Gost urednik: Maro kristić, gradski vijećnik i stručni suradnik u odjelu za razvoj gradske komunalne tvrtke Čistoća, te  bivši zastupnik u hrvatskom saboru – ‘Nema više nedodirljivih’

0

Kada me direktorica Glasa Grada nazvala i rekla da mi nudi da budem Gost urednik sljedećeg broja i na jednoj i pol stranici teksta u Wordu napišem što god želim, razmišljao sam ima li to uopće smisla. Nazvao sam je i rekao da ću razmisliti jer baš i ne znam o čemu bih pisao. Ona mi je odgovorila kako me stalno zbog nečega razvlače po medijima pa da je korektno da i ja dobijem priliku reći nešto

Na kraju sam odlučio napisati tu stranicu i pol teksta, ali nikako s namjerom da se od nečega ili nekoga branim, jer sam te od kojih bi se trebao braniti odavno pobijedio i ostavio iza sebe. Pobijedio sam ih onog dana kada sam odlučio nastaviti istim putem i ne obazirati se na njihovu zlobu, neetičnost, neprofesionalnost i na kraju krajeva, nisam ja taj koji mogu izliječiti tuđe frustracije i komplekse. Takvi uvijek nađu svoje sponzore i kod takvih se može sve naručiti, njih ne zanima porijeklo novca koji primaju, kod njih je sve na prodaju. Kod mene nije niti će ikada biti. Nikada nisam birao utakmice koje ću igrati, niti sam poteze koje ću povući svrstavao prema težini i posljedicama koje mogu proizvesti. Nisam u politiku ušao da bih se u njoj što dulje zadržao, savijajući leđa kada mi to bude u osobnom interesu, nego da bih dobio priliku mijenjati stvari na bolje. Kada u Hrvatskoj čovjek odluči mijenjati stvari na bolje, mora biti spreman na podmetanja, laži i niske udarce. Kako bi me sponzorirani mediji mogli voljeti kad sam im razotkrio glavne sponzore i tako prekinuo cjevčicu koja im je dovodila zrak za koji su mislili da će sa sigurnošću disati još godinama, istovremeno kradući slobodu i budućnost svojim sugrađanima, radeći za razne bjelosvjetske spekulante i mešetare i štiteći njihove interese. Ne znam jesam li takav odnos zaslužio zbog zakona kojim je onemogućeno osuđenim kriminalcima da upravljaju gradovima i općinama i novcima poreznih obveznika, zbog uloge u zaštiti poreznog Uskoka i razotkrivanju milijardi kuna opranog novca uključujući i najveću gospodarsku aferu u hrvatskoj povijesti kojoj svjedočimo, zbog ustrajnosti u borbi za ključne resurse o kojima ovisi budućnost Grada, zbog uloge u padu Vlade zbog slučaja Karamarko ili zbog nečega drugog za što sam se zalagao, ali mogu reći da sam ponosan do neba, kako na sebe tako i na one koji su imali hrabrosti dati mi podršku u onome što radim. Ja samo znam da više ništa nije isto i da u ovoj našoj zemlji, oni koji su je godinama glodali, više mirno ne spavaju. Neki spavaju u zatvorima, a neki će tek spavati. Nema više nedodirljivih. Raduje me i osjećam da sam i ja u toj priči dao svoj doprinos za bolju Hrvatsku. Vrijedilo je svakog udarca i prijetnje koju sam primio. Vjerujem da nakon svega toga takvima ne bih trebao objašnjavati koje je moje novo radno mjesto, jesam li se prodao da bi ga dobio, zašto sam na sudu zbog privatne tužbe osobe čije sam kriminalne radnje pomogao razotkriti i koju proganja DORH po službenoj dužnosti ili koliko sam stranki promijenio. Moj stav se nikada nije mijenjao, nije ga se moglo kupiti niti sam ga ja prodao za Judine škude. Nikada nisam išao po mišljenje u stranačke središnjice. Nisam se skrivao iza tuđih odluka, nego preuzimao odgovornost. Preuzimao sam odgovornost za najteže utakmice, one koje mijenjaju stvarnost, jer kako sam ranije napisao, u politiku nisam ušao da bih se u njoj zadržao cijeli život i ništa dobrog ne napravio. Bio sam iskreno iznenađen kada me gradonačelnik Franković pozvao u svoj ured, čestitao mi na svemu što sam napravio i ponudio mi radno mjesto i istaknuo kako mu je iznimno drago da ćemo surađivati. Pritom nije tražio da moja ruka bude gore kada to njemu bude odgovaralo, a ja se s tim ne budem slagao jer zna da nikad to ne može dobiti na taj način niti mu je to bila namjera. Zna da se moj princip ne svodi na tezgarenje i kako za dva upravna odjela i dva gradska poduzeća neću pogaziti sve što sam do sada govorio i za što sam se zalagao. Jednom prilikom mi je jedan prijatelj rekao kako sam napravio nevjerojatno puno, ali kako ljudi to brzo zaboravljaju. Ja mislim da nije problem u tome što ljudi brzo zaboravljaju, nego da je sve manje ljudi. Hvala Bogu da ljudi još ima, a dok ih god ima vrijedi se boriti.

Komentari

Komentari

Share.

About Author

Comments are closed.