Intervju tjedna: msgr. Mate Uzinić, dubrovački biskup – Sedam dobrih godina

0

Da se vremena mijenjaju svakako svjedočimo prateći rad i djelovanje dubrovačkog biskupa. Naime, i prije nego je postao biskup koristio se društvenim mrežama, imao je profil na Facebooku, aktivan je i na Twitteru, ima svoj Blog, kolumnu u Glasu Grada, a vidjeli smo ga i u nekim televizijskim emisijama. Početkom sljedeće godine obilježit će sedam godina djelovanja u Dubrovačkoj biskupiji. Jesu li mu godine na jugu zemlje protekle prema očekivanom, s kojim se problemima susreće naša biskupija i na koji se način financira doznali smo, među ostalim, u razgovoru s dubrovačkim biskupom msgr. Matom Uzinićem

Razgovarala: Katarina Milat Kralj

Foto: Pixsell /Robert Anić

Postali ste biskup prije gotovo sedam godina, kakve su Vam bile protekle godine u Dubrovačkoj biskupiji?

Moram reći kako su bile vrlo zanimljive. Prošlo je toliko brzo da nemam osjećaj da je uistinu toliko godina za nama. Bilo je puno lijepih stvari, važnih događaja u biskupiji ali i na većoj razini od one biskupijske. Spominjem se posebno onog prekrasnog susreta katoličke mladeži kojeg smo imali u Dubrovniku s 30 tisuća mladih. Naravno spominjem se i 1700-te obljetnice mučeništva svetog Vlaha i slavlja kojeg smo u toj prigodi organizirali. To su neki posebni događaji. Mislim da je ovo bilo sedam dobrih godina.

Koji je najveći problem s kojim se biskupija svakodnevno susreće?

Mislim da je najveći problem biskupije onaj pastoralni. Način organiziranja pastorala u biskupiji, koji je s jedne strane opterećen nedostatkom svećenika, a s druge strane pretjeranim tradicionalizmom, koji od nas traži da stvari ostanu onakve kakve jesu, a one ne mogu takve ostati. Kao jednu od poteškoća bih spomenuo i problem depopulacije pojedinih župa u biskupiji. Osobito kada je riječ o pojedinim otočnim župama koje imaju sve manje vjernika i stanovnika, ali tu je riječ i o pojedinim župama na Pelješcu. Primorje je posebno ostalo bez stanovnika što čini pastoralnu zadaću složenijom. Nema stanovnika, ali nema ni dovoljno svećenika. Zbog toga intenzivno razmišljamo kako u novim okolnostima obavljati svoje poslanje u navedenim područjima Dubrovačke biskupije.

Jeste li došli do zaključka kako riješiti navedeni problem?

Mi smo već „spojili“ nekoliko župa na način da se jedan svećenik brine za više župa. Na primjer na Mljetu i Korčuli imamo svećenike koji imaju po tri župe. Kod nas je veliki problem što su mnoge župne zajednice podijeljene na više sela, sa svojim kapelama. Stanovnici u tom slučaju žele da svećenici budu i u njihovim kapelama. To čini pastoral još složenim pa se zato ponekad stvaraju određene napetosti. Moramo postati svjesni stanja i vidjeti što po tom pitanju možemo učiniti. Jednako je važno da i vjernici postanu svjesni i da se sa svoje strane uključe u život svojih župnih zajednica. Ne bi trebali očekivati da će im netko drugi nešto napraviti nego bi trebali  sami vidjeti na koji način oni mogu doprinijeti životu svojih vlastitih župnih zajednica, primjerice kroz različita župna vijeća kao što je ekonomsko vijeće ili pastoralno vijeće.

Dođu li do Vas, od strane vjernika, primjedbe na pojedine svećenike?

Zna se povremeno dogoditi da postoje primjedbe na pojedinog svećenika, no ne mislim da su uvijek primjedbe opravdane. Ponekad su one plod pretjeranih zahtjeva od strane vjernika koje svećenik, iz različitih razloga, ne može ispuniti. Razlog tome je ponekad što i najbolji vjernici ne razumiju crkvene propise i zakone, pa onda traže nešto na što najčešće i nemaju pravo. Ponekad se dogodi da je svećenik možda nervozan i da njegova reakcija nije uvijek na razini na kojoj bi trebala biti, ali mislim da se svećenici Dubrovačke biskupije stvarno trude. Svakodnevno učimo kako pristupati ljudima.

Bilo je slučajeva da pojedini svećenici ne žele krstiti dijete iz razloga što djetetovi roditelji ne idu često na nedjeljne mise?

Mislim da nema slučajeva u kojima svećenik neće krstiti dijete zbog toga što roditelji djeteta ne idu na misu. Mislim da je to umjetno stvorena priča. Više se radi o tome da svećenik ponekad ne želi krstiti dijete kad nije siguran da su roditelji spremni kršćanski odgajati svoje dijete. Može se dogoditi da netko krivo procijeni ili u toj procijeni pretjera, ali zapravo je samo to razlog. Ne može nitko bez opravdanog razloga odbiti krstiti dijete. Međutim, može se dogoditi da se dijete ne krsti u slučaju kada netko od roditelja javno propagira učenje koje nije u skladu s učenjem Katoličke Crkve. Dijete mora biti kršteno u vjeri roditelja. Ako vi niste vjernik onda nema smisla krstiti dijete, jer nema garancije da će taj roditelj kršćanski odgajati djecu. Mislim da tih problema ima sve manje. Problema je više bilo u prošlosti, a oni su bili vezani uz krštenje drugog djeteta nevjenčanih roditelja koji imaju sve uvjete da se vjenčaju, ali iz nekog razloga ne žele prihvatiti katoličko vjenčanje. Bilo je svećenika koji su to tumačili kao odbacivanje katoličkog nauka o braku. Iz tog razloga su smatrali da ti roditelji neće kršćanski odgajati svoju djecu. Mi smo zauzeli stav da se prvo dijete uvijek mora krstiti, a da je krštenje drugog djeteta iz te obitelji ovisno o tome odgajaju li ti roditelji uistinu svoje prvo dijete kršćanski. Netko tko želi svoja prava u Crkvi, treba imati i svoje dužnosti. Krštenje bez odgoja u vjeri uistinu nema smisla.

Kako se Dubrovačka biskupija financira, koliko ima poslovnih prostora i stanova u svome vlasništvu i koliko prihodujete od najma istih?

Postoji u javnosti bauk o velikom broju prostora koje Dubrovačka biskupija ima u svom vlasništvu. Dubrovačka biskupija je nakon Zakona o denacionalizaciji tražila povrat preko 56 različitih stambenih zgrada. Od toga smo u povratu dobili oko 16 potpunih i oko 14 pojedinačnih dijelova tih zgrada. Mi sada trenutno imamo oko 16 prostora koje Dubrovačka biskupija iznajmljuje, a koji su poslovni prostori. Imamo oko 16 stambenih jedinica. Od toga uprihodujemo oko 70 tisuća kuna mjesečno. Oko 6.500 kuna prihoda dobivamo od stanova koje dajemo u najam. U te prostore ne spadaju crkve ili samostan sv. Klare. Od prihoda koje dobijemo od najma za prostor Svete Klare plaćamo kredite od kojih je samostan i obnovljen. Ono što mogu reći vezano za financijsko stanje Dubrovačke biskupije jest da imamo godišnje oko 20 milijuna kuna prihoda. Ovisno o tome jesmo li dobili neke donacije. Međutim, javnost često gubi iz vida kako Dubrovačka biskupija uz taj prihod ima i 40 milijuna kuna kreditnog opterećenja. Što znači da su dvogodišnji prihodi biskupije jednaki našem kreditnom zaduženju. Važno je reći da smo u financijskom stanju sada stabilni jer smo refinancirali kredite. Tako smo smanjili kamatne stope i imamo fiksnu kamatu. U sljedećih deset godina bi trebali riješiti cijelokupno kreditno zaduženje. Do tada moramo paziti na rashode i povećati prihode koliko je moguće. Od svih sredstava od najmova pokrivamo oko 20 posto naših rashoda. Ostali iznos dobijemo od države i od župa. Uz to Dubrovačka biskupija ima oko 30 zaposlenika na koje godišnje potrošimo oko tri milijuna kuna za plaće.

Kako komentirate postojanje i djelovanje inicijative ‘U ime obitelji’?

Smatram kako je dobro što u civilnom društvu postoje udruge različitih svjetonazora. To je doprinos demokratizaciji Republike Hrvatske. S njihovim stilom i načinom se možda ni sam nekada ne slažem, ali smatram da oni imaju pravo na svoje djelovanje i drago mi je da postoji takva Udruga, koja je popunila prostor koji je do njihove pojave bio prazan. Sretan sam što postoje, ali želim napomenuti kako je to civilna udruga i ne djeluje u ime Crkve, nego u ime svojih članova.

Jeste li zadovoljni radom dubrovačkog Caritasa?

Mislim da je Caritas kroz proteklih sedam godina napravio velike korake naprijed. Ove godine će imati četiri i pol milijuna kuna prihoda. Od toga su milijun i osamsto tisuća kuna  dobili od Europskih fondova za higijenske potrebe svojih korisnika, i isto toliko za prehrambene potrebe. Podijelili su protekle godine preko tisuću i sedamsto paketa hrane i higijenskih potrepština od kojih je oko sedamsto na području naše biskupije. Moram spomenuti i dvadeset volontera koji rade u našem Caritasu. Tu je i pomoć djeci s posebnim potrebama i suradnja s drugim ustanovama. U svakom slučaju jako sam zadovoljan radom Caritasa.

Kako komentirate molitvenu inicijativu za zaštitu majki i nerođene djece nazvanu ’40 dana za život’?

To je inicijativa koju su pokrenuli vjernici laici. Tražiti od službene Crkve da im da podršku značilo bi klerikalizirati taj projekt. Mi imamo povjerenja u vjernike laike. Oni smatraju kako je taj način njihovog angažmana osvješćivanje problematike abortusa način na koji trebaju djelovati. To nije način na koji djeluje Crkva. Davati im veću podršku od toga da mi kažemo da na to imaju pravo značilo bi da je to projekt službene Crkve. Mislim da tu trebamo napraviti razliku. Nije dobro da se nema povjerenja prema vjernicima laicima i da sve moraju voditi svećenici. Vjernici se kao građani javno izjašnjavaju o svojim stavovima ispred bolnica, a na koji će to način raditi nije u nadležnosti Crkve niti svećenika.

Biskup ste koji je vrlo aktivan na društvenim mrežana, imate i vlastiti Blog?

Bio sam na Facebooku i prije nego sam postao biskup, a sama služba je povećala broj prijatelja koji me prate. Primjećujem kako tim putem mogu poslati određene poruke i postoji veliki broj ljudi koji to dobro prihvaćaju. Postoji ponekad i pokoji loš komentar, ali to je sastavni dio života. Što se tiče moga bloga u njemu donosim svoju nedjeljnu propovijed koju pripremam za svaku nedjelju. To je jedan od načina na koji obavljam svoje poslanje propovijedanja. Povremeno šaljem i kratke poruke na Twitteru i Facebooku.

Kako biste komentirali istospolne brakove i općenito takve zajednice?

Rekao bih da sam pojam istospolnih brakova nije dobar, jer je Ustav Republike Hrvatske definirao brak kao zajednicu žene i muškarca, dakle ne postoje istospolni brakovi. Mislim da je loše što se nasilno pokušava izjednačiti jedno i drugo. To su dvije stvarnosti koje se ne mogu izjednačiti. Nema znaka jednakosti između homoseksualnih zajednica te braka i obitelji. Ipak, važno je reći kako ta stvarnost postoji i moramo je biti svjesni. Postoje ljudi koji imaju određene sklonosti, a Crkva svakom čovjeku prilazi s poštovanjem, svakog čovjeka cijeni i štiti njegovo dostojanstvo. Crkva ne može prihvatiti homoseksualni čin, no ne odbacuje te osobe. Mnogi vjernici imaju te sklonosti i Crkva ih poziva na suzdržljivost. Oni koji žele živjeti svoje odnose na taj način imaju na to pravo i mi to poštujemo, ali ne prihvaćamo da je to isto što i brak.

 

Komentari

Komentari

Share.

About Author

Comments are closed.