Ivana Mijić Vulinović, doktorandica međunarodnog prava  – Prebučni smo u svojoj razmaženosti, ušuškanosti u komoditet Grada gospara

0

U životu sam se ispisala stranica i stranica, što radeći u medijima, što pišući radove iz svoje znanstvene oblasti. Suautorica sam i dvije knjige, pa mi je i samoj čudno da sam, zamoljena da napišem par redaka u svojstvu gosta urednika, stajala pred praznim word dokumentom na laptopu poprilično. O čemu pisati, a da to ima nekakvog smisla?

Primjećujem da većina ovdje i uopće piše o Gradu, a kad je Grad u pitanju ja zaista pored svih tih silnih razmišljanja, manje ili više konstruktivnih, povremeno i destruktivnih, ako ne po Grad a onda svakako po mislioce, nemam što za reći a da već nije rečeno. Nemam ni o Dubrovčanima. Jer ih ni ne smatram nekom posebnom ‘vrstom’ o kojoj bi nešto posebno trebalo razglabati. Ali imam o ljudima, kao jedinom ‘vrstom’ koju poznajem i priznajem. Nasuprot ljudi stoji jasno ona suprotna ‘vrsta’ – neljudi. Njih poznajem, ali za razliku od ljudi ne priznajem. Pa koliko god priznati; statusom, bogatstvom ili po nečemu trećemu bili. Sve druge kategorizacije za mene su, metodom odabira da tako gledam svijet, apsolutna nepoznanica. Stjecajem okolnosti da živim gdje živim promatram kao i svi ostali valjda ljude oko sebe. Gledam kako se smiju, raduju, mršte, ljute, svađaju… Slušam što pričaju. Čitam što pišu. Po medijima. Po društvenim mrežama. Valjda godine nose svoje. Ne mislim da ih imam previše i objektivno nemam, ali se za puno toga osjećam prestara. Ispast će možda pretenciozno, ali i premudra. I onda se čudom čudim kad npr. pročitam da su se neki ljudi stariji od mene uzrujali i to poprilično jer se netko drznuo organizirati humanitarnu zabavu u korizmi. Na kojoj se, zamislite, zapjevalo. Pa se čudom čudim kako se mojim vršnjacima da ulagat silnu energiju na prepucavanja s kolegama, podmetanja i slično. Kad bi istu uložili u unaprjeđivanje sebe, svojih znanja i vještina bili bi, ajme bili bi baš vaaau! Jer silna je to energija. I još bi im je ostalo za nazdraviti uspjeh s kolegama. Pa se opet čudom čudim da bi oni koji se ‘kite’ i diče vlastitom religioznošću razapeli doslovno golu tetu i fotografa. Nije primjereno, degutantno, uvredljivo, passe, neumjetnički… ok to su normalna razmišljanja na koja svatko jasno ima pravo. Ali posve iskreno od gole tete i fotografa koji je uslikao nasred oltara meni je znatno neprimjereniji, uvredljiviji i degutantniji, bogohulan čak najbrutalniji govor mržnje kojeg smo iščitavali zadnje vrijeme posvuda. Pa se pitam kako je moguće da prakticiraš vjeru čiji osnovni postulat, a to je u Kršćanstvu onaj koji se tiče oprosta, naprosto preskočiš, izignoriraš. Ukratko – Oprosti im Bože jer očito ne znaju što čine! Ako znaju pa to svjesno čine, onda oprosti im duplo jer to je, makar iz moje laičke perspektive, dupli grijeh.

U konktekstu ove situacije sjetila sam se jednog od omiljenih mi filmova, pa evo ako ste ga kojim slučajem propustili svakako preporučam – Narod protiv Larrya Flinta. Osnivač Hustlera, pornografskog magazina, tamo je svima očitao fantastičnu lekciju upravo o tome što je najneprimjerenije, najuvredljivije i najdegutantnije. Mi smo sretni da gladne djece ovdje u našem balonu, našoj oazi zvanoj Dubrovnik, nema. Precima našim i Jadranskom moru do nebesa i Boga samoga možemo bit zahvalni da su nam glavni problemi broj smještajnih jedinica, gužva na cesti i gola tete. Ali to ne znači da gladne djece nema. I gladnih ljudi. I mrtvih, ubijenih. I svega strašnoga. I ne znači da, kad već osjećate poziv branit kršćanstvo, ne možete to činit iz dubrovačke oaze. One koji su to učinili, koji su humanitarnom zabavom pružili ruku pomoći bližnjemu svome, prozvali ste za bogohuljenje jer su se drznuli to učiniti usred korizme. Pa ste prozvali golu tetu i fotografa. Ne na način da ste u duhu kršćanstva ‘izgubljene ovce’ pokušali vratiti u ‘stado’, ako već mislite da su ‘odlutale’. Vi niste bacili kamen, vi ste ih doslovno kamenovali. A cijelo to vrijeme i toliko vremena unazad, godinama, s brda poviše najbogatijeg grada u zemlji odjekuju doslovno vapaji za pomoć. Jasno, pričam o Žarkovici i živim bićima koja bi i po vlastima i po nama crknula doslovno u najgorim mukama od gladi ili smrzavanja. Da dvije sestre i nekolicina volontera nadljudskim naporima u svakom mogućem smislu te riječi ne žive suštinu svih vjera ovoga svijeta – humanost, požrtvovnost, ljubav, dobrotu. A mi, veliki vjernici, od brige hoće li noć koštati 100 ili 150 eura, od razglabanja jesu li za Stradun kućice i kobase ili lovorov vijenac i suha smokva i tko jest a tko nije prezenca za Umjetničku galeriju itd. ih ne čujemo. Prebučni smo u svojoj razmaženosti, ušuškanosti u komoditet Grada gospara, pohlepi, nadmenosti.

Nije ovo moje promišljanje ‘bacanje kamenja’ da me ne bi pogrešno protumačili. Ono je samo poziv da zastanemo s vremena na vrijeme, svatko od nas ponaosob i kao kolektiv, i preispitamo se. Da kritika ustupi mjesto samokritici. I kad sam se eto već gore referirala na Kršćanstvo da zaključim u tom duhu – umjesto da vadimo trnje iz tuđih očiju da se fokusiramo na ‘brvna’ u vlastitim. Samo i jedino tako ovo može ostati jedna diiivna oaza, a mi u njoj blagoslovljeni. Jer koliko god kamenje sjalo ipak je samo kamenje. Grad čine ljudi.

 

Komentari

Komentari

Share.

About Author

Comments are closed.