Gost urednik: Ana – Marija Bujić, profesorica engleskog i francuskog jezika – Da mi je nešto slatko… Pa tako već deset godina

0

Ma i više. To je moj vječni leitmotiv. Kad sam 2007. odlučila početi pisati blog, o njegovu se imenu nisam dugo dvoumila. Tek što sam pomislila da bih mogla urediti taj neki svoj kutak na internetu, poželjela sam nešto slatko i problem imena bio je riješen. No to je tek početak – za dugovječan blog treba puno rada i truda, kreativnosti, ali i znanja ili barem želje za istim, a svemu tome zajednički je nazivnik upornost

U proteklih deset godina na internetu se mnogo toga promijenilo. Za blogove se u Hrvatskoj 2007. slabo znalo. Sjećam se kako bi me ljudi začuđeno pogledali kad bih im pokušala objasniti čime si to kratim slobodno vrijeme. Da bih izbjegla te blijede poglede, često bih svoj hobi i prešutjela. Osim toga, tada nije bilo društvenih mreža u ovom obliku u kojem ih poznajemo danas. Ljudi su do tekstova dolazili ili ciljano, dolaskom na web stranicu, ili pomoću tražilica. Također, uglavnom su to bili oni koji istinski vole hranu i nerijetko im nije bilo teško pisati duge i smislene komentare. Kakva su to vremena bila…

Danas je situacija umnogome drukčija, ni bolja ni lošija, nego jednostavno slijedi neka nova pravila. Prvo, blog kao pojam više nije nepoznanica. Blogera ima na svakom koraku – što boljih što lošijih, ali tu su i nitko se više previše ne iščuđava kad čuje za nekoga od njih. Teme kojima se blogeri bave vrlo su šarolike, a hrana je jedna od istaknutijih. Vrlo je zanimljivo promatrati i kakvi su profili tih autora – od srednjoškolaca pa do umirovljenika, svi kuhaju i tipkaju. #SviSmoMiStevoKarapandža Drugo, u takvom moru blogova vrlo je važno znati plivati na društvenim mrežama. Ako te nema na Facebooku i Instagramu, kao da te nema uopće. I već tu počinje velik dio posla – za prave rezultate trebalo bi svaki dan imati neki sitni as iz rukava koji možeš podijeliti na Faceu. A to zahtijeva angažman.

Općenito, pisanje bloga zvuči kao jednostavna stvar, ali kad se u taj hobi krene malo dublje, shvatiš da tu ima materijala za cjeloživotno učenje. Uzet ću za primjer blog o hrani jer mi je ta tematika najbliža. Za jednu smislenu objavu potrebno je jako puno vremena. Prvo kupi namirnice (jer, budimo realni, tko to uvijek ima baš sve sastojke pri ruci?) pa ih donesi doma, iskopaj onaj recept koji si jednom prilikom negdje zabilježila i kreni kuhati.

Kad je hrana spremna (a to može biti nakon 15 minuta ili dva dana i 15 minuta), uhvati se fotoaparata, ali tek nakon što si postavila set za fotografiranje. A i to ima svoja pravila – odaberi podlogu za snimanje (neka će jela najbolje izgledati na finom porculanu, a neka na prastarom komadu vrata od pojate koja si jednom prilikom s mužem pilala negdje na selu – svaka sličnost sa stvarnim životom je slučajna) pa odaberi posuđe i rekvizite koji će fotografiji dati malo šarma i stvoriti priču koju želiš ispričati. Namjesti stativ, difuzor i postavke na fotoaparatu i ulovi najbolje svjetlo i najbolji kut. Ne valja. Pokušaj ispočetka. A da okreneš sve skupa s druge strane? Nije ni u tome stvar. Da se sve pospe s malo šećera u prahu? Ne. Počisti. Fali dojam dubine. Ajme, memorijska kartica je skoro puna, izbiši sve ovo što nije valjalo. Dodaj jednu bocu, drukčije razmjesti pribor za jelo. Ma bezveze. Odgrizi komad kolača da se malo utješiš. E, to već bolje izgleda! Sad razbacaj još par mrvica po podlozi i ubaci jednu zgužvanu salvetu. Odlično. Ali požuri, dnevno svjetlo već pomalo nestaje.

Nakon praktičnog prehrambenog dijela, slijedi digitalni. Prebaci fotografije na kompjuter, odaberi nekoliko najboljih (zvuči kao lagan zadatak, ali zna biti jako dugotrajno), po potrebi ih malo doradi – pojačaj kontrast, povećaj ili smanji ekspoziciju, popravi zasićenost boja itd. pa ih spremi u formatu prikladnom za web. Onda sjedni za tipkovnicu i piši. I to piši tako da tekst ne bude faktografski, da ne bude suhoparan ni dosadan. Piši tako da bude pismeno, a istodobno ne uštogljeno. Piši tako da čitatelj doista poželi isprobati to što serviraš. Zatim oblikuj tekst, ispravi tipfelere, ubaci fotografije i sve dobro pregledaj. Vrijeme je za dijeljenje na društvenim mrežama. Smisli kratak uvod koji će zagolicati interes i klikni ‘objavi’. I ode pola dana! A sve to kad si se već kao bloger poprilično uhodao.

Izostavila sam tu često razmišljanje o tome što bi mogla biti tema sljedećeg teksta, obilaske Hrelića i sličnih mjesta u potrazi za najpitoresknijim rekvizitima, maniju listanja kuharica u svakoj knjižari na koju naiđeš, biranje stola u restoranu po kriteriju kako na njega pada svjetlo i, nipošto ne zaboravimo, čestu konzumaciju hrane koja se od lova na savršeni kadar već ohladila.

Ali sve to ima i puno svojih čari – da nije tako, ne bi mi se taj hobi toliko uvukao pod kožu da se njime bavim već deset godina. Lijepo je steći nova, makar virtualna, poznanstva i konstantno biti u kontaktu s ljudima koji vole isto što i ti. Lijepo je uvijek učiti nešto novo: bilo da je riječ o kulinarskim tehnikama, novim kombinacijama okusa, jelima sa svih krajeva svijeta ili pak o fotografiji, kompoziciji, stiliziranju, psihologiji boje, pa čak i marketingu, pisanju i web alatima. Sve su to djelići slagalice koja se zove kvalitetan blog.

A još je ljepše kad takva virtualna platforma dovede do konkretnih i opipljivih stvari u stvarnom svijetu, u mom slučaju do objavljivanja kuharice i otvaranja restorana zajedno s mužem i našim poslovnim partnerom, te do pravih iskrenih prijateljstava koja ne žive samo kao slova na ekranu. No to su već druge teme, a bojim se da sam i ovako možda pretjerala s brojem znakova.

Poanta ove (pre)duge priče? Bavite se hobijem koji vas privlači, makar ga drugi u početku ne razumjeli – najgore što se može dogoditi jest da potrošite vrijeme… Na nešto što volite i u čemu uživate. Sve ostale lijepe nus pojave i neočekivani životni preokreti koji proizađu iz te ljubavi i hobija samo su dodatni bonus.

 

 

Komentari

Komentari

Share.

About Author

Comments are closed.