Brodu s dušom iz duše

0

Perast ni’ tija u more oni dan, jer je bija ka čovik…Čovik koji triba nekog da mu dušu olakša pri kraja…Pomolija san se zajedno s njin za nji’ trojicu mornara i tek tada je poša…- riječi su Jure iz brodogradilišta

Do mjeseca kolovoza 1995. god., nije bilo mira, čak i u našem oslobođenom dubrovačkom akvatoriju, jer je neprijatelj iz zaleđa (BiH), svaku pobjedonosnu akciju hrvatskih oružanih snaga „začinjao“ topovskim projektilima, koji su ranjavali i ubijali civile po našem kraju, po naseljenim mjestima, čak i po plažama (djevojka i dvoje mladića u Zatonu – 3. kolovoza 1995.). Tek blistavo izvedenom akcijom „Oluja“ ugasio se pobješnjeli požar bezumlja Miloševićeve klike u Hrvatskoj, ali i u BiH.

U svim tim mučnim ratnim danima i godinama (1991.-1995.), bilo je čudnovatih događaja koje su držale duh vedrine i nesalomljivosti. Tako su Mljećani na svom otoku zbog straha od desanta jugo vojske, povremeno svoje zalihe hrane znali nositi u šumu i tamo pohranjivati. Znalo se ponekad dogoditi, nakon povratka zaliha hrane u kuću, da pokoji pršut ostane visjeti na boru u šumi, kao na božićnom drvu. Našli bi ih neki drugi, odnijeli i hvalili se potom ukusom „pršuta borara“, zezajući one čiji su to pršuti bili.

Također, veliki čovjek, u svakom smislu riječi – Miho Bušurelo-Miško, jedne je olujne noći, na položaju promatranja, uočio iz pravca Lastova neprijateljski brod, plovilo, koje se približavalo Mljetu velikom brzinom. Nakon uzbune i mobilizacije kompletnog sastava postrojbe, te nakon svanuća, taj brod se „predstavio“ kao svjetionik na otoku Glavat, koji ne mrda s mjesta od svog postanka.

U Stonu, na prvoj crti bojišnice, bio je jedan pas koji je slobodno lutao u ta vremena malim kamenim gradom, no par minuta prije svakog bombardiranja samog Stona ulijetao bi u hotel „Adriatic“ i sakrivao se pod stol. Neobjašnjiv predosjećaj psa koji nikada nije pogriješio. U Komolcu pak, nakon teških borbi prsa u prsa, i prostornog vakuuma koji je potom bio nastao jedno kratko vrijeme, Ivan Kljunak-Šljiva je uspio spasiti svoj tenor (puhački limeni instrument – Limena glazba Komolac ), i jako smiono, po posljednji put na ovom našem teritoriju, krvožednoj okupatorskoj vojsci, u toj čudnoj ratnoj tišini dana, odsvirati himnu; „Hej Slaveni“. Bio je to posljednji pozdrav državi tiranije!

A „Perast“, gdje je ostao i što se s njim dogodilo? Ovom pričom koja je zadnja u ovom nizu pripovijesti valja i tu čudnovatu sudbinu opisati. Čudnom igrom riječi, prepričavanjem svih važnijih događaja iz Domovinskog rata vezanih uz ovaj naš akvatorij, došlo se do završnog broja pripovijesti, do broja 43.

Broj 43 poklapa se s brojem godina koliko je živio naš „Perast“ (1962.-2004.). Ova, završna priča je po svemu čudna, a posebno zbog ovog što je vezano uz „Perast“, što nikad prije nije čujno. Ako osjetite tugu, grč u grlu, jezu, ako vam suza krene dok ovo čitate, nemojte se čuditi, jer promislite kako je bilo Nikoli Milini (svjedoku događaja), dok mi je ovo pričao suznih očiju Dakle, izrecimo i to u ovoj zadnjoj pripovijesti. Pola Pelješca, od Janjine prema zapadu, kao i istočni dio Korčule govore jednom vrstom ikavice, koja nije baš čista ikavica, ali su riječi poput: bijelo, lijepo, htio, ipak riječi koje oni izgovaraju potpunom ikavicom: bilo, lipo, tija. Tako je „čudni ikavac“, gosp. Nikola Milina došao do mene zbog posla, pa smo riječ po riječ došli i do njegovog profesionalnog posla, rada u brodogradilištu „Inkobrod“, na Korčuli, i do priče o „Perastu“. „Perast“ je dotegljen na Korčulu s dva manja turistička broda (Bolivar i Lovor), 20.1.1992., iz Stonskog kanala, kraj Broca. Tada je m/b Tuzla na kojoj je zapovjednik bio kap. Muhamed Čerimagić – Hamo, u čast brodu heroju i njegovoj trojici stradalih pomoraca, na redovitoj liniji 807, između Gruža i Polača, čak tri puta okružio „Perast“ dok su ga teglili prema Korčuli. Taman se bilo poklopilo da je „Tuzla“ prošla kroz prolaz Harpote i krenula prema Mljetu, kad se iz Malog vratnika pojavio „Perast“.

Uz trostruki obilazak oko „Perasta“, kap. Hamo je potezao i brodsku sirenu, dugo, dugo, tako da su svi putnici s m/b Tuzla nakon čuđenja zbog dugotrajnog zvuka sirene bili izašli iz salona gledati što se događa. Nisam osobno bio tada na „Tuzli“, ali ljudi koji jesu pričali su da su im se kosti naježile kada su vidjeli „Perasta“, a mnogi od njih su i zasuzili, pa su onda skrivajući suze u očima pošli na gornju palubu ( kuvjertu ), kao, bolje se vidi odozgo. Očito su se sramili u tom momentu svojih osjećaja prema nekom starom, oštećenom brodu kojeg vuku morem.

I tako je „Perast“ stigao u „Inkobrod“. Po Nikolinoj priči, užasno je izgledao takav, ranjen, no ipak je plovio. Unutrašnjost „Perasta“ je bila opljačkana, porazbijana od krhotina granata i metaka, i od ruku neljudi koji su u donjem salonu čak i nuždu vršili. „Perast“ je u brodogradilištu bio uz rivu privezan, pa je onda „Jadrolinija“ naplatila štetu od osiguravajuće kuće, da bi ga iza toga prodala jednoj privatnoj firmi iz Cavtata.

Ta firma nije imala dovoljno novca za rekonstrukciju broda, tako da je „Perast“ djelomično zakrpan i zaštićen od korozije, na navozu ostao čekati svoju daljnju sudbinu. 2004. godine, nakon uvida i odluke kako se neće obnoviti, stavljen je potpis na papir o odvoženju „Perasta“ u rezalište kraj Ploča. Mnogi su tada uzimali s „Perasta“ ono što se moglo uzeti i iskoristiti, jer, sve je ionako bilo namijenjeno za razgradnju.

Od svih stvari i dijelova „Perasta“ koje smo mi obični putnici znali i viđali, drago mi je da je desni čamac za spašavanje (lajbot), spašen i obnovljen, i da je dan danas u plovnom stanju. Služi svrsi, gospodinu Fabrisu. Taj dan kada se „Perast“ zadnji put s navoza spuštao u more dogodilo nešto čudno, čudo, koje nikom nije u brodogradilištu bilo objašnjivo, kako tada, tako ni sada. Naime, „Perast“ nije htio u more… Zapeo je neobjašnjivo na kosim i glatkim saonicama navoza s kojih je toliko puta prije, nakon remonta, bez problema klizio prema moru. Sve je bilo učinjeno po pravilu, no Vapor je sam sebe zakočio. I drugi put su ga povukli prema vrhu navoza, uz kosinu, i ponovo je pri spuštanju zastao na pola puta do mora.

Opet su ga povukli uz istu tu kosinu, ovaj put do samog vrha, pregledali saonice, tračnice, nanos bazne klizne masti, provjerili nagib, trup broda i sve ostalo, i po treći put ga pustili da klizne… I ovaj, treći put, „Perast“ je zastao i to pri samom kraju saonica, što je zbog nagiba kosine, sile i mase broda, a po zakonima fizike, nemoguće!

Ljudi su se krstili i začuđeno u sve to gledali. Oni koji su radili cijeli svoj radni vijek u brodogradilištu nisu mogli vjerovati svojim očima. To se nikada s niti jednim brodom nije dogodilo. Opet su ga povlačili prema vrhu navoza s nakanom da ga dobro pritegnu na vrhu i naglo puste, no, Jure, kao jedan od najstarijih i najiskusnijih radnika u brodogradilištu je rekao da to nije više potrebno tako činiti. Tada je „Perast“ bio uspet samo na dvije trećine uzduž navoza. Jure je stao ispred njegovog pramca, u raskoraku između dviju šina, na saonice, i položio desnu ruku na sami prednji rub pramca. Na onaj dio pramca koji je toliko dugo godina doticao i rezao more u svojoj plovidbi. Ostao je tako nepomičan, glavom pognutom, nepunu minutu, da bi se potom odmaknuo sa saonica i rukom mahnuo prema čovjeku koji je bio na polugama za otpuštanje, dajući mu znak da otpusti brod u more.

Bez komentara, bez pitanja, i bilo kakvog žamora ljudi koji su tamo bili, „Perast“ je ovaj put polako, i bez zaustavljanja kliznuo zadnji put s navoza u svoje Jadransko more. Jure nikom nije ništa govorio nakon toga o tome, niti ga je itko išta pitao. Pošao u mirovinu prije par godina, i tek je tada, na odlasku iz brodogradilišta rekao svom prijatelju, bez povoda, onako, iz duše:

Perast ni’ tija u more oni dan, jer je bija ka čovik…Čovik koji triba nekog da mu dušu olakša pri kraja…Pomolija san se zajedno s njin za nji’ trojicu mornara i tek tada je poša…

(svršetak feljtona)

Komentari

Komentari

Share.

About Author

Comments are closed.