Hrabri „kapo“ Marijan (32)

0

Dana 14. studenoga 1991. za kratko su prestala bombardiranja, a užas koji je bio u luci Gruž bio je neopisiv

Konvoj Libertas je uspješno iskrcao svoju pomoć napaćenom Gradu 31.10.1991. Nakon toga 29 brodova je okrenulo svoje pramce prema zapadu, te su napustili grušku luku, s obećanjem i vjerom u ponovni dolazak. Tako je Grad opet ostao stiješnjen ispod svojih brda sa sjeverne strane, okrenut samo moru ispred sebe. Moru koje je kroz povijest Gradu slobode donosilo razvoj, vezu sa svijetom, i znanje koje su pomorci tkali u njegovu kamenu jezgru. More je ostalo jedini put spasa i to je sada svima jasno bilo. Ili more, ili najgora noćna mora koja se mogla obistiniti.

Neprijatelj je bio potpuno okružio kopneni dio Grada, nebom su umjesto ptica letjele ubilačke mašine s krilima, a na moru su patrolirala zlokobna siva plovila, kao morski psi ubojice koje čekaju svoj plijen. Na 11 km2 slobodne kopnene površine grada, od hotela Belvedere, do Sustjepana, zbilo se 60000 ljudi. Žitelji grada, prigradskih okupiranih naselja, i izbjeglica iz Konavala, Župe, Primorja, pa čak i iz dijela Hercegovine. Tužno je bilo slušati vijesti i iščekivati pomoć od podijeljene i nemoćne Europe, te od nezainteresirane Amerike ( SAD-a). Još je bolnije bilo saznanje iz povijesti koje kazuje kako je upravo Dubrovačka republika bila prva država koja je priznala novonastalu državu na sjevernoameričkom kontinentu, SAD-e, i to 1783 godine!

Tada, te 1991. u jeku najžešćih napada na dubrovačko područje, SAD-e, se nisu oglašavale. A bilo im je dovoljno dovesti u Jadran samo jednu stratešku podmornicu klase Ohio. Ta nuklearna podmornica, dužine 170 metara i s više od 150 članova posade naoružana je balističkim projektilima dometa većeg od 7500 km. Svaka bojeva glava nosi snagu od 475 KT (kilotona). Za usporedbu, atomska bomba bačena na Hirošimu imala je snagu od samo 15 KT. Da su samo prišli s takvom oružanom moći, koja je uzgred rečeno jača od ukupne snage svih zaraćenih strana u II svjetskom ratu, agresija na dubrovačko, a i na kompletno hrvatsko područje bi prestala u roku 24 sata. No politika je “kurva”, i to se još jednom pokazalo čistom istinom.

Zbog tog i takvog svijeta u kojem smo živjeli, i koji je JNA-i davao “otvorena vrata” za djelovanje, agresorska vojska je odlučila definitivno slomiti slobodarsku volju ljudi na Dubrovačkom ratištu, i to “tučom” poslatom s neba, s mora i iz zraka. Tako je stigla i nova naredba o blokadi, odnosno o napadu:

Uspostavlja se potpuna pomorska blokada lučkih rejona: Rijeka, Zadar, Šibenik, Split, Ploče i Dubrovnik. Blokadu će sprovoditi brodovi jugoslovenske ratne mornarice. Svako narušavanje režima blokade rešavati će se borbenom upotrebom snaga ratne mornarice. Mere blokade primenjivati će se od 10 sati, od 8. novembra ove godine. Ove mere su preduzete zbog toga što organi vlasti Republike Hrvatske i njeni oružani sastavi nisu deblokirali objekte i kasarne u primorskim garnizonima, niti omogućili pripadnicima JNA ličnu i materijalnu sigurnost, kako je to regulisano haškim sporazumom…

Tako je 8. studenoga 1991. pala i prva granata na “Postiru”, koja je bila tek jedna u nizu granata, od ukupno 3000 granata ispaljenih na Dubrovnik od 8. do 14. studenoga 1991. Iza “Postire” je bila privezana jahta-jedrilica, od plastike, a iza nje, prema zapadu, “Atlasov” brod Adriatic, kupljen u Grčkoj 1986. god. Pogođena jedrilica je zbog svog materijala izgradnje (plastika), izgorjela kao list papira, a zapalio se bio i brod Adriatic. Tada je upravitelj stroja na “Postiri”, Marijan Banić, zajedno sa posadom, usprkos velikoj pogibelji kojom su bili izloženi, pokrenuo pomoćni brodski motor “Postire”, postavio protupožarne cijevi, i s krme svog broda uspio izgasiti požar na “Adriaticu”.

U iščekivanju boljeg ili goreg došao je i 12. studeni, kada je agresor pucao po luci i brodovima iz svog raspoloživog naoružanja. Sve je bilo u plamenu, a posada m/b Postire je dobila naredbu još dan ranije da napusti brod. Marijan Banić je tog dana zadnji napustio “Postiru”. Želio je pokupiti sve što je moglo biti zapaljivo na brodu, no u tom trenutku je došlo do eksplozije nekoliko plinskih boca na brodu, i plin ga je počeo osjetno gušiti. Uspio se nekako izvući s broda, i skloniti u sklonište smješteno u hotelu “Petka”.

Napad na luku nije jenjavao, a ciljevi zlotvora su očito bili svi brodovi privezani u luci, i kompletna luka sa svojom infrastrukturom (hladnjača, skladišta, upravna zgrada…). Iz hotela Petka, Marijan je jasno vidio kako brod Adriatic gori, pluta po gruškom zaljevu i tone. Isto tako, “Postira” je bila direktno pogođena s 6 projektila, a granata koja je pogodila u krmeni dio ( kraj “pašamana” – drvenog obruba na krmenom dijelu), učinila je najjače oštećenje, i brod se počeo naginjati na jednu stranu i tonuti.

Agonija “Postire”, brata blizanca “Perasta” bila je neizdržljiva za Marijana Banića, te je odlučio trkom izletjeti iz skloništa i učiniti sve ne bi li spasio svoj brod. Usprkos opasnosti od granata i snajperskim pogocima od četničkih divljaka, uspio je isključiti transformator djelomičnog svjetla na brodu, koji je odavao brod u noći. Locirao je taj najteži pogodak kroz koje je ulazilo more na krmenom dijelu, uključio pomoćni brodski motor i prepumpao 12 tona krmenog balasta, u pramčani balastni tank, tako da se brod ispravi na površini. Također je krajnjim naporom uspio zatvoriti šest vodonepropusnih pregrada. Sutra dan, nastavio je ispumpavati more iz krmenog dijela “Postire”, sve dok nije u kasno popodne konačno vidio rupu od granate.

Kada se razina mora našla ispod granatne rupe, Marijan je bio siguran da će “Postira” ostati na površini, unatoč užasu koji je okruživao brod u uništenoj i zapaljenoj luci. Osim ovog, oštećenje je pretrpjelo i kormilo broda, te cijevi hidrauličnog upravljanja. Marijan je ostao sam sa svojim brodom u luci Gruž i htio ga je osposobiti što prije, pa čak i isploviti. Uzeo je oštećene cijevi hidrauličnog sistema i odnio ih na zavarivanje u Lapad. Ponovno ih je montirao, zakrpio rupe koje su se mogle zakrpati, no isploviti nije mogao. Umjesto toga, u noći su došli sa kamionom-cisternom, i zatražili cjelokupno gorivo za bolnicu, koja je električnu energiju dobivala preko agregata, koji je koristio naftu kao gorivo. Sam je otvorio poklopac za tank u stroju i dao 7000 litara goriva za spas bolesnika i ranjenika Opće Bolnice Dubrovnik. U tanku je ostavio tek toliko nafte da može doploviti do Splita, ako ikad uopće i isplovi.

Kada je spasio “Postiru”, Marijan je dobio zadatak da ostala plovila koja su bila zapaljena odvezuje i miče s operativne obale, kako se ne bi sva plovila zapalila. I opet je hrabri “kapo” učinio nemoguće. Pod granatama je odvezivao te zapaljene brodove, brodice i barke, sve dok nije postalo tako jezovito pljuštanje granata oko njega da se morao iskrcati iz te male ophodne barke i zalijegati iza borova i klupa po parku u Gružu, dok god su granate padale posvuda oko njega. Kada je mislio da je najgore prošlo, trčeći prema skloništu u hotelu Petka, jedna granata je pogodila u gornji dio zgrade “Kapetanije” i skotrljala se njemu pod noge. Preskačući je, dok se vrtjela po podu, vidio je ispod svojih nogu “vrtuljak smrti” – minobacačku granatu kalibra 120 mm, koja srećom, ili Božjom voljom nije eksplodirala pri udaru u zgradu. Da je eksplodirala Marijan bi bio poginuo.

Dana 14. studenoga za kratko su prestala bombardiranja, a užas koji je bio u luci Gruž bio je neopisiv. Od većih plovila, osim Atlasovog ljepotana “Adriatica” uništeni su i potopljeni bili «Argolys» i «AnaMarija», a od manjih brodova posebice valja izdvojiti dva “Atlasova” najmodernija broda blizanca; “Argosy I” i “Argosy II”, te brodove: “Artemida”, “Iverak”, “Lirica”, “Baldo Kosić”, “Perica”, “Roditelj”…

(nastavlja se)

 

 

Komentari

Komentari

Share.

About Author

Comments are closed.