I crkve na meti pljačkaša

0

Jedan od njih nožem je “stao vrćet oči i vilicu od blažene Gospe, a također i od bambina“. Jedan od Župljana uzeo je pušku i zapucao prema njima pa su pobjegli u pravcu Grada prijeteći kako će ih ubiti naveče

I crkve su meta pljački. Tako je pokradena crkva u Ošljemu, a neki Morlak – katolik iz Gradca dojavio je dubrovačkim vlastima kako su počinitelji četvorica osmanskih podanika iz Počitelja, na čelu s nekim Kurtovićem i Elezovićem.[1] Neku je crkvu u Konavlima opljačkala grupa Morlaka, pa jedan Dubrovčanin javlja kako je u Lepetanama u Boki svjedočio prodaji robe i predmeta ukradenih u toj crkvi.[2] Mještani Stravče prijavili su pljačku mjesne crkve, a otkrilo se kako su počinitelji Simo Duper, seljak Omera Spahovića i Mustafa Hadžović. Osim što su pokrali inventar i iz crkve odnijeli sve što se moglo odnijeti, Osmanski su podanici noževima kidali inventar.[3] Dvojica Župljana koji su “činili stražu“ na Dupcu javljaju da su u crkvu Blažene Gospe upala trojica osmanskih podanika islamske vjere i jedan Morlak. Osmanlije poznaju po imenima, a Morlaku ne znaju ime. Navode da je jedan od njih nožem “stao vrćet oči i vilicu od blažene Gospe, a također i od bambina“. Jedan od Župljana uzeo je pušku i zapucao prema njima pa su pobjegli u pravcu Grada prijeteći kako će ih ubiti navečer.[4] Morlak Vidoje Pupin prepoznat je kao provalnik u crkvu u Liscu,[5] a Morlak Žilić denuncirao je osmanske podanike s područja Stoca koji su opljačkali crkvicu u Dubravici i koje je vidio da su “kalež i križ nudili na prodaju“.[6] Stjepan Violić javlja kako su mu Morlaci iz Čvaljine u Popovu dojavili da su trojica Morlaka opljačkali crkve u Stonu i na brdu iznad Ponikava na Pelješcu,[7] a opljačkana je i crkva Sv. Kuzme i Damjana na Šumetu; po oltaru su pobacani razni predmeti, a ukradeno je predmeta u vrijednosti od 40 pjastri.[8]

Zabilježena je i pojava mješovitih prekograničnih bandi. Tako Kolendić s Brgata prijavljuje da tri Brgaćanina zajedno s osmanskim podanicima sačinjavaju bandu pljačkaša. Čak navodi da su tako udruženi opljačkali i kuću vlastelina Gozze na Lapadu.[9] Druga međunarodna banda navedena je u pismu svećenika Miha Ivića koji po povratku iz Budve vladi javlja da je u barci u Kotoru vidio deset razbojnika koji su udruženi s jednim Župljaninom i jednim Konavljaninom. Namjera im je, javlja svećenik, pljačka na teritoriju Republike.[10] O drugoj bandi vladi je govorio krojač Antun Cresci. Naveo je da je razgovarao s Osman-bašom Basarićem i njegovim rođakom. Nosili su pismo kapetana Stoca za Republiku i s njime razgovarali o sadržaju pisma. Naime, kapetan Stoca dubrovačku je vladu upozoravao na bandu Dubrovčana koja je udružena s osmanskim i mletačkim podanicima i koja pljačka na osmanskom teritoriju. Navodi se kako je na čelu te razbojničke družine “famozni Viceljić iz Imotice“ i kako je s njime “jedan mladić iz Primorja“ kojemu ne znaju ime. Kapetan Stoca, rekli su Cresci, izdao je naredbu da se obojicu dovede žive ili mrtve.[11] Istog dana Ilija Sole, kmet vlastelina Sorgo iz Topologa govori pred Malim vijećem. Kaže da je pričao s mještanima Topologa i Imotice, dvaju susjednih sela tog dijela Primorja, o dolasku različitih Morlaka u selo. Iz svih tih razgovora doznao je imena svih razbojnika koje traži kapetan Stoca. Rekao je da je vidio Joza Viceljića zajedno s rođakom Cvijetom Gverovićem (mladić kojemu kapetan nije znao ime) i da su s njima bili Šaban Riđilo, za kojega navodi da je poznati razbojnik iz Careva, te mletački podanik Carčević Šarušić iz Glavica. U selima su rekli da ta četveročlana banda po osmanskom teritoriju pljačka seljake i trgovce, kradu stoku te da im nije strano ni ubiti nekoga od žrtava svojih pljački. Na kraju Sole navodi da ne zna nikoga imenom Melko Galić, kako je naveo u pismu kapetan Stoca, ali da zna za Ivana Galića iz Stupe koji je počinio ubojstvo i pobjegao s dubrovačkog teritorija.[12]

Dakle, život u graničnom području, osobito kopnenom, bio je opasan. Putnici, trgovci i pastiri u kopnu su izloženi oružanim napadima dok se u sukobima na moru očito ne događaju ubojstva niti ima ranjavanja. Razlog izostanku ubojstava i ranjavanja vjerojatno je u tome što su razbojnici na umu prije svega imali pljačku pa bi se ubojstvima izložili mnogo većem progonu od strane države nego kao “samo“ pljačkaši.

Denuncijacije ove vrste našle su se među ostalim denuncijacijama stoga jer isključivo prate kretanje i događaje koji su vezani uz strance. Dakle, među njima nema sukoba i nasilja među samim dubrovačkim podanicima.

Razni su se pojedinci i skupine upućivali u pljačku na dubrovački teritorij. Krala se uglavnom stoka i to osobito u predjelu konavoskih graničnih sela. Nije rijetkost ni da su dubrovački trgovci i drugi podanici bivali napadnuti i(li) opljačkani kada su prolazili osmanskim teritorijem u dubrovačkom zaleđu. Pritom je bilo i nasilja i ubojstava. Događa se i da gusari iz Boke i Paštrovića brodovima dolaze pored dubrovačkih otoka pa napadaju ribare, otimaju im ulov i pljačkaju ih. No, nisu samo stanovnici iz dubrovačkog zaleđa i Boke kotorske bili ti koji su iz dubrovačke države uzimali nešto što im ne pripada. I Venecija se redovito pokazivala kao pljačkaška. Naime, naoružanim brodovima i s vojskom dosta su puta iz pravca Boke ili jednostavno tijekom prolaska kroz dubrovačke teritorijalne vode na nekom od otoka sjekli šumu pa odvozili stabla.

Život na dubrovačkim otocima ili sam čin ribarenja mogli su se pretvoriti u avanturu iz koje se netko neće vratiti, čuvanje stoke u graničnom području ili jednostavno život u nekom od graničnih sela (osobito Župe i Konavala, a dijelom i Primorja) moglo se pretvoriti u moru. Odlazak prema Trebinju na trgovački sajam s ciljem da se nešto kupi ili proda moglo je završiti i pljačkom i premlaćivanjem od strane razbojnika ili razbojničkih družina. S druge strane, sama granica bez pretjeranog vojnog nadzora nudila je i priliku za krijumčarenje. U takvom okruženju vrlo je bilo bitno najprije znati što se događa, što se dogodilo uz granicu ili što se dogodilo nekom stanovniku Republike. Sve se to raspravljalo i na to se ukazivalo tijekom brojnih razgovora između dubrovačkih predstavnika (dragomana, kurira, poslanika) i osmanskih upravitelja na svim razinama; od aga s manjih teritorija preko paša i beglerbega, pa čak i same Porte.

Vijesti o kugi i drugim zarazama

Dubrovačka država svojom je uredbom o uspostavi karantene, kao načina borbe protiv kuge, iz 1377. godine u svjetskim razmjerima pionirskim napravila ovaj vid zdravstvene zaštite svojih državljana. Imenovanja protukužnih djelatnika pojavljuju se povremeno od te uredbe do 1390., a od tada te djelatnike redovito imenuje Senat. Time je zdravstvena služba Dubrovnika započela djelovati prva na čitavom Mediteranu, 58 godina prije nego u Milanu, 96 godina prije nego u Veneciji i 137 godina ranije nego u Firenzi.[13] Osmišljavanje načina na koji će se žurno reagirati na pojavu prve informacije o kugi, dovelo je Republiku u situaciju da je mogla umanjiti štete i broj žrtava velikih kuga, poput one iz 1527. kada je prema nekim izvorima stradalo 75 vlastelina, 84 vladike i nekoliko tisuća pučana.[14] S druge strane, Republika je, što će i biti slučaj nakon posljednje veće epidemije na dubrovačkom području iz 1533., zdravstvenim rješenjima, od strogih kontrola i gradnje karantena te državne bolnice, uspjela izbjeći da se kuga uopće pojavi među njenim građanima. No, da bi se mogla pripremiti, bilo je važno da na vrijeme ima informaciju o mogućoj zarazi. Stoga su nadzirani brodovi, roba i putnici, koji su dolazili u Dubrovnik, a intenzivno se pratilo što se događa u susjednom području balkanskog poluotoka. Osim zaštite svih državljana Republike, informacija o kugi i drugim zarazama bila je bitna i radi transporta trgovačke robe. Naime, jasno je da roba koja bi prošla kroz područje zahvaćeno kugom ili nekom drugom opasnom bolešću nije imala prolaz među trgovcima u centrima u zaleđu.

[1]              Denuncijacije Malom vijeću, sv. 3175/1, br. 90; 19.4.1763.

[2]              Denuncijacije Malom vijeću, sv. 3175/1, br. 81; 25.10.1762.

[3]              Denuncijacije Malom vijeću, sv. 3175/2, br. 240; 6.8.1770.

[4]              Denuncijacije Malom vijeću, sv. 3175/2, br. 362; 20.6.1775.

[5]              Denuncijacije Malom vijeću, sv. 3175/2, br. 472; 9.11.1779.

[6]              Denuncijacije Malom vijeću, sv. 3176/1, br. 8; 4.2.1780.

[7]              Denuncijacije Malom vijeću, sv. 3176/1, br. 45; 30.9.1781.

[8]              Denuncijacije Malom vijeću, sv. 3176/2, br. 155; 11.1.1798.

[9]              Denuncijacije Malom vijeću, sv. 3175/2, br. 327; 28.7.1773.

[10]             Denuncijacije Malom vijeću, sv. 3175/2, br. 467; 5.9.1779.

[11]             Denuncijacije Malom vijeću, sv. 3175/2, br. 432.

[12]             Denuncijacije Malom vijeću, sv. 3175/2, br. 433.

[13]             Z. B. Tomić, Kacamorti i kuga: Utemeljenje zdravstvene službe u Dubrovniku: 81, 82, 224.

[14]             Z. B. Tomić, Kacamorti i kuga: Utemeljenje zdravstvene službe u Dubrovniku: 234.

Komentari

Komentari

Share.

About Author

Comments are closed.