Izložba „Grad“ Toma Gusića u Zagrebu

0

Izložba dubrovačkog slikarskog veterana nesklonog izložbama Toma Gusića (1931) „Grad“ otvorit će se u utorak u galeriji Josip Račić u Zagrebu i moći će se vidjeti do 20.studenoga.

Malo je danas gradova koji imaju svoje slikare, kojima je njihov grad glavni motiv i inspiracija. Jedan od takvih gradova je Dubrovnik, ali u likovnim ostvarenjima koja su izdržala sud vremena o umjetničkoj kvaliteti nije imao puno sreće: kao da je njegova ljepota toliko jedinstvena i potpuna da se opire reinterpretacijama. Njegova piktogeničnost ostavljala je malo slobode imaginaciji. Više od pola milenija maketa grada u naručju svog zaštitnika na Božidarevićevom triptihu, Dobričevićevoj pali ili na srebrenom reljefu u crkvi sv Vlaha ostali su simbolima Grada i modelom izvedenica novijeg vremena. U suvremenoj umjetnosti, Grad i njegova šira morska i kopnena okolica postaju neke vrsti le grand atelier du Midi o kakvom je sanjao Van Gogh, cezura u životu i stvaranju značajnih umjetnika: domaćih i onima u prohodu – ali malo je djela koja su ostala vitalna u suvremenoj senzibilnosti.

Za Tomu Gusića Dubrovnik je bio slikarska sudbinska nužnost. Odrastao i živeći tu zamalo cijeli svoj vijek, s izuzetkom vremena Akademije radnog boravka u Zagrebu, bilo je neminovno da mu taj njegov ambijent bude vidokrugom i inspiracijom. U njegovom sazrijevanju, u njegovom intelektualnom arealu, u likovnom iskazu konačno, rekli bi da je Gusićeva opsjednutost Dubrovnikom u kvaliteti one Stančićeve Varaždinom ili Vidovićeve Splitom. A i likovno mogu se povući dodiri ovih slikara: geometrizirajućeg Stančićevog svjetla i amorfnih ploha Vidovićevih sumraka.

U Gusićevom formiranju presudno je bilo Dulčićevo ozračje. Upoznao ga je, petnaest godina starijeg, u pustom Dubrovniku odmah poslije Rata kada je, kao mladi gimnazijalac, polazio njegovu crtačku školu. Dulčićevim nagovorom pošao je putem umjetnosti, i njihova će veza ostati neraskidiva. Pa ako se može govoriti o živom Dulčićevom nasljeđu onda je to Gusićevo slikarstvo.

U slikama na ovoj izložbi: izboru iz posljednjeg desetljeća i  glavninom koncentriranih na Stradun, Dulčićevo je ishodište već daleko. Ostale su vizure iz visokog očišta, a drugačije se nije ni moglo vidjeti  atraktivnost motiva , u kojima  Stradun postaje središnja, meridionalna, zona od ruba do ruba slike: njenom kralježnicom kao što je to i u realnom urbanističkom planu Grada. Tek neke deskriptivne naznake upućuju na objektivnu realnost Uličetine. Imaginirana je u različitim izrezima i nagibima, s posljedičnim količinom prostora u slici. Izduženi formati slika potencijaju intenzitet doživljaja s jedne strane i elan kompozicije s druge. Oštra je svjetlosna podjela kadra slike na područja svjetla i sjene, sunca i hlada. Sofisticirana geometrija i rafinirane proporcije u dubokoj su podlozi Gusićeve slike!

Treperava je i ljeskava njena površina , kao odraz na namreškavom moru: i tu se sluti višestruko derivirana  evokacija Dulčićeve epiderme. Motivom prolaznici i njihove grupe promjenljivih  obrisa, na površini slike oni su otarine kista, tkanje mrlja boje karakterističnog rukopisa. Više sklada nego konstruira, njegovo je platno partitura s različitim ligaturama nota više nego li aksonometrija kamenih sklopova. Treba primijetiti i Gusićevu paletu: molske intonacije, uskog hladnog registra, bogate orkestracije kromatskih nijansi i valerskih pretapanja. Akcenti čistog pigmenta primarnih boja visokog zvuka, ekstrahirani iz realnosti, prosijavaju u procjepima tih pulsirajućih površina. Gusićev kolorizam posebna je hipoteza boje i atmosfere našeg južnog podneblja.

U drugačijoj optici, samo po morfologiji: neopterećeno motivskom prisutnošću i genezom slike, moglo bi se ovaj Gusićev temat interpretirati i u estetici apstraktnog pejzažizma Druge pariške škole.

Gusić je slikar gradobraza. Jedva da postoji koji krajobraz u njegovom opusu, a mora i marina gotovo da nema. Ovim korpusom slika zatvara luk svog oduševljenja Stradunom kroz osam desetljeća, od trenutka kada ga je u djetinjim očima prvi puta osupnuo. To je jedan od zaključaka petostoljetne prisutnosti Dubrovnika kao likovnog motiva: od vedute na rukama svog Sveca zaštitnika do Gusićeve redukcije na Stradun kao pars pro toto Ragusae.

Zdenko Tonković

BIOGRAFIJA – Tomo Gusić(1931) nakon osnovne i srednje škole u Dubrovniku upisuje studij arhitekture na tehničkom fakultetu u Zagrebu. 1953. polaže prijemni ispit na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu gdje i upisuje studij slikarstva kod prof. Otona Postružnika. Diplomira 1957., a poslijediplomski studij završava 1959.godine. 1960. se vraća u Dubrovnik, a 1963. ponovno odlazi u Zagreb gdje povremeno sudjeluje na skupnim izložbama Udruženja likovnih umjetnika i bavi se grafičkim dizajnom, radi kao likovni urednik u redakciji Školske knjige. 1981.napušta Zagreb i od tada je u Dubrovniku gdje stalno živi. Monografska izložba priređena mu je u Dubrovniku 2009.

Komentari

Komentari

Share.

About Author

Comments are closed.