Gost urednik: Andrea Batinić Ivanković, povjesničarka umjetnosti, kustosica i likovna kritičarka – Moje viđenje suvremene likovne umjetnosti

0

Baš kao što uvijek započinjem svoje predgovore u katalozima izložbi, tako ću započeti i ovaj tekst – jednim filozofskim citatom! Hegel dakle, kaže: „Ništa veliko na svijetu nije postignuto bez strasti.“

Sve ono što čovjek voli i u čemu uživa, tako reći talent koji mu je Bog podario bez obzira na stupanj obrazovanja, struku ili pak godine, ne bi uspio proizvesti i postignuti određene ciljeve, uspjeh i slavu da ne posjeduje strast prema onome što voli i radi. Jer strast skriva u sebi zamamnu udicu koja zahvaća dušu svakog ljudskog bića i omogućuje mu stvaranje. A kakav je tek samo užitak i ponos, ako u tome i uspije! A još i veći kad to drugi oko tebe znaju prepoznati i cijeniti! Moja najveća strast je umjetnost! Umjetnost i filozofija koje su se „ugnjezdile“ u mojem srcu i cijelim svojim bićem posvećena sam onome što radim, volim i što me čini sretnom!

Još uvijek se sjećam svoje fotografije na kojoj sam imala tek sedam godina i roditelji su me slikali pored velikih suncokreta koji su rasli u našem vrtu. Suncokret je već tada bio moj najdraži cvijet, a kad sam u srednjoj školi vidjela Van Goghove suncokrete, znala sam svoj poziv. Hej, pa samo o ovoj slici, ovom umjetniku mogu toliko toga reći, a gdje su svi ostali?! Jer umjetnost je imitacija prirode, onog lijepog i netaknutog pretočenog raznim tehnikama na platno, papir ili pak isklesano u kamenu, drvu, staklu… Naime, tijekom cijelog svog studija najviše me zaokupljala umjetnost XIX. i XX. st., jednako kao i povijest koja je bila drugi smjer mog obrazovanja. Vrijeme je sve brže prolazilo, a ja sam sve više „uranjala“ u svijet suvremene umjetnosti koja je postala mojom krajnjom preokupacijom. Gledajući sada, gotovo nešto više od godinu dana nakon što sam se vratila u Grad, mogu samo reći da sam zaista imala sreću. Sreću u pogledu da sam u svom rodnom Gradu pronašla „sebe“ i uspjela se profilirati u onom smjeru koje ispunjava moje srce i moju dušu. Polako upoznavajući naše lokalne, ali i renomirane hrvatske umjetnike, jer sve se u životu odvija „lančano“ kao i našu suvremenu likovnu produkciju započela sam s otvaranjem pojedinih izložbi koje su s vremenom postale sve učestalije. Uvidjevši koliko ima originalnih umjetnika i ideja, moja strast prema odabranom pozivu postajala je sve veća te sam „debelo“ zagazila u svijet umjetnika i umjetničke kritike jer svakim napisanim slovom i pohvalom od raznih profesora, umjetnika i stručnjaka, moj svijet postaje prožet slatkim mirom poput vječnog proljeća obasjanog blistavim suncem. Evo i ovdje se vraćam na suncokrete koji su simboli radosti, života i pozitivne energije koja u posljednje vrijeme preplavljuje moj život.

Dubrovnik je oduvijek bio i ostao grad umjetnosti, ljepote i kulture. Štoviše, postajući sve popularniji u svijetu, Dubrovnik je postao jedno ime, gotovo pravi „brand“ i kao takav svoje kulturne djelatnosti mora održavati na visokoj razini. Također, dubrovačka slojevita i bogata likovna produkcija ne smije biti zanemarena. Dapače, mi i dalje moramo promovirati našu lokalnu umjetnost i umjetnike, ali je širiti i dalje. Kao stručnjaci u polju našeg djelovanja, dakle, povjesničari umjetnosti kao i sami umjetnici moramo težiti organizaciji izložbi kojima će se lansirati moderna dubrovačka i hrvatska likovna baština na europsku izložbenu scenu  dok s druge strane, internacionalnu publiku treba upoznati s dionicama lokalnog i nacionalnog umjetničkog plenerizma. Također, naš Grad koji zadržava određeni prestiž ne samo u Hrvatskoj već i u svijetu, posjeduje i mjesta i sredstava kojima bi trebao podupirati sve vidove umjetnosti. Iako je u izložbenim djelatnostima najviše zastupljeno slikarstvo, smatram da bi dubrovačka publika dobro odgovorila i na razne izložbe sitne plastike i skulpture kao i na društveno-umjetničko angažirane prakse u samom prostoru. Razne instalacije u prostoru, konceptualni vidovi umjetnosti i naposljetku digitalna umjetnost/humanistika kojem sve više stremi današnja povijesno-umjetnička praksa naišle bi na pozitivne odgovore dubrovačke publike, i to osobito mlađih generacija. Za svačiji ukus po nešto! Uz to, još bih se osvrnula na poziciju mladih umjetničkih duša čiju kreativnost ovaj Grad treba poticati, a ne „gušiti“. Rad s mladima, njihova edukacija i usavršavanje također bi trebao biti jedan od prioriteta ovog Grada – jer svi smo mi počeli niotkud, učeći od drugih da bismo naposljetku barem donekle ostvarili svoje snove. Gledajući iz sadašnje perspektive kada sam već imala priliku raditi s brojnim umjetnicima i kulturnjacima, istaknula bih važnost njegovanja kulture Grada i rad na njezinoj kvaliteti sa svih aspekata gledišta.

Umjetnost i filozofija stoje na istoj valnoj duljini i ne mogu jedna bez druge baš kao što ne mogu ni ja bez njih. I uvijek me nasmije pitanje kada me pojedini umjetnici zaustave netom prije nego uspiju pročitati tekst namijenjen njihovom radu: „Koji ću ja sad biti? Kant, Haidegger, Habermas…? Možda zvuči banalno, ali mene to uvijek nekako razveseli jer znam da su prepoznali moje znanje, trud i kvalitetu, a naposljetku vidim i osmijeh na njihovom licu. A taj obostrani osjećaj sreće jednostavno je neprocjenjiv! Stoga, nastavljam hrabro koračati naprijed svojim već djelomično izgrađenim putem, iako sam svjesna da na njemu treba još puno raditi i usavršavati se jer čovjek se čitav život uči, a sažetak života nije samo znanje već djelovanje. Ostaviti vrijedan trag za sobom. I mislim da sam na dobrom putu jer imam podršku puno dobrih ljudi koji stoje uz mene i vjeruju u moj rad i trud, a uspjeh neće doći „sam od sebe“, već ja krećem k njemu!

Ovom prilikom, želim istaknuti jednu za mene osobno radosnu vijest koja će zasigurno pridonijeti mojem daljnjem radu, a to je odlazak u Francusku na ovogodišnji Art Capital koji se održava pod pokroviteljstvom predsjednika Francuske, Mons. Emmanule Macrona, ministrice kulture Madame Francoise Nyssen i predsjednice Udruženja nacionalnih muzeja Francuske, Madame Sylvie Hubac gdje ću kao povjesničarka umjetnosti pratiti našeg svjetski poznatog i uspješnog dubrovačkog umjetnika, Stjepka Mamića koji u čuvenoj Grand Palais izlaže na dva od četiri povijesna pariška salona. Moje sudjelovanje u ovom putovanju je u sklopu jednog značajnog projekta – pisanja likovne monografije o istoimenom dubrovačkom umjetniku i kapetanu koji je to i više nego zaslužio. Capt. Stjepko Mamić još jednom će svojim jedinstvenim radovima predstavljati Dubrovnik, a naposljetku i Hrvatsku na jednoj od najvećih europskih kulturnih manifestacija čiji korijeni sežu u davnu 1663. godinu zbog čega je ova manifestacija iznimnog povijesnog i kulturnog značaja.

Veselim se putu u Francusku dok pisanje monografije za mene predstavlja pravi izazov, a s druge strane i veliki doprinos kulturi našega Grada. Osim toga, što znači biti istinski povjesničar umjetnosti ako barem jednom u životu nisi uspio (ili se barem potrudio) sudjelovati i prisustvovati jednoj od najvećih kulturnih događaja u svijetu poput Art Capitala i vidjeti sve ljepote umjetnosti i brojna umjetnička djela koja stvarni život u jednom trenutku mogu maštovito preobratiti u svijet snova koji postaje tvojom realnošću?! I za kraj, završit ću u svom stilu, ali ovoga puta Nietzcheovim citatom: „Esencija sve lijepe umjetnosti, sve velike umjetnosti, je zahvalnost.“ I, zaista zahvalna sam na ovoj jedinstvenoj prilici, na mogućnosti daljnjeg napredovanja u svojoj struci i naposljetku, veselim se svim dojmovima koje ću, nadam se, svojim dragim prijateljima i sugrađanima ispričati kad se vratim iz Pariza!

Komentari

Komentari

Share.

About Author

Comments are closed.