Dubički rat

0

Dubrovnik je doista nastojao ništa ne prepustiti slučaju u ovom ratu. Pripremio je sve za slučaj da Josip II. pobijedi u ratu, ali je i dalje ostao “vjeran haračar“, nije napustio svoj deklarirani neutralni pristup u sukobima niti je prestao slati informacije na Portu

Senat je uoči objave rata od Malog vijeća zatražio organizirano prikupljanje vijesti na području Osmanskog Carstva, a osobito s prostora Bosne i Srbije. Te su vijesti naumili slati u Beč kako bi, dakle, osigurali svoju poziciju kod cara.

Rat koji je potom počeo naziva se “Dubički rat“, a u Srbiji ga nazivaju i “Kočina krajina“ po Koči Anđelkoviću koji je predvodio Srbe na strani bečkog dvora,  a zapravo je riječ o posljednjem austrijsko-osmanskom ratu. Prva sačuvana informacija u denuncijacijama po objavi rata dolazi iz Stoca i u njoj denuncijant navodi kako je došla pisana zapovijed iz Travnika kojom se naređuje opća mobilizacija i pokret prema granici s Austrijom. Također se navodi da su Germani već okupirali pet gradova i četiri palanke u Hrvatskoj pri čemu se navode Gradiška i Bihać. Dakako, s obzirom na stvarne događaje jasno je kako je riječ o lažnim vijestima.  Iz Stoca dolaze i dojave Marka Božovića i Mata Dobroslavića koji Malom vijeću prenose istu informaciju o mobilizaciji 400 Osmanlija i 300 Morlaka iz tog gradića. I oni dobivaju informacije o habsburškom osvajanju Gradiške, Bihaća i Ostrovice i nekolicine palanki.  Jovo Palikuća iz Herceg Novog bio je u Maglaju i po povratku je pričao da je čuo topovsku vatru iz pravca Gradiške. Pitao je lokalne Osmanlije što je to, a oni su mu odgovorili da vjerojatno netko nešto slavi. Međutim, za nekoliko sati “dođe glas da je austrijska vojska udarila na Gradišku i da topovima valja i da je oborila veći dio od grada“.  Palikuća navodi da je napustio Maglaj i da je na devet sati hoda od Sarajeva sreo neke Osmanlije koje su nosile osam glava habsburških vojnika te neku sablju. Pričali su mu da su Habsburzi s tri broda pokušali napasti Šabac, ali da su sva tri Osmanlije potopili topovima.  Glave ubijenih habsburških vojnika navode se i u još nekoliko denuncijacija. Ćato Mehmed iz Stoca navodi kako je glava nekog austrijskog generala došla pred bosanskog beglerbega pa da ju je on proslijedio u Istanbul,  a kurir Antun Klečak po povratku iz Sarajeva navodi kako je u Travnik stiglo pet odrubljenih glava i pet zarobljenih Austrijanaca.

Pozivajući se na nekog kurira koji je došao iz Boke, Karlo Ostetić iz Splita javlja da su Habsburzi osvojili Beograd i još tri manja grada u okolici. Javlja i da je gvardijan franjevačkog samostana u Ostrogu dobio pismo od franjevaca iz Fojnice o zbjegu fratara iz Veskova na austrijski teritorij.  Osim lažnih vijesti o padu Beograda, među denuncijacijama se nalaze i informacije o pripremama Austrije za napad na taj grad. Đuro Češljarić, Morlak katolik iz Orahova, javlja da su Habsburzi osvojili sedam gradova i da se pripremaju za napad na Banju Luku i Beograd,  Jovo Novaković i Đuro Jelić bili su u blizini Gradiške i dojavili kako su Austrijanci prešli Savu na desetke mjesta, pa i na četiri mjesta pored Beograda i da su s 500 do 600 ljudi uništili sva naselja na koja su naišli,  kapetan Miho Kovačević iz Trsta dojavljuje o pripremama 60 tisuća vojnika za napad na Beograd,  a Đivo Stella je od trgovaca iz Zvornika dva mjeseca kasnije doznao kako se velika vojska i brojni topovi kreću prema Beogradu.

Miho Krtica obišao je većinu hrvatskih gradova pa je s putovanja izvijestio dubrovačku vladu. U Karlovcu je pričao s austrijskim časnicima koji su mu pričali o bitci kod “Dubice na međama“ u kojoj je, prema njihovim tvrdnjama, poginulo šest stotina austrijskih vojnika i tisuću Osmanlija. Krtica je bio u Zagrebu gdje je vidio mnogo vojnika pa u Daruvaru gdje je čuo informacije o napadu na Šabac te o “lavovskoj obrani“ 40 tisuća osmanskih vojnika u Beogradu.

Ustanak Srba na strani Josipa II. također je zabilježen u denuncijacijama. Božo Brbora po povratku iz Novog Pazara kaže kako su se uz Dunav pobunili Grci i da ratuju protiv Osmanlija. Naveo je da ih je oko sedam tisuća (što je pretjerano, više nego dvostruko nego se to navodi i u srpskim izvorima) i da su osvojili tri palanke. Brbora navodi da Grcima barut i sve druge ratne potrepštine daju Austrijanci.  Koncem lipnja 1788. dubrovačka vlada od kršćana iz Bara dobiva informaciju o slanju 30 tisuća vojnika prema Nišu kako bi se ugušila pobuna Grka i spriječio prodor Austrijanaca.  Ta će vojska zajedno s onom iz Sofije dovesti do preokreta u ratu. Osim što će srpski ustanici “Kočine krajine“ već u rujnu biti razbijeni, a njihov vođa nabijen na kolac kod Tekije, Osmanlije su prelaskom Dunava napravili kaos u austrijskim redovima.  Stoga sve pripreme i pokušaji bečkog dvora da okrene rat na svoju stranu neće imati velikog uspjeha pa će ovaj rat završiti pobjedom Osmanlija.

Za Dubrovnik je zanimljiva priča o nastojanjima da se rat Austrije s Osmanlijama prenese i na drugu bojišnicu. Naime, Austrija je namjeravala odvući osmanske snage otvaranjem novog ratišta. Razmišljali su o Dubrovniku, Crnoj Gori, pa čak i kontroverznom Mahmud-paši kao mogućim saveznicima u tom naumu. Bataljun Ličana brodom je prebačen u Crnu Goru kako bi pokrenuo rat na toj osmanskoj granici, a krenulo je i lobiranje prema Mahmud-paši koji je tada bio u sukobima s Portom i dvojicom beglerbega, Rumelije i Bosne.  Malo vijeće dobiva informaciju da austrijski maršal, zapovjednik snaga u Hrvatskoj, razmatra mogućnost iskrcavanja vojske i oružja na području Republike ili u Boki kotorskoj. Dakako, s namjerom odvlačenja osmanskih snaga prema tom prostoru, čime bi se umanjila njihova obrambena moć na ratištima u Bosni i Srbiji.  Očito je da se neki austrijski brod pojavio u dubrovačkoj luci. Antun Corbetti javlja Malom vijeću da je u Trebinju s dvojicom aga razgovarao o austrijskom brodu s municijom koji je vezan u Portu. Age su rekle kako je dobro što su Dubrovčani oteli barut i oružje s brodova i na taj način pokazali svoj ispravan stav prema ovom ratu.

Dubrovnik je doista nastojao ništa ne prepustiti slučaju u ovom ratu. Pripremio je sve za slučaj da Josip II. pobijedi u ratu, ali je i dalje ostao “vjeran haračar“, nije napustio svoj deklarirani neutralni pristup u sukobima niti je prestao slati informacije na Portu. Ipak, približavanje Republike bečkom dvoru nije ostalo nezapaženo. Tako je francuski konzul u Veneciji u Pariz poslao informaciju kako Dubrovnik ima neki ugovor s Josipom II. i da će njegove odredbe biti poznate tek nakon što austrijska vojska osvoji Bosnu.

Josip II. preminuo je u veljači 1790. godine, a na prijestolje dolazi njegov brat Leopold II. Nakon smrti Josipa II. sve je jasnije kako će se završiti neuspješno austrijsko ratovanje s Osmanlijama. Moše Coen, Židov iz Beograda, dubrovačkoj vladi javlja da se, iako je brojna vojska na terenu, sve više govori o miru.  Sljedeće godine to se i dogodilo- potpisan je Svištovski mir.

Pad Mletačke Republike

Godina 1797. označila je kraj gotovo tisućljetne vladavine i dominacije Serenissime u jednom dijelu Europe. Dubrovnik koji je od 1204. do 1358. bio pod vlašću Venecije, potom, kao samostalna država, njen suparnik, protivnik i neprijatelj, a, kao u slučaju Velike zavjere 1602., i kao njen saveznik, nije mogao dobro primiti tu vijest. Nestanak Venecije, kao republike, mogao je samo biti loš znak za dubrovačku državu. Zlokobnu najavu kraja je izrekao jedan austrijski niži časnik, 15-godišnjak kojega je dubrovački denuncijant kapetan Kristo Lupi opisao kao arogantnoga, a koji je s broda pored Dakse poručio: “Padaju republike, pa će i Dubrovačka Republika“.

(nastavlja se)

Komentari

Komentari

Share.

About Author

Comments are closed.