Gusle kontra Mozarta (37)

0

Ovo je zapravo bio ogled tko što nudi, a nudi se ono što se ima i što se zna. Agresor je tako nudio bezumlje i divljaštvo, a drevni Grad ozračje svoje povijesti, kulture i uljudbe
Čudno zatišje vladalo je u Dubrovniku od polovice studenog 1991. Kao da se nešto veliko i grubo spremalo Gradu ukliještenom kliještima zla. Humanitarni djelatnici, promatrači OESS-a, javne osobe svih zanimanja i profila, svojski su se trudili da svijet napokon „progleda“, i da se agresija okonča, prije nego li se prelije u BiH. Poseban trud zaustavljanju brutalne agresije na Hrvatsku davao je i papa Ivan Pavao II. Koristeći sav svoj utjecaj, papa je bezličnoj međunarodnoj javnosti već u mjesecu svibnju, nakon pokolja policajaca u Borovu selu, želio pokazati brigu o malom narodu, te je primio predsjednika Tuđmana u posjet (25.5.1991.). Isto je pokazao i prilikom drugog posjeta predsjednika Tuđmana u listopadu ( 3.10.1991.), nakon brutalnog napada na Dubrovnik, kada u priopćenju za javnost iz Vatikana ozbiljno upozorava čelnike svih zemalja o agresiji na Hrvatsku.
Ipak ni to nije bilo dovoljno da se zaustavi planirano bezumlje Miloševićeve strategije „oslobađanja“ Hrvatske od Hrvata i od onih koji nisu za Jugoslaviju. I dok se 5.12.1991. u franjevačkoj crkvi Male braće na Stradunu održavao koncert pod nazivom: „Mozart iz Dubrovnika svijetu“, u spomen na 200-tu obljetnicu Mozartove smrti, koji je stanovnicima Grada davao posebnu nadu i vjeru, dotle su primitivci na istočni prilaz Gradu ( Žarkovica), donijeli ogromni razglas, te puštali guslajuće urnebese cijeli dan, tolikom jačinom da su vibrirala stakla na prozorima.
Dubrovnik je i na ovaj način, u doba svoje najmračnije povijesti, u doba bezumna nasilja, umjetnošću odgovarao onima kojima ništa nije bilo sveto. Ovo je zapravo bio ogled tko što nudi, a nudi se ono što se ima i što se zna. Agresor je tako nudio bezumlje i divljaštvo, a drevni Grad ozračje svoje povijesti, kulture i uljudbe. I dok je neprijatelj uz gusle razmišljao na koji način što više uništiti, opljačkati, ubiti, silovati, zauzeti tuđe, umjetnici Dubrovnika odijevali su frakove, ugađali glazbala, oživljavali oktave tonova, i ponavljali stare stihove iz svoje bogate povijesti.
Rano ujutro, 6.12. 1991., na sv.Nikolu, zaštitnika pomoraca, počelo je „guslanje“ JNA iz svih mogućih oružja i oruđa, s mora, kopna i iz zraka, po ljudima, po objektima, po kulturi i povijesti, po svemu što je bilo živo i neživo unutar 11 km2 slobodnog teritorija Grada. Malobrojni branitelji pružaju žestoki otpor, te hrabrošću, domišljatošću i uvjerenjem da neprijatelj neće zauzeti tvrđavu Imperijal na Srđu, pobjeđuju zvijeri s istoka, i zadržavaju slobodu voljenog Grada. Nakon završetka borbi, pred samu večer, požari su harali u starom dijelu Grada, te je na inicijativu dr. Slobodana Langa, koji je došao do zapovjednika HRM-e; kap. fregate Petra Matane-Periše, preko Radio Dubrovnika pozvano svo stanovništvo da pomogne u gašenju objekata unutar stare gradske jezgre. Veliki je odziv ljudi bio, tako da je grad spašen i od požara.
Tek nakon tog dana, i objave snimki na svim svjetskim televizijama o porušenom i unakaženom Gradu, spomeniku kulture, o snimkama mrtvih tijela po pločnicima i ulicama Grada, neodlučna Europa i nezainteresirane SAD-e se bude, te istupaju javno, a pomoć Dubrovniku počinje stizati sa svih strana Hrvatske i svijeta. Zanimljiva i znakovita je bila i izjava Margerithe Boniver, europske zastupnice i ministrice vanjskih poslova i turizma Italije ( 1991.-1993.), vezana uz razaranje Dubrovnika:
Potpuno je nevjerojatno što se događa na području koje je samo sat vremena leta udaljeno od Rima.
Uslijed ovakvog reagiranja svjetskih čelnika, Milošević uviđa da je napadom na Dubrovnik JNA zapravo upala u vlastitu zamku, te popušta pod najavljenim stegovnim mjerama-sankcijama, i tek tada počinju pregovori o uspostavi mira, te planiranju dolaska UN-a. Bila je to velika Hrvatska pobjeda, nažalost plaćena cijenom života ljudi koji su utkali sebe za cilj slobode. Koliko je ta pobjedonosna bitka zatresla militantne strukture agresora pokazuje i njihovo odobrenje o dolasku konvoja „Libertas 2“, koji je 12.12.1991., predvođen m/t Liburnija donio novu humanitarnu pomoć okruženom Dubrovniku, te se napokon uspostavila i redovna „Perastova“ linija br. 807., između Grada, Elafita i Mljeta, a koju je u početku obavljao „Atlasov“ brod, Arka. Pri povratku konvoja „Libertas 2“, iz Gruža prema remontu odlazi i m/b Postira, koju je upravitelj stroja Marijan Banić spasio od potonuća, popravio najteže kvarove i s brodom pošao prema Splitu, odnosno, prema remontnom brodogradilištu na Cresu.
Pri kraju mjeseca prosinca ( 23.12.1991.), ozlojeđeni zbog neuspjeha, ali primorani pregovarati, JNA vodstvo pristaje i na razgovor o okupiranim područjima Dubrovačkog teritorija, te oko konačnog statusa Visa i Lastova. Razlog zadržavanja snaga JRM-e u hrvatskim vodama i na otocima, nakon ovog razgovora postao je posve očigledan. Ministar RH, dr.Davorin Rudolf je na Visu imao pregovore sa zapovjednikom Vojnopomorske oblasti, admiralom Milom Kandićem. Tijekom pregovora, dr.Rudolf je zatražio je da JRM napusti hrvatsko teritorijalno more, te otoke koje je još nadzirala ( Vis, Lastovo, Mljet). Admiral mu je odgovorio da će JRM napustiti Vis, ali da će ostati na Lastovu i Mljetu. Razlog ovakvog stava objašnjava sam ministar Rudolf:
Za trenutak mi se admiralovo razmišljanje učinilo čudnim: u viškoj su luci bili usidreni gotovo svi važniji jugoslavenski ratni brodovi, otok je bio utvrđen, imao je izgrađene prometnice, vrela opskrbe, a lastovska luka je relativno mala i neprikladna za ratnu flotu. Odgovor je bio u zemljopisnom položaju dvaju otoka. Vis se nalazi sjeverno, a Lastovo i Mljet južno od crte povučene od ušća rijeke Neretve, okomito u smjeru otvorenog mora. Ta je crta, prema zamislima velikosrpskih stratega u Beogradu, trebala biti ( u jednoj varijanti ), granica između Hrvatske i nove srpsko-crnogorske Jugoslavije.
O granici Srbije na Neretvi, u Beogradu se razmišljalo još tijekom Prvog svjetskog rata, pred samo stvaranje prve Jugoslavije. „Londonskim ugovorom“, koji je „Antanta“ tajno sklopila s Italijom 1915. godine, obećavana su joj, ako uđe u rat, velika područja Hrvatske i Slovenije, tako da je to u Beogradu tumačeno na način da dio Hrvatske, od Ploča prema jugu ( Dubrovniku), koji nije obećan Italiji, pripada Srbiji. Zbog tog JRM nije samo radi strateških interesa čvrsto pod svojom kontrolom držala otoke; Vis, Lastovo, Mljet, te pod opsadom Šipan, Lopud, Koločep, s pripadajućim im arhipelagom. Naravno, držali su i rijetko ili nikako naseljene otočiće; Biševo, Svetac, Palagružu. Što je najzanimljivije, jugo vojska nije pokazivala namjeru napustiti ništa od nabrojenog.
Po načinu ponašanja okupacijske vojske jasno se dalo naslutiti da je tu bio uključen i politički faktor. Drugim riječima, JNA je te otoke namjeravala „saokrajinizirati“ na morski način. Time bi se dobilo ne samo otočno tlo, već i široki pojas hrvatskog teritorijalnog mora koji se prostire na 12 morskih milja (22,2 km ), uokolo svih otoka, otočića i grebena, a to znači da bi „oni“ imali potpunu kontrolu nad Jadranskim plovnim putovima. Tako bi i sjeverni dio hrvatskog teritorijalnog mora bio pod potpunom kontrolom JNA, odnosno, novo zamišljene srbo-crnogorske Jugoslavije. Da se to ne bi slučajno obistinilo, hrvatsko državno vodstvo, zajedno s vojnim stratezima i analitičarima, razrađuju konačni plan obrane i oslobađanja hrvatskog juga od agresorske vojske.

Komentari

Komentari

Share.

About Author

Comments are closed.