17.10.2016 | Gost urednik
Gost urednik: Diana Roko, novinarka HTV-a - Odgajamo li okrutne materijaliste?
Autor: Glas Grada
podijeli:
Mama sam prvašića. Počinje novo razdoblje u našim životima. Dosta sam emotivno proživljavala zadnjih tridesetak dana. Prvo školsko zvono me vratilo u moje djetinjstvo. Sjetila sam se svojih prvih dana škole u Osnovnoj školi Lapad. Prekrasne učiteljice Tereze Totić, divnih prijatelja iz 1.f. Tih sam prvih dana od srca sinu poželjela da mu početak školovanja bude poput moga prije 30 godina, da mu škola bude sigurna zona kao što je nama tada bila. I da iz tog perioda, kad sve to prođe, ima samo lijepe uspomene. Svako sam se jutro onako u žurbi čudila kako su nam proletjele godine. Čini mi se, kao i svim roditeljima, da je Miho od živahne bebe prebrzo postao ozbiljan dječak koji nosi školsku torbu.
I dok smo tako hvatali novi životni ritam šokirao me neki dan naslov u dnevnim novinama: „Marina ide u šesti razred, ne nosi Diesel i nema iPhone... zato je svaki dan cijeli razred zlostavlja” Novinarka sam i naravno da mislim kako ovakve priče apsolutno zaslužuju naslovnice u dnevnim novinama, priče u informativnim emisijama svih nacionalnih televizija. Tema je to o kojoj se u javnosti treba govoriti. Kuda ide društvo u kojem se neko dijete u osnovnoj školi zlostavlja i procjenjuje po onome što nosi na sebi i što ima u školskoj torbi? Nekoliko dana javnost se zgraža, pišu se komentari ispod tekstova. Pitaju se ljudi što može napraviti škola, gdje su mjerodavne institucije? Užare se društvene mreže. Ovakve teme obično završe s raspravom o potrebi nošenja školskih uniformi. I onda opet sve stane. Do neke nove Marine, Marka, nekog nesretnog dječaka ili djevojčice koji zbog lošije financijske situacije roditelja ispaštaju u razdoblju života koje bi trebalo biti samo bezbrižno.
Koliko roditelja, nakon što prokomentira ovu temu s kolegama na poslu ili na društvenim mrežama, tu istu temu otvori za stolom sa svojom djecom? Roditelji one djece koja zlostavljaju Marinu sigurno tome ne daju veliku pozornost.
Neću osuđivati one roditelje koji ispunjavaju želje svome djetetu jer se i sama uhvatim kako kupujem nepotrebne stvari sinu jedincu. Naravno, u skladu s financijskim mogućnostima. Roditelji će napraviti sve za osmijeh svog potomka, no je li to kontraproduktivno? Treba li im baš priuštiti sve? Čemu će se veseliti ako nauče da mogu dobiti sve što požele?
Imam sedmogodišnjaka koji je zasad jako skroman i pristaje na roditeljsko pravilo kako se u našoj obitelji troši na doživljaje, a manje na stvari. Bez prigovora daruje svoje igračke djeci koja nemaju, pristaje novac koji dobije za poklon potrošiti tako što će prijatelje počastiti klizanjem, no do kad će to biti tako? Hoće li i on u nekoj kasnijoj fazi žaliti što nema skuplje tenisice, bolji mobitel? Sigurno hoće, ali i to je odrastanje i morat će se sam nositi s tim. Ono što mu ja kao roditelj moram objasniti je da se ljudi ne procjenjuju po onome što imaju na sebi, već po onome što nose u sebi.
Djecu ne bi trebala odgajati ni škola, ni Crkva, dobar se čovjek stvara u obitelji. Pa kad čujemo ovakve priče o nesretnoj Marini, nemojmo kritizirati učitelje, grozni kapitalizam, lošu ekonomsku situaciju, tužnu sudbinu siromašnih obitelji, zapitajmo se odgajamo li kod kuće dobre ljude pune razumijevanja za druge ili okrutne materijaliste? Zvoni mi u glavi ovih dana mudra izreka “Ako želite da vam djeca postanu dobri ljudi, potrošite na njih duplo više vremena
i duplo manje novca".
U vremenima u kojima nedostaje novca, a sve više i vremena, to je i te kakav izazov. Kao i puno toga u avanturi zvanoj roditeljstvo.
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Ocijenite članak
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?