Grci probili blokadu (30)

0

Nakon dva mjeseca potpune blokade prvo plovilo, koje je to učinilo na dozvoljen način od strane JNA, bio je grčki brod Rhodos II, koji je iz Gruške luke zaplovio 27.11.1991. Doduše, prvo na pregled u crnogorsku luku Zelenika, da bi 28.11.1991., doplovio u Sobru s 15 tona humanitarne pomoći, hrane i lijekova, te doveo 30-ak mještana otoka koji su bili igrom sudbine zatočeni u Dubrovniku

Dolaskom na otok Mljet, u svoju obiteljsku kuću u Zabrježu (Babino Polje), Ivo Dabelić-Grmuško, te njegov prijatelj i kolega Duško Vuković, ne odaju niti jednim svojim postupkom razlog svog stvarnog posjeta otoku. U gluho doba noći 23.12.1991., s inspektorom Vukovićem u svom stanu obavljam „gluhi razgovor“, u „gluhoj sobi“. Tada ga upoznajem sa najnovijim okolnostima na otoku, a on mene s curenjem najpovjerljivijih informacija prema okupatorskoj vojsci, te o novom planu KOS-a: „živi jezik 1 i 2 – krokodil“. To je bio plan uhićenja, ispitivanja i pogubljenja načelnika kriznog štaba ( kap. Grgura Čumbelića – „živi jezik 1“), i njegove desne ruke, don Miljenka Babaića („živi jezik 2“).

Curenje informacija s otoka je otkriveno dešifriranjem frekvencija koje je uspješno napravio Centar za obavješćivanje Dubrovnik. Praćenjem razgovora komandanta kasarne „Gruj“ (zastavnik Pešić), međusobnih razgovora između ratnog brodovlja JRM-e, te razgovora prema, i iz zapovjedništva VPO-Boka, i to bez ometanja, došlo se do nevjerojatnih otkrića o mreži špijunaže širom dubrovačkog akvatorija, te o radnjama agresorske vojske na cijelom okupiranom dijelu dubrovačke općine. Zbog takve konkluzije dobivam dodatni zadatak posebne zaštite ugroženih osoba i obitelji na otoku, posebno kap. Čumbelića i don Babaića, te prestanak komunikacije putem telefona.

Za daljnju komunikaciju, sve do 1.10.1992. koristili smo palimpsest ( šifrirana pisma), te moje direktne odlaske na razgovore u Dubrovnik. Teško je bilo kap. Čumbeliću prešutjeti sve ove činjenice, no morao sam, jer je takva naredba bila. Nakon zaduženja kompletnog naoružanja i opreme (24.12.1991.), koja je stigla dan prije, uspijevam u naumu, uz jedvite jade, a sve zbog ne baš idealnog odnosa između kap. Čumbelića i mene. Tako sam raspoređen kao osobna zaštita ( pobočnik ) njima dvojici i užem krugu kriznog štaba Mljet. Prometna izoliranost Mljeta je bila nepodnošljiva. Taktiku koju je imala JNA u slamanju volje stanovništva za bilo kakvim otporom bila je jako dobro osmišljena i nije popuštala nikako. Djeca iz osnovne škole „Mljet“ nisu mogla dolaziti na nastavu, jer autobusi nisu imali goriva za prijevoz djece sa istočnog i zapadnog dijela Mljeta do središnjeg naselja (Babino Polje).

Zbog takve blokade opskrbe gorivom zamro je bio i kompletni promet motornih vozila na otoku. U nekoliko otočnih trgovina nedostajalo je svega; mesa, mlijeka, brašna, ulja, šećera, riže, tjestenine, te svih ostalih prehrambenih i drugih proizvoda koji se nalaze u trgovinama opće potrošnje. Mljetski najveći opskrbljivač „Kombinat“, bio je pred raspadom, a privatnici nisu imali zalihe, te nisu vršili opskrbu. Jedino je pekarnica u Babinom Polju radila za potrebe mještana Babinog Polja i dragovoljaca. No i tu je bilo problema, ako ne zbog brašna, onda zbog kvasca. Uzalud je bio i trud jedine otočne liječnice; dr. Magdalene Nardelli Kovačić koja se svojski trudila da se dozvoli primitak humanitarne pomoći, i lijekova, te učini prebačaj desetorice kritičnih bolesnika i dvije trudnice na kopno. Tako su pošiljke lijekova iz splitske „Medike“, hrane iz splitske „Dalme“, kao i pomoć Caritasa jednostavno preplovile Mljet, jer niti jedan od brodova koji su ih nosili nije dobio dozvolu uplovljavanja u iti jednu od mljetskih luka. Brodovi JRM-e su jako dobro pazili na to. Prijetili su bombardiranjem otoka s mora i iz zraka ukoliko se ponovi situacija slična onoj kada je trajekt Badija 17.10.1991.,„preveslao“ sveukupnu flotu JRM-e.

Veliko olakšanje za sve mještane otoka Mljeta je bilo kada se nakon dva mjeseca potpune blokade prvi put došlo do prometne povezanosti. Prvo plovilo koje je to učinilo na dozvoljen način od strane JNA bio je grčki brod Rhodos II, koji je iz Gruške luke zaplovio 27.11.1991. Doduše, prvo na pregled u crnogorsku luku Zelenika, da bi 28.11.1991., doplovio u Sobru s 15 tona humanitarne pomoći, hrane i lijekova, te doveo 30-ak mještana otoka koji su bili igrom sudbine zatočeni u Dubrovniku. Brod Rhodos II je plovio pod zastavom međunarodnog Crvenog križa, i to u organizaciji Međunarodnog komiteta Crvenog križa iz Ženeve, što podrazumijeva slobodnu plovidbu svuda po svijetu, bez kontrole, osim kada se nađe pod kontrolom JNA, koja je i tako pokazivala svoju primitivnu snagu oružja, te tako postupajući bila iznad svih međunarodnih zakona. „Rhodos II“ je iz Sobre prema Rijeci poveo teško bolesne, trudnice, i ljude koji su trebali na kopno. No ni to putovanje nije bilo sigurno.

Nakon isplovljavanja broda iz Sobre, ploveći između Lastova i Korčule (Lastovskim kanalom), te dalje prema Rijeci, otvorenim morem (pučinskom stranom mimo otoka Visa i Biševa ), prema brodu je s viške topničke baterije JNA-e ( rt Stupište), ispaljeno čak šest topovskih projektila. Nasreću, brod nije bio pogođen, niti oštećen šrapnelima, a opravdanje JNA-e za takav bešćutan čin ugroze ljudskih života pod zastavom Međunarodnog Crvenog križa je bio sljedeći: „Baterija sa ostrva Vis (mesto dejstva rt Stupište), dejstvovala je po ostrvu Sušac, a ne po brodu koji je bio u najavljenoj i dopuštenoj saobraćajnoj ruti.“ To je bila još jedna u nizu besmislenih laži od strane JNA, jer je otok Sušac udaljen od otoka Visa 24 nautičke milje (44,5 km). Dakle, ta udaljenost ne bi bila u dometu ni najjačeg topa kojeg je JNA imala u svom arsenalu (Top M.54 sovjetske proizvodnje, kalibra 130 mm, i dometa 25 km, te težine oko 8 tona). Kao dopunu valja reći kako takav top nije nikad ni bio stacioniran na otoku Visu.

Prije ovog grčkog broda trebala je „Postira“ kao zamjenski brod, ujedno brod blizanac „Perasta“, uvesti se u redovnu liniju između Dubrovnika, Elafita i Mljeta ( linija 807). „Postira“ je prije tog planiranog dolaska u Dubrovnik povezivala otoke zadarskog arhipelaga i grad Zadar. U Korčuli je „Postiru“ od Jadrolinjine zadarske posade preuzela posada „Perasta“, sa zapovjednikom Muhamedom Čerimagićem-Hamom i još sa samo tri člana posade. Plan plovidbe m/b Postira je bio uplovljavanje u luku Sobra, jer se na brodu nalazila određena količina humanitarne pomoći, lijekova i hrane. Nakon što je sa samo četiri člana posade „Postira“ uspjela proći mučnu provjeru u Mljetskom kanalu ( 22.10.1991.), u trajanju od puna dva sata, od strane patrolnog čamca „Zelengora“ ( PČ-179), brodu nije bilo dozvoljeno uplovljavanje u Sobru, te su nastavili ploviti prema Dubrovniku. Pri dolasku u luku Gruž, „Postiru“, brod blizanac nenadmašnog „Perasta“, dočekalo je puno ljudi, uz oduševljenje pri pristajanju. I dok se bar nešto pozitivno počelo događati oko prometne blokade otoka, ipak se još ništa nije znalo o nestalim pomorcima s “Perasta”.

U mjesnoj zajednici Babino Polje (danas zgrada Općine Mljet), dežuralo se danonoćno uz radio stanicu. Svako jutro, odmah iza sedam sati u prostoriju dežurstva je dolazila gđa. Jele Matić, majka nestalog pomorca; Antuna-Tonka Matića. Sjedila je u kutu sobe, na stolici, od jutra do mraka. Njen suprug (Antun Matić), bi je pokušavao odvesti na ručak, u kuću koja je na par metara samo od zgrade dežurstva, no gospođa Jele nije niti jela, niti pila po cijele dane. Nije ni razgovarala, samo bi povremeno podigla glavu i pogled usmjerila prema onom tko bi spomenuo ime njenog sina, ili brod Perast. Nakon toga bi malo namjestila rubac na glavi, spustila pogled i glavu, i tako nastavila šutjeti i zuriti u jednu točku do mrkle noći, iz dana u dan, mjesecima…

(nastavlja se)

Komentari

Komentari

Share.

About Author

Comments are closed.