Boris Jokić – znanstveni suradnik na Institutu za društvena istraživanja u Zagrebu, te bivši šef kurikularne reforme: ‘Kod nas već desetljećima vlada isključivo destrukcija’

0

Boris Jokić rođen je 1976. u Zagrebu. Diplomirao je psihologiju na Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, a magistrirao je i doktorirao iz područja obrazovnih znanosti na Sveučilištu u Cambridgeu, Velika Britanija. Od 2002. godine radi u Centru za istraživanje i razvoj obrazovanja Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu, trenutačno u statusu znanstvenog suradnika. Bio je članom Nacionalnog vijeća za odgoj i obrazovanje, Nacionalnog operativnog tijela za izradu Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije te voditelj Cjelovite kurikularne reforme ranog i predškolskog, osnovnoškolskoga i srednjoškolskog odgoja i obrazovanja. Na pitanja gdje je danas hrvatsko školstvo i kurikularna reforma cijelog obrazovnog sustava, te što sve nepotrebno učimo, a potrebno zaobilazimo – otkrio nam je u razgovoru za Glas Grada pedagog i sociolog Boris Jokić

Razgovarala: Katarina Milat Kralj

Kurikulum u Hrvatskoj, gdje smo danas ili bolje rečeno gdje smo stali?

Sad smo na točki gdje će se vidjeti hoće li biti išta od toga. Ono što je važno jest da su ljudi koji su na njoj radili, uključujući i neke vaše sugrađane, pošteno napravili svoj posao. Oni su napravili osnovu kakva bi mogla biti hrvatska škola, a hoće li ona uistinu biti takva treba vidjeti. Poanta je da se vidi hoće li biti strpljenja među političkim elitama koje bi cijelom procesu dale potporu.

U kojoj je fazi kurikularna reforma?

Dokumenti su gotovi, međutim, ako je ta reforma bila još jedna izrada dokumenata, nikad je nije trebalo ni započinjati. Od samog smo početka imali jedan drugačiji cilj, a to je promijeniti ne samo što se uči i poučava u hrvatskim školama, nego prije svega kako se poučava, kako se ocjenjuje, vrednuje, kako se izvještava o uspjehu ili neuspjehu učenika, s čim i s kim se uči kao i ritam proučavanja. Sve to postoji u tim dokumentima, ali ako je to samo dokument tj. papir, toga ne treba ni biti.

Hoće li odnos današnje politike i političara u dogledno vrijeme nešto promijeniti i ako hoće u kojem smjeru će ići promjene?

Problem s politikom i obrazovnom reformom je taj da političari imaju vrlo kratak vidokrug. Njihov je interes često mandatni, a za ovakve promjene potrebno je dosta vremena. Kao što sam rekao, potrebno je strpljenja i mudrosti. Oni je jednostavno nemaju, jer je diktat njihovog posla takav da traže brza riješenja, jeftine i kratke pobjede, a to reforma školstva nikako nije. Kad se postavi pitanje – može li doći do promjene, duboko vjerujem da može. U javnosti je naš rad prepoznat, osjeća se potreba da je reforma školstva potrebna. Ono čega se osobno bojim jest da Hrvatska opet nezdravo krene u reformu, da nema jasan plan i transparentne procese koji bi sve uspješno proveli do kraja.

Što su Vam najviše zamjerili?

Meni se zamjera svašta, ali mislim da je najveća zamjerka ta da sam nešto pokušao napraviti. U ovoj zemlji kad netko nešto pokuša, kad netko izviri glavom, onda dođe do klasične reakcije do koje dolazi u nezdravim društvima. Ako čitate Matoša i Krležu vidjet će te da je to boljka hrvatskog prostora. Kod nas već desetljećima vlada isključivo destrukcija, čim je nešto konstruktivno, opasno je. Čim je nešto javno primljeno od ljudi, postaje opasno.

Koje je rješenje?

Hrvatska se s tim bori, dva puta je izašla na ulice, u velikom broju rekla što misli o tome. Na neki način postoje i progresivni ljudi koji se nalaze u svim sferama društva. Ta hrvatska neće dozvoliti da sve tek tako propadne. Ono čega bi se svaka vlast trebala bojati, i nadam se da se boji, je zapravo taj glas ljudi koji govore kako žele promjenu u smjeru modernijih rješenja.

Pratite i dalje kako se reforma razvija – kada će učenici napokon dobiti konstruktivno školovanje?

Ukoliko Hrvatska angažira zakonodavne, financijske i ljudske resurse to bi se moglo uvesti do početka sljedeće školske godine. U razredima je to moguće napraviti relativno brzo, ali najveći trud mora biti usmjeren na rad s obrazovnim radnicima.

Imamo li adekvatan kadar, jesu li prosvjetni djelatnici spremni za reformu?

Prema mojem mišljenju jesu. Oni su, na kraju krajeva, napravili tu reformu. Nije reformu napravio nitko iz znanstvenog instituta, to su napravili ljudi iz škola. Među njima postoji potencijal, ali taj potencijal, na toj razini je vrlo osjetljiva stvar. Političari često ne razumiju kako je to osjetljivo i koliko je uspješnosti potrebno u komuniciranju i vođenju svega kako bi se napokon došlo do realizacije.

Mislite li da su učitelji i profesori dovoljno vješti u prepoznavanju potencijala kojeg svaki pojedinac/učenik ima?

Duboko vjerujem da jesu, moje iskustvo rada s njima pokazalo je upravo to. Naravno, kao i u svakoj firmi ima dobrih i loših radnika. Radi se o velikom sustavu u kojeg je potrebno uložiti ne samo novac, već prije svega trud i pamet, te približiti ljudima sve potrebno da bi uopće bili svjesni tih promjena kako bi ih prihvatili. Ali moje duboko uvjerenje je zapravo da ljudi u školama žele promjene. Oni sami, kao roditelji i učenici vide da je školstvo zapušteno. Ima dobre temelje, ali je zapušteno. Već nam 27 godina prodavaju priče koje su u potpunosti nevažne za naš svakodnevni život. Politika daje svoje prioritete koji su u potpunosti suludi, kupujemo eskadrile aviona, a škole nam prokišnjavaju. Politika na čovjeka ne pazi, ali ako dođe do promjene, to će biti trenutak u kojem će se one uistinu i vidjeti.

Treba li nam vjeronauk u školama?

U samoj reformi sudjelovale su različite vjerske zajednice pa tako i katolička crkva. Moje mišljenje je da poučavanje o religiji treba biti dio škole. Kao i u drugim sferama, ne bi se trebalo izbjegavati neke teme. Vjerski djelatnici s kojima sam radio također žele modernizaciju obrazovanja. Ako me pitate je li treba biti mjesta za religiju u školama, ja mislim da bi to trebao biti izborni predmet za svih.

‘Stem’ u školama – suvremena tehnologija koja je postala naša svakodnevica. Trebamo li joj se potpuno prepustiti?

To je važan dio škole, važan dio razvoja djeteta na osnovnom i društvenom planu. Kao i u drugim stvarima, problem s Hrvatskom nije koliko ima škola, nego prije svega je problem način učenja i poučavanja u prirodnim znanostima i matematici. Mnoge zemlje koje imaju manje sati poučavanja ovih predmeta imaju bolje rezultate na ispitivanjima. Ono što se opet pokazuje jest činjenica kako je i u tom aspektu Hrvatska škola zapuštena. Volio bih izbjeći da postane jedno područje dominantno. U razredima i među ljudima postoje razlike, ne može svatko biti dobar u svemu. Međutim, zemlja koja se odluči razvijati samo jedno, ona dugoročno nema šanse. Nama je zapravo potrebno prepoznavanje različitih potencijala i onda usmjeriti te potencijale na različite smjerove. Čim nešto postane nametnuto, kao jedino rješenje, to prema mome mišljenju, neće imati učinak koji se očekuje. Tu također treba znati kako su matematika, prirodne znanosti i inženjerstvo bili u fokusu i prethodne države, brojni socijalistički sustavi imali su fokus na tome. Moderno razvijena društva kombiniraju različite sfere, kao na primjer matematiku s umjetnošću.

Na Weekend Media Festivalu koji je proteklog vikenda bio u Rovinju održali ste predavanje kojem ste dali radni naziv od ‘Ramonesa do Rozge’?

Jako sam zadovoljan kako je to predavanje prošlo. Tu ima nekoliko važnih stvari. Prva je da bi se škola trebala približiti djetetu, mladom čovjeku i da bi trebala kretati iz njegovog iskustva. Ako to ne radite, naročito u današnjem, digitalnom svijetu, gubite interes i motivaciju tog djeteta. Zbog toga je Jelena Rozga bila uključena u predavanje, ona je dio života mladih osoba kao i mnogi drugi pjevači. Smatram da s jedne strane treba cjeniti rad takvih ljudi, ali s druge strane treba se kritički početi odnositi na sadržaj – što i kako pjevaju. Ne samo oni već i svi ostali.

Mislite li da ste bili dovoljno shvaćeni na predavanju?

Mislim da jesam. Taj primjer koji sam dao s jazz standardom koji je provučen kroz različite sfere života ukazuje na to da muzika i mnoge druge stvari mogu poslužiti kao moderno oruđe za približavanje škole ljudima i djeci. Poticaj interesa za glazbu i izričaj, kroz različite primjere u svijetu, trebali bi se provoditi u svim školama. Vidljivo je kako je predavanje izazvalo veliki interes ljudi pa je samim time imalo smisla.

Ono o čemu se opetovano govori kada se spominje reforma školstva jesu ocjene, na koji način bi se učenici trebali ocjenivati?

Škola je i dalje usmjerena prema sadržaju. Primjera radi – učenici u petom razredu uče fotosintezu, pa je ponovno uče u sedmom razredu i onda kroz srednju školu. Zanimljivo je to da najkompleksnije gradivo na tu temu uče u petom razredu. Zašto je tome tako? Zato što je to programski isključivo vezano za pojam fotosinteze i onda se nađu nadobudni ljudi poput mene ili netko drugi i onda u peti razred stave, bez da razmišljaju kakav je razvojni ciklus djeteta, razne činjenice koje postoje. Ono što smo mi napravili je sljedeće – pokušali smo formulirati ishode učenja. Što se to očekuje od djeteta u petom razredu vezano za fotosintezu. U petom razredu je to drugačije nego u trećem razredu srednje škole. Kad imate definirane te ishode, onda vam je vrednovanje i ocjenjivanje sasvim drugačije zato što možete pratiti ispunjenost tih ishoda. Nastavniku i dalje treba ostaviti ulogu ocjenjivača, ali mu se treba pomoći izradom standardiziranih ispita koji su opet vezani uz te ishode, što bi na neki način objektiviziralo njihovo ocjenjivanje, ali bi se također smanjio pritisak roditelja. To vodi k tome da bi se tako roditelju moglo točno reći gdje dijete zaostaje, gdje se treba fokusirati kako bi se ispravilo. Ocjenjivanje i vrednovanje bi trebalo biti usmjereno k tome da ispravi nedostatke učenika u proučavanju. Da smo samo to uveli u školstvo, takav hibridni model ocjenjivanja, već bi došlo do pozitivnih promjena.

 

 

 

Komentari

Komentari

Share.

About Author

Comments are closed.