Dajana Brzica, glasnogovornica Općinskog suda u Dubrovniku – Što god radili, budite u tome najbolji  

0

Svatko si bar jednom tijekom života, a neki i više puta tijekom svog radnog vijeka, obično uslijed očekivanja nečega drugoga, teškog nošenja s nepravdom i mirenja sa situacijom koja nije dobra, ali eto tu su se našli, postave pitanje – Čime se želim baviti u životu, što je ono pravo za mene, što volim raditi, u čemu sam dobar/a, je li to baš ono najbolje za mene?

Koliko si ljudi tijekom svog radnog vijeka, postavi pitanje: Ah, da su mi one godine, a ova pamet…. Neki, odgovor na navedeno ne nađu nikad, nego se pomire sa spletom životnih okolnosti koje su ih dovele do određenog posla i struke, s nečim što im možda nije bio prvi izbor, ili se nisu mogli izboriti za bolje ili, jednostavno, nisu dobili priliku. Što je, tu je. Nažalost, uglavnom nas loša percepcija u startu, površno poznavanje nečega u što se upuštamo i (pre)velika očekivanja, dovedu do spomenutog razočarenja, bez obzira o kojoj profesiji i o kojem poslu je riječ. Stvari se nisu dogodile onako kako smo zamišljali, i što sad? Vinuli smo se “u nebesa”, a onda hladan tuš – realnost nas je osvijestila, a nismo imali nikog da nas, kad je trebalo, “spusti na zemlju”. Ne možemo natrag, ali s takvim stavom ni naprijed. I što onda učiniti? Odgovor je zapravo vrlo jednostavan: Raditi. Nastaviti raditi to što već radite, ali biti u tome najbolji. I ne prihvaćati ništa ispod toga. Bez obzira o kojoj je profesiji riječ, bez obzira gdje ste se spletom okolnosti našli i što već radite, budite u tome bolji od drugih. I strpljivi. Ukoliko se na početku ne čini tako, a obično se ne čini, netko će to ipak na kraju prepoznati, znati cijeniti i nagraditi vas. Koliko god zvučalo stereotipno, sve kasnije izađe na vidjelo, obrazovanje, kontinuirani trud i rad se itekako isplati. I kao takvima neće nitko dopustiti da vas izgubi. Trud, rad i disciplina nisu apartman, ne možete ih naslijediti. Nažalost, u vrijeme napretka tehnologije, razvijanja medijske industrije koja je trenutno na vrhuncu, u vrijeme u kojem za sve postoji aplikacija i neko instant rješenje, sve je manje truda, sve je manje onih koji prihvaćaju činjenicu da se od nečega mora početi. Da nešto treba proći, iskusiti “preko svojih leđa”. Kad sam još 2004. godine postala dio prve generacije tada mladih i nadobudnih studenata studija ‘Mediji i kultura društva’ na jednom od najmlađih sveučilišta u Hrvatskoj, onom u Dubrovniku, prve riječi koje sam čula na prvom predavanju, a kojih se i sada nakon toliko godina obrazovanja i rada u struci svakodnevno sjetim, bile su – Pisati, pisati i samo pisati. O shvaćanju tih riječi u glavama tada devetnaestogodišnjaka dovoljno govori činjenica da nam je većini nas, u početku, to bila zezancija i služila kao poštapalica prilikom svakog pozdrava, na kraju svakog e-maila i SMS-a. Tako nešto usputno, nebitno. Tek kasnije, s prvim honorarima i zaposlenjima, te riječi počele su dobivati svoj smisao. Trebalo je možda malo dulje vremena da nešto od početne poštapalice postane misao vodilja u profesionalnom životu, ali definitivno nije bilo uzalud. U vremenu kad su društvene mreže i internetska izdanja “nadglasala” ona tiskana, uz sve prednosti koje su donijela u vidu brže dostupnih informacija, nadam se da je mlađim kolegama i onima koji u ovu struku tek dolaze ipak trud i odgovornost na prvom mjestu, bilo u vidu riječi: Pisati, pisati i samo pisati, ili nekom drugom mišlju vodiljom. Bitno je samo toga se držati, trgnuti se iz te neke svoje komforne zone i vjerovati u sebe. Često čujem od mlađih kolega, početnika, koji su se odlučili za studij novinarstva i odnosa s javnošću jer žele biti kolumnisti, urednici, TV voditelji ili glasnogovornici, jer im to zvuči jako atraktivno, mada taj trenutni privid zna često biti utemeljen na površnom poznavanju struke i iskrivljenoj percepciji. Ali, to je isto u redu, imati cilj, želju i plan. I bit ćete to, jednom, ako to želite. Samo do toga treba doći, a dolazi se s onim ključnim elementima s početka ovoga teksta – trudom i radom. Nestrpljivost i površnost je glavni neprijatelj u svakom profesionalnom putu i usavršavanju, a nažalost mnogi koji odustanu od svog cilja otprilike na pola puta upravo na tome “padnu”, želeći sve postići “preko noći” i nekakvim prečicama ne prihvaćajući ništa mimo onoga što su si zacrtali… i tu nastaje problem i pitanje s kojim sam započela tekst, a s kojim smo se vjerojatno svi barem jednom susreli – Je li ovo ono pravo za mene? Jest, pravo je, čim to želite, samo potrebno je ponekad prihvatiti i ono što vam se u tom trenutku možda ne svidi, ako je to put k onome na što ciljate. I ako na kraju možete reći – Da, isplatilo se. Samo naprijed i samo strpljivo. Hoće.

Komentari

Komentari

Share.

About Author

Comments are closed.