DOC. DR. SC. GORDANA BULJAN FLANDER Djeca su nasilna jer im odrasli nude nasilne heroje

0

Doc. dr. sc. Gordana Buljan Flander, psihologinja i ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba sudjelovala je proteklog tjedna na tribini u Dubrovniku pod nazivom “Nisi sam, ima nas još” gdje je održala predavanje na temu nasilja među djecom i nad djecom, koje je stalno u porastu, unatoč jakom malom broju prijava Centru za socijalnu skrb. Iskoristili smo tu priliku i porazgovarali s njom o tim problemima koji sve više muče mlađu populaciju, a i same roditelje koji se suočavaju s tim.

Zašto danas imamo tako puno nasilja među djecom?

Jedan od razloga je što su djeca okružena nasiljem, mi odrasli njima nudimo nasilne heroje jer kad imate neko nasilje među djecom reagiramo tek kad dođe do ozljeda i fizičkog nasilja. Nasilna djeca i odrasli dobiju naslovnice, a dijete koje je osvojilo nagradu iz matematike dobije tri reda na zadnjoj stranici. Filmovi su puni nasilja kao i video igrice, a neka istraživanja pokazuju da roditelji dnevno s djecom provode deset minuta. Niti se ne stignu baviti ičim u tih 10 minuta, a kamoli razgovarati s djecom što nasilje znači. Nasilje je u porastu i zbog cyberbullyinga, kad djeca mogu anonimno skriti se u svoju spavaću sobu i vrijeđati, ismijavatri ili lajkati vrijeđanja i ismijavanja nekog drugoga djeteta. Ako mi djeci ne objasnimo što to znači, kako se žrtva osjeća i da ono što nije dozvoljeno u offline prostoru, nije dozvoljeno ni u online prostoru, djeca jednostavno nemaju te spoznaje ni tu zrelost pa ni odgovornost.

Kako prepoznati zlostavljano dijete s obzirom da vam ono to neće reći nego se povuče u sebe?

Nažalost oni se povuku u sebe umjesto da traže pomoć odraslih. Međutim često kad traže pomoć odraslih, oni kažu – toga je uvijek bilo i bit će, djeca su se uvijek tukla. Onda dijete shvati da pomoć neće dobiti pa se još više povuče u sebe, a nasilje se nastavlja. I dijete se osjeća manje vrijedno, osjeća se obilježeno, razmišlja na način – mora da samnom nešto nije u redu kad se stalno to meni događa. I dijete s tom lošom slikom o sebi, s anksioznošću i depresivnošću ide dalje u idući razred, a što se više povlači u sebe to druga djeca prema njemu postaju agresivnija i sve više ga izoliraju tako da se vrlo često dogodi da dijete pomišlja o nekim autodestruktivnim metodama, a neka djeca to i učine pa se zarezuju ili čak pokušavaju suicid. Ja dugo radim, više od trideset godina i imala sam jedan značajan broj djece koja su išla nauditi sebi jer su smatrali da s njima nije nešto u redu i onda ovaj život dalje više nema smisla. Zato sam dala naslov svom predavanju u Dubrovniku – Jesu li stručnjaci sudionici u počinjenju nasilja time što ništa ne čine ili su zaštitnici. Apsolutno bi trebali biti zaštitnici, a nažalost svojim nečinjenjem ništa znaju biti sudionici.

Zastrašujuće zvuči podatak Centra za socijalnu skrb Dubrovnik da se prijavi samo pet do osam slučajeva nasilja među djecom.

Da, i mene je stvarno zaprepastio taj podatak. K nama u Polikliniku dođe dijete koje već debelo ima simptome, kad već ima i poremećaj u ponašanju zato što je dugo doživljavalo nasilje, a nije dobilo pomoć od odraslih. Ja sam sigurna da ima puno više nasilja jer istraživanje koje smo mi provodili u suradnji s Hrabrim telefonom je pokazalo da svako treće dijete doživljava svakodnevno ili gotovo svakodnevno neki od oblika nasilja, a to je istraživanje bilo prije nego što je nasilje preko interneta bilo ovoliko rašireno. Znači, danas je to sigurno i više. Ako znamo da svako treće dijete doživljava nasilje svakodnevno ili gotovo svakodnevno, a ovako je mali broj nasilja prijavljen, onda se svakako moramo zapitati zašto ta djeca nama ne vjeruju, zašto nam se ne povjere? Jer u tom istom istraživanju se pokazalo da se tek 13 do 16 posto djece povjeri nastavnicima. Kad smo ih pitali zašto se ne povjeravaju nastavnicima, odgovor je bio da ne vjeruju da će se nešto promijeniti te se boje da će biti samo gore. Mislim da je to vrlo važna poruka nama odraslima i ne treba govoriti samo o nastavnicima, djeca se mogu povjeriti i pedijatru, liječniku školske medicine, ravnatelju škole, neku udrugu, bitno je da dijete zna da se nekome može povjeriti. Prva linija je roditelj, a u ustanovama nastavnik. Nažalost, roditelji mi se često požale kako su pokušali tražiti pomoć, dijete im se požalilo, ali naišli su na nerazumijevanje, ništa se nije promijenilo, dapače, nasilje se povećalo jer škola nije adekvatno reagirala. Postoji protokol o postupanju u slučaju vršnjačkog nasilja, a to je da škola prvo mora obavijestiti Centar za socijalnu skrb. Dakle, to se ne radi. Centar može uči u obitelj, za razliku od škole i poliklinike koje to ne mogu. A kad Centar uđe u obitelj djeteta koje je nasilno, i njemu treba pomoć jer možda to dijete odrasta u nasilnim uvjetima. I zato je bitno da škola reagira odmah.

Što učiniti kad roditelji djeteta počinitelja nasilja ne žele surađivati?

Upravo je to razlog kad se institucije moraju povezati. Škola obavještava Centar, a on poduzima određene mjere prema obitelji. Dijete nije kazneno dogovorno do 14 godina starosti i onda se poduzimaju mjere obiteljsko pravne zaštite – obitelj može biti stavljena pod nadzor, obitelji se može naložiti da idu oni u tretman, da dijete ide u tretman. Centar za socijalnu skrb nisu tete koje će oduzeti djecu i izdvojiti ih od obitelji, to je institucija koja pomaže obiteljima. Primjerice, ako obitelj dobije nadzor, Centar će pomoći roditeljima kako se ponašati prema djetetu, pomoći će djetetu uspostaviti bolju komunikaciju s djetetom. Škola se ne treba bojati obavijestiti Centar za socijalnu skrb. Ja to namjerno ne zovem prijavom, jer ljudi misle kad kažemo prijava da se radi o nekoj kaznenoj prijavi i da se oduzimaju djeca – to je obavijest. Zadatak je svih nas stručnjaka po zakonu ako primjetimo da se bilo koje nasilje događa prema djetetu, da obavijestimo nadležne institucije, bilo da se radi o nasilju među djecom ili nasilju nad djecom jer mi sami ne možemo ništa. Primjetila sam da, kad se dogodi nasilje, škole pokušaju sve riješiti unutar škole – razgovaraju s počiniteljem, razgovaraju sa žrtvom, s roditeljima, premjeste djecu iz jednog razreda u drugi, iz zadnje u prvu klupu, ali to nije dovoljno, nisu obavijestili Centar, nisu uključili druge institucije, a onda samim tim nisu puno ni napravili.

Zašto druga djeca čestu staju na stranu počinitelja nasilja umjesto na stranu žrtve koja u ovim slučajevima ostaje potpuno sama? 

Spomenula bih izjavu jednog djeteta kad sam radila s djecom u školi. Kad sam ih pitala – Što vi mislite, što bi pomoglo da onaj koji čini nasilje stane, onda je jedno dijete, 2. ili 3. razred, reklo: Pa kad bi se mi okrenuli i otišli, taj počinitelj ne bi imao publiku pa mu ne bi bilo interesantno! Znači djeca su i sama svjesna da su oni često publika i da su na pozornici počinitelj i žrtva. A da sama publika svojim prisutstvom daje podršku počinitelju, i to je nešto što treba raditi s djecom. Da ne trebaju biti promatrači, a kad već jesu tamo, da trebaju stati na stranu žrtve. I upravo zato smo mi odrasli tu koji im trebamo dati primjer. Ja uvijek kažem, ako se dogodi neko ruganje među djecom pod školskim satom, nastavnik bi trebao taj čas stati pričati o gradivu i odmah obratiti pažnju na takvo ponašanje i početi razgovor s razredom – je li to u redu i pokazati da se zaista nasilje ne tolerira i da je stao na stranu žrtve. Nije ni nastavnicima lako. Često me znaju nazvati i reći – ja bih nešto poduzeo, ali kako će se to u mojoj školi gledati ili što ako nam škola dođe na zao glas. Onda im ja kažem – u svakoj školi ima nasilja, ne može nijedna škola reći kod nas toga nema. Ali mogu reći – u redu, idemo vidjeti što sad možemo napraviti, idemo u neke radionice s učenicima, edukacije nastavnika, idemo zaista pokazati nultu stopu tolerancije na nasilje, a ne imati samo ploču na ulazu u školu na kojoj piše – ovdje je nulta stopa tolerancije na nasilje, a ispod se djeca tuku i jedan drugoga ismijavaju.

Spada li i ismijavanje i ruganje među djecom u nasilje?

Ako je dugotrajno i ako se vrši s ciljem da se djetetu učini šteta, onda da i onda se mi odrasli moramo uključiti. Ne moramo se uključivati ako se djeca malo posvađaju, pa i pokoškaju, ali ako su pritom ravnopravni. I to je ono kad vam ljudi kažu – nasilja je među djecom uvijek bilo i uvijek su se tukla. Ali to je situacija kad možete djetetu objasniti što je sukob i kad može dijete izaći iz sukoba. A ovo je situacija kad jedno dijete ili više djece pokušava nanijeti štetu, emocionalnu ili fizičku ozljedu drugom djetetu, kad postoji namjera da se učini šteta i kad to traje duže i kad nema razloga za sukob. Žrtva je uvijek po nečemu slabija – ili je najmanje dijete u razredu, ili nosi naočale ili je novo dijete u razredu, uvijek je po nečemu žrtva ranjiva ukoliko je drukčija od ostalih. I uvijek treba ojačavati djecu na način da ne budu promatrači, da stanu na stranu žrtve, a ne da se boje da oni budu meta ako to učine. Treba odmah reagirati, a ne kad dijete dođe u sedmi ili osmi razred, kad je puno teže intervenirati i kad sami počinitelji već imaju smetnje u ponašanju zato što ih se nije zaustavilo na vrijeme. Nije se ušlo u tu obitelj da se vidi što se događa u toj obitelji.

Što roditelj treba napraviti kad mu se dijete požali na takav oblik nasilja, a škola ne učini ništa?

Dati mu podršku, ne minimizirati njegov problem, njegovu tugu ni njegov osjećaj manje vrijednosti, razgovarati s nastavnikom i stručnom službom, no ukoliko škola i dalje ne poduzme ništa da riješi taj problem, roditelj može sam poći na Centar za socijalnu skrb, a ako dugo traje i ako to šteti emocionalnom zdravlju njegovog djeteta, može sam otići na policiju ili nazvati Hrabri telefon. Roditelj ima zadatak zaštitit svoje dijete. Nažalost, imam puno iskustava s roditeljima koji nisu dobili pomoć s institucijama iako su tražili, ali isto tako imam puno iskustva s roditeljima koji nisu odustali jer ako ne dobiješ pomoć u školi – idi dalje. Ali ne idi dalje da ti djetetu povise ocjenu s trojke na četvorku. Ono što mi nastavnici najčešće kažu, a ja se slažem s time, da roditelji učenika koji se ponaša nasilno su vrlo često nesuradni. I ako ih škola ne može na neki način uvjeriti u suradnju, onda opet treba angažirati nadležni Centar za socijalnu skrb koji ima ingerencije koje mi nemamo,

Nije lako biti ni roditelj počinitelja nasilja, imate li kakav savjet za njih? 

Jako je važno raditi s tim roditeljima, ukoliko su nedostupni savjetovanju i uvidu da dijete ima problem i ukoliko se boje da stručnjak sazna što se događa u njihovoj obitelji, tim je važnije obavijestiti daljnje institucije što se događa u obitelji, ali je važno da toj djeci pomognemo, ako su oni žrtve nasilja u obitelji, ako su oni navikli na nasilnu interakciju i ne znaju drugačije. Vi vrlo često imate u školi djecu koja su agresivna zato što oni doživljavaju agresiju u svom domu ili zato što dobiju pažnju samo kad su agrevisni. I to im je normalno i onda idemo opet samo sa sankcijama na njih, a ne vidimo gdje je uzrok problrema, sankcije same neće puno napraviti i opet je to još jedan razlog zašto škola treba kontaktirati s Centrom, ponekad je potrebno da cijela obitelj ide u tretman, ponekad je dobro izvršiti nadzor nad roditeljskoj skrbi prema tim roditeljima koji se nasilno ponašaju prema svojoj djeci pa djeca prenose te interakcije sa svojim vršnjacima. Treba im pomoći jer, u konačnici, to su sve opet samo djeca.

Dajana Brzica

Komentari

Komentari

Share.

About Author

Comments are closed.