Izložba Kristine Kojan Goluža “Posljednja večera”

0

U petak 7. prosinca 2018. u Art radionici Lazareti u 18 sati otvorit će se izložba Kristine Kojan Goluža «Posljednja večera».

Izložba će biti postavljena u formi prostorne instalacije u prostoru Art radionice Lazareti, u 2. lađi u Lazaretima. Moći ćete ju posjetit od 7.12. do 14.12. od 11 do 19 sati.

O instalaciji Kristine Kojan Goluža piše povjesničarka umjetnosti Ivana Mance:

“Slika je dovoljno snažna da govori sama za sebe: postavljen stol s praznim tanjurima, njih mnogo. Nalaze se ne samo na stolu, nego i oko njega. Svaki je različit, no svi odišu idejom doma – zato jer su evidentno rabljeni, zato jer su raspareni, odlutali dijelovi servisa koji su nekad okupljali obitelji, zato jer stilski pripadaju vrsti keramčike konfekcije iz kakve je većina nas u djetinjstvu dobivala obroke, zato jer su dirljivi u svojoj skromnoj gizdavosti. Tanjur, naravno, ima i svoju simboliku, koju nije odviše teško dokučiti. On je prvenstveno znak davanja – hrane, ali i svakoga drugog dobra koje se nudi bližnjemu ili pak strancu; kada je prazan, može predstavljati i siromaštvo, ali ova priča ne ide u tome smjeru. Ovdje je tanjur ne samo simbol nego i metafora; na svečano prostrtom stolu, prazni tanjuri preneseno označavaju ponajprije odsustvo, možda i čekanje ili čežnju. Okrenemo li ih u ruci, na poleđini nekih naći ćemo i ispisina imena; neka pripadaju osobama, neka njihovim ljubimcima; nerijetko su to čitave obitelji. Tanjuri se nalaze i na podu, sakupljeni – mnogo ih je, pa svi ne mogu stati na stol. Osim upravo opisane metaforičke, rad Kristine Kojan Goluža ima i performativnu dimenziju; posrijedi naime nije samo instalacija, već je instalaciji prethodila i akcija prikupljanja: tanjuri su na zahtjev dobiveni od porodica čiji su članovi posljednih godina otišli u inozemstvo. Ustupljeni predmet teško da može biti intimniji – tanjur je nešto što obitelj dijeli, za čim se okuplja, što služi najosnovnijem uvjetu života, ono na čemu se daje i prima, što se ponekad i razbija u bijesu. Neki od darivatelja stoga su imali potrebu na njih upisati imena. Radom se adresira, dakako, recentni odljev radne snage iz Hrvatske – bez suvišne patetike i velikih riječi, tanjuri u svojoj običnosti dramatična su metafora ispražnjenosti doma. Nužno političan, ali bez moraliziranja, rad isključivo konstatira stanje – utvrđuje odsutnost, emotivno je interpretirajući iz perspektive onih koji ostaju, no bez ikakva angažmana.”

Komentari

Komentari

Share.

About Author

Comments are closed.