Diverzanti iz Divulja (41)

0

Opet je stručno znanje i taktička strategija zapovjednika Matane došla do punog izražaja, tako da se jugo armija u jutarnjim satima 25.5. počela povlačiti iz kasarne, krcati sve na transportni brod i definitivno, jednom za sva vremena napustiti Mljet

Pri kraju mjeseca svibnja 1992., znalo se da JA (jugoslavenska armija), milom ili silom mora napustiti otoke; Vis, Lastovo i Mljet, te uz minimalno vrijeme prilagodbe, kako je JA to nazivala, napustiti i okupirane Konavle, a i Prevlaku, kao najužniju kopnenu točku Hrvatske. Da ne bi bilo, rekli-kazali, pa prokazali, kao nebrojeno puta do tad, specijalna postrojba HRM-e, pod zapovjedništvom Tihomira Lukovića-Luke čini udarne diverzantske napade na otoku Visu, zapovjednom centru JRM-e.

Pripadnici „Lukine“ postrojbe su puni vjere i hrabrosti prvo izvršili diverziju u artiljerijskom skladištu JA-e na Visu, pri tom potpuno uništivši uskladištenu veliku zalihu svih vrsta granata, da bi nedugo zatim i rezervoari goriva okupatorske vojske doživjeli istu sudbinu. Zanimljivo je kako su srčani pripadnici HRM-e prolazili kroz minska polja na Visu, minirali objekte, te daljinskim upravljačem (radio signalom), pri isplovljavanju trajekta iz luke Vis prema Splitu (linija je stalno povezivala okupirani Vis i Split), pritiskom na prekidač činili „šou program“.

Zbunjeni, izgubljenog morala i ustrašeni, pripadnici jugo vojske tek tada žele što prije napustiti Vis, jer, znali su da im se opet diverzije spremaju. No da se ne bi „usidrili“ na Mljetu, pri povlačenju s Visa i Lastova, u Saplunaru 21.5. stiže meni poznata ekipa diverzanata iz Divulja, s predvodnikom; Davorom Omrčenom. Znao sam da se sprema „veselje“, još krajem travnja, pa sam početkom svibnja preko Ivana Palunčića-Zitina, iz Dubrovnika, dobio i posebnu vrstu municije (pancirno-obilježavajuće i eksplozivno-zapaljive metke), za taj događaj. Raspoređen sam bio na zapadnoj obali Saplunare, s dodatnim protuoklopom, zajedno s diverzantskom skupinom iz Divulja.

Pošto je komandir kasarne Gruj (zastavnik Živan Pešić), slušao svoj izopačeni um, te nije želio biti od pomoći pri razgovorima o napuštanju kasarne, i predavanju ucrtanog širokopojasnog minskog polja oko kasarne, trebalo je djelovati. Kap koja je prelila čašu je bila kada se patrolni čamac „Kosmaj“ privezao na bovu usred Saplunare, kao izletnički brod. Taj momenat diverzanti iz Divulja odlučuju potopiti „pečejac“, u noći ( 22.-23.5.), te uz pomoć bitnice s Šipana, i minobacača u okolini kasarne zauzeti kasarnu za par sati.

Poluplutajuće magnetne mine su bile spremne za postavljenje na trup broda (ispod vodne linije), no prije samog početka akcije, zapovjednik HRM-e za južni Jadran, kap. Matana, zbog mogućih kolatelarnih žrtava, odmazde nad civilnim stanovništvom otoka, i vjerojatno ogromnog požara koji bi uslijedio nakon toga, obustavlja akciju, te naređuje jugo soldateski napuštanje kasarne Gruj do 25.5.1992., bez daljnjih razgovora i pregovora.

Opet je stručno znanje i taktička strategija zapovjednika Matane došla do punog izražaja, tako da se jugo armija u jutarnjim satima 25.5. počela povlačiti iz kasarne, krcati sve na transportni brod i definitivno, jednom za sva vremena napustiti Mljet. Za to vrijeme, prekriveni šatorskim krilima, među raslinjem, i sa spremnim (teleskopski izvučenim), raketnim bacačima („M80 Zolja“), čekali smo signal za lansiranje protuoklopnih raketa u komandni most „Kosmaja“. Mi smo bili izuzetno dobro zaklonjeni, potpuno skriveni, i na kopnu i u moru, za razliku od ostalih dragovoljaca mljetske satnije i posade topa ( ZIS-76 mm ), koji su bili na direktom udaru pramčanog topa s „Kosmaja“ ( Bofors 40 mm).

Koliko god je borba prezrena svakom normalnom čovjeku, u ovakvim situacijama adrenalin navre, odvažnost zamjeni strah, i samo se čeka naredba za pritisnuti okidač. Na sreću, nije zaiskrilo, tako da je kasarna „očišćena do kosti“, od strane agresorske vojske, ipak mirno prešla u naše ruke. Padom kasarne bilo je sigurno da se jugo vojska s Visa i Lastova povlači direktno prema Crnoj Gori, što je i učinila 30.5.1992. Nakon povlačenja JA-e s naseljenih otoka Dalmacije, otpočele su i konačne operacije oslobađanja Dubrovačke općine. Operacijom Tigar, Hrvatska je vojska htjela ovladati zapadnim i sjevernim dijelom dubrovačkog zaleđa, i potisnuti neprijatelja s Golubovog kamena, te na taj način uspostaviti normalno odvijanje prometa Jadranskom turističkom cestom.

Operacija je započela 4. 7. 1992. godine, a uspješno je okončana krajem istog mjeseca. Daljnje napredovanje hrvatskih oružanih snaga u oslobađanju Cavtata i Konavala nije teklo po planu, jer je jugoslavenska armija čvrsto držala taj kopneni dio hrvatskog teritorija, i pri tom imala svoje planove prekrajanja granica. Pri potpisivanju dokumenta o povlačenju JA-e (jugoslavenske armije), s tog dijela teritorija, sumnjalo se u prijevaru, koja se i dogodila. Zapravo su samo zamijenili ljudstvo na položajima, pa je tako umjesto pripadnika JA-e, na njihovo mjesto stigla Vojska Republike Srpske ( VRS, osnovana 22.5.1992. ), Hercegovački korpus.

Tako je 17.10.1992. okupacijska vojska napustila Cavtat, što je bio hitan znak za uspostavom državno-pravnog poretka u Cavtatu. U suprotnom, paravojska ( VRS ), je imala namjeru okupirati Cavtat i zamijeniti svoju „braću“ iz JA-e. Zbog tog su u veliku pogibelj ušli pripadnici hrvatskih oružanih snaga ( inženjerija), pri pokušaju osposobljavanja magistralne ceste iz Dubrovnika prema Cavtatu ( Duboka ljuta), kada su ih obmanjivači u SMB uniformama zasuli teškom mitraljeskom, i svom raspoloživom topničkom vatrom. Zbog tog iz Dubrovnika u Cavtat 21.10.1992., s potrebnim naoružanjem i pripadnicima MUP-a prema Cavtatu kreće Jadrolinijin trajekt Pelješčanka.

Na ulazu u cavtatsku luku trajekt praćen od strane Hercegovačkog korpusa, zasut je minobacačkim i topničkim projektilima. Posada i svo ljudstvo na trajektu tada proživljavaju pravu dramu. Kapetan „Pelješčanke“, Ivo Mrgudić, ploveći prema pristaništu vozio kao da skija pravi slalom između vodenih stupova nastalih od udara granata o more. Odmah nakon pristajanja u Cavtatu, uz samu oplatu trajekta, pokraj desnog boka, pao je i eksplodirao projektil iz haubice, kalibra 155 mm.

Kompletan trajekt je bio izrešetan šrapnelima, a dva policajca su pri tom bila ranjena. Izrešetani trajekt je ipak ostao u plovnom stanju, privezan uz rivu do noći, kada je prestao artiljerijski napad, i kada je otplovio prema Dubrovniku. Istog dana je i m/b Postira sa zapovjednikom Miljenkom Sršenom-Milom trebala pristati u Cavtatu, jer policijski gliser zbog olujnog mora nije mogao prevesti državne i ine uzvanike do Cavtata (zapovjednik HV-a: Anton Tus, zapovjednik južnog bojišta: general Janko Bobetko, zapovjednik HRM-e: admiral Sveto Letica, gradonačelnik Dubrovnika: Petar Poljanić, dubrovački biskup Želimir Puljić, i ostali ).

I premda je na moru bila velika oluja, „Postira“ je nezaustavljivo „batila“ more, kao i uvijek, no zaustavljena je kod otoka Lokruma i vraćena u grušku luku, a sve zbog opasnosti od potapljanja uslijed stalnog bombardiranja Cavtata. Zbog ovakvog, neizdrživog stanja donosi se odluka o bezuvjetnom oslobađanju najjužnijeg dijela Hrvatske, te počinju završne operacije čišćenja. Operacijom Vlaštica, s ciljem zauzimanja dominantne, 915 metara visoke kote, s koje je neprijatelj imao kontrolu nad širim područjem Dubrovnika, i s koje su njihovi izvidnici vršili navođenje neprijateljske topničke vatre.

Istodobno, operacijom Konavle željelo se osloboditi šire područje Konavala, te potisnuti neprijatelja van granica Republike Hrvatske. Same operacije su trajale nekoliko dana, u razdoblju od 20. do 26. listopada 1992. godine. Uspješno su okončane, te je ispunjen zadani cilj. Izbilo se na granice prema Bosni i Hercegovini, i tadašnjoj Saveznoj Republici Jugoslaviji. Ovim akcijama je oslobođeno 1210 km2 najjužnijeg kopna, i 1080 km2 hrvatskog teritorijalnog mora.

(nastavlja se)

Komentari

Komentari

Share.

About Author

Comments are closed.