijenjaju se i mijenjat će se. Osobno se nadam da će se pojednostavniti, upravo zbog one „nužde koja traži kratke savjete“. Do tada, snalazimo se s ovim što imamo i guramo naprijed.

Kada sam s mjesta voditeljice preraspodijeljena na mjesto pročelnice, dobila sam jedan savjet. „Radite i uživajte!“ Sve druge bitne savjete dobila sam prije i nakon toga, naravno, ali taj sam jedini zapisala. I držim ga se. To ne znači da je lako, da nisam umorna, često iscrpljena, da me ne zaboli glava, da se u poslu i ne posvađamo, da mi se često ne čini da radim tuđi, pa i Sizifov posao, da nisam konstantno pod stresom i da u posljednje četiri godine upravo zbog toga imam poprilično kočijaški rječnik. To ne znači da svoj posao ne nosim, ne samo doma nego gdje god se maknem i da sam zbog toga već postala poprilično dosadno društvo. Ako sam više društvo uopće? To ne znači da nemam zabrinute prijatelje koji misle kako bi trebala naći više vremena za sebe i opuštanje. To ne znači da nemam djecu koja maštaju da će mama jednom raditi posao koji bi joj bolje pristajao, recimo na recepciji hotela, gdje bi me volio vidjeti moj mlađi sin. Ali, moje zadovoljstvo je u ljudima s kojima radim, u odnosima koji su daleko važniji od samog posla koji čovjek radi. Kada imaš dobre i pouzdane kolege i suradnike, lakše ideš svakom novom izazovu, a ovaj posao ih pruža sasvim dovoljno. Neke izazove možeš birati, neki nađu tebe, ali uvijek biraš kako na njih reagirati. Ja kažem – samo hrabro i ako okolnosti dozvoljavaju, s osmijehom!

 

 

Komentari

Komentari

Share.

About Author

Comments are closed.