Gost urednik: Iliana Stojanović, ravnateljica doma za djecu i mlađe punoljetne osobe-Maslina Dubrovnik – Mogu nemoguće pretvoriti u moguće

0

Teško mi je izdvojiti par zanimljivosti iz jako složenog posla nakon 17 i pol godina rada u Dječjem domu Maslina, i to u početku kao socijalna radnica i po potrebi odgajateljica, a punih 16 godina kao ravnateljica Doma

Htjela bih prvenstveno objasniti ljudima kako naša djeca i mladi nisu „ostavljeni“ i „napušteni“ kako često javnost misli. Djeca i mladi su izdvojeni iz obitelji, jer njihovi roditelji se zbog bolesti ili nekih drugih razloga nisu mogli brinuti o njima i smješteni su u Domu.

Isto tako ljudi misle kako se mi bavimo posvajanjem djece što isto nije istina, jer je to posao nadležnih Centara za socijalnu skrb, a mi samo skrbimo o djeci i vodimo računa o njihovim kontaktima s biološkim roditeljima i sukladno istima se dalje postupa.

Ljudi često svojoj djeci „prijete kako će ih smjestiti u Dom MASLINA, ako ne budu dobri“, ali i to nije točno, jer naša ustanova skrbi za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi, a teže odgojiva djeca se smještavaju u odgojne domove odnosno u tzv. „popravne domove“.

Naša djeca i mladi uglavnom budu odgojno zapušteni i ponekad je i nama stručnjacima teško procijeniti je li dijete odgojno zapušteno ili postoji neki drugi razlog neprimjerenog ponašanja djeteta, a danas je specijalno teško i u obitelji odgajati djecu uz prvenstveno materijalističko okruženje i favoriziranje materijalnog nad duhovnim. Danas se zaposleni u domovima teže nose sa svakim danom složenijom problematikom djece i mladih koje se smještava u domove odnosno, kao i s djecom koja su već duže vremena u Domu, a posebice kada djeca i mladi zapadaju u raznorazne „krize“ i neprimjereno se ponašaju u odnosu na nas koji se svakodnevno skrbimo o njima. Zato je nama hitno potrebna supervizija, koja će nam olakšati u radu s djecom  i mladima.

Naš rad u Domu je uvijek pod povećalom javnosti, jer se uvijek misli „kako mi postupamo s jadnom djecom“ i misli se „kako bi sigurno oni bili bolji od nas“, ali kada tražimo odgovarajuće  stručne radnike za rad s djecom i mladima, rijetko se tko javlja ili se uopće ne javljaju, a ako i počnu raditi kratko se zadržavaju i odlaze na manje zahtjevnije poslove, što nije za osuditi, jer je i tako poštenije nego bez entuzijazma i ljubavi raditi s djecom i mladima.

Drago mi je da se zadnjih godina razvilo volonterstvo u Domu, tako da imamo prekrasnih ljudi i mladih koji volontiraju s djecom i mladima, što je jako dobro posebice, jer danas skoro svako dijete treba individualan pristup što često nije moguće, pa nam je takva vrsta pomoći zaista dobrodošla.

Često me ljudi zaustavljaju na putu i pitaju „koliko djece sada imate u Domu“ i onda se sjetim kada sam počela raditi u Domu i tada je bilo 67 djece i mladih u zgradi Doma u kojoj se optimalno moglo smjestiti 30-ak djece. Malih od 0 do šest godina je tada bilo 20-ak i tada sam mislila kako maloj djeci nije mjesto u Domu nego u obitelji i Bogu hvala sada trenutno nemamo djece jasličke i vrtićke dobi. Školske djece je bilo 40-ak i kada su dvojica bivših štićenika htjeli upisati fakultete tada nije postojalo stipendija i potpora.

Prilikom posjete jednog prekrasnog čovjeka prije 15 godina, koji je želio ostati anoniman, koji  se tada upoznao s problematikom mladih iz Domova, koji žele studirati, pa je tako dobio ideju, kojom je potaknuo svoje prijatelje i poznanike da prikupljaju novčanu pomoć u tu svrhu i tako je nastala akcija „Korak u život“, zahvaljujući kojoj su mnogi mladi iz Domova i udomiteljskih obitelji dobili i dobivaju potrebnu potporu tijekom studiranja.

To sam tek nedavno saznala – i završila bih na način kako ništa nije slučajno i kako se iz „spontanog susreta“ može razviti i realizirati pomoć potrebitima i bez obzira na negativnosti, kojima smo uglavnom danas okruženi, treba imati vjeru i ljubav i biti pozitivan i tada je sve u životu moguće.

 

 

 

Komentari

Komentari

Share.

About Author

Comments are closed.