Jadranka Ničetić – autorica knjiga ‘Dubrovački komini’ i ‘traditional taste of Dubrovnik’: Jesenska i povijesna šetnja Lokrumom

0

Zaljubljenica u jedan od najljepših otoka na svijetu, živi i diše s njim i za njega. Riječ je o Lokrumu i Jadranki Ničetić koja je kroz ljubav prema ovom biseru utkala i dosta redaka na stranice knjiga kroz gastro priču. Naime, recepte dubrovačkog kraja donosi nam kroz knjige ‘Dubrovački komini’, ali i na engleskom jeziku u knjizi ‘Traditional taste of Dubrovnik’. Na ovogodišnjem ‘Good Food Festivalu’ govori o staroj zaboravljenoj slastici našega kraja Manđarici, a na društvenoj mreži Facebook administratorica je stranice Dubrovačka gastro tradicija. U razgovoru s Jadrankom doznajemo što je za nju Lokrum jučer, danas i sutra

Razgovarala: Katarina Milat Kralj

Ljeto je došlo do kraja, manje su gužve po Gradu, koji Vama tempo života najviše odgovara?

Kraj ljeta je uvijek nekako sjetan većini ljudi, meni je to najdraže doba godine. Još uvijek lijepo vrijeme bez gužve po Gradu, sve se uspori na nekakav normalni tempo, nema više onog ljetnog pritiska, kako zraka tako mase svijeta, obaveza…jesen je doba uživanja, opuštenosti. Vrijeme kad je najlakše stvarati planove, maštati, razmišljati o proteklom vremenu, ali i onom koje dolazi. Još davne 1440. godine Filip de Diversis napisao je: “(…) tamo odlaze građani radi okrepljenja duše i tijela.“ Stoga amo i mi u đir po Lokrumu, toj predivnoj torti od skorupa na gvantijeri od mora, kako bi rekao Luko Paljetak. Već u portu vidim dragu čeljad koja svakodnevno posjećuju otok.

Velika ste zaljubljenica u Lokrum?

To je jedna strast, ljubav bezgranična koju mogu samo razumjeti oni koji svakodnevno obilaze njegove škrape, staze, skrovite kutke. Svatko od njih  ima svoju stijenu, ne obilježe je jer stijene tijekom godina kao da poprimaju njihove obrise. Mašem kapetanu Jeri, Kiku ili Marku, uvijek radosno uzvrate pozdrav. Usprkos silnom umoru, iscrpljujućem suncu, masi nervoznih turista, odgovornosti koje nosi njihov posao oni, uz ostale članove posade, uvijek su nasmijani. Domaćoj čeljadi spremni dobaciti neku šalu, podmontat kakvu k’o da neće, sretni ako vas uspiju nasmijati. Najradosnija je uvijek ona prva vožnja na proljeće kad jedva čekam skočit u plavetnilo, još uvijek studenog mora, kako bi oprala teret zime sa svog tijela. I da vam nitko tu ne zaželi dobrodošlicu znate da ste dobrodošli, jer priroda kao da se probudila baš samo radi vas.

Koliko ste često na Lokrumu, što Vas najviše fascinira?

Ljeta na otoku imaju svoj posebni đir, to su već mali rituali, kad se ispija kafa kod Luija i Đanija, kad se kupa, čita knjiga, sve ustaljeno, a opet sretno i opušteno. Jesen, e ona je idealna za šetnje lokrumskim stazama. I ne samo onim uhodanim kojima tijekom ljeta propješače bezbrojni turisti, već onim malim uskim, neistraženim, duboko u šumi. Priroda je tu živa, bujna, srcu ulijeva neku slatku melankoliju, nježnu simfoniju, svaki novi korak znači novi val emocija. Kad nosnice zagolica miris lovora, a nad njim se nadvisuje planika sunčajući svoje bobice u veselim jesenjskim bojama. Drugačije srce kuca za proljetnih šetnji Lokrumom od ovih jesenskih kad se polako pripremam na kraći dan i zimu koju s brda donosi bura. Prolazim pokraj trpeze za kojim je Maksimilijan objedovao kad je prvi put došao na Lokrum. Za tom istom trpezom rado je ispijao prvi jutarnji čaj dok bi proučavao stihove Hein-a. Danas je tu velika reklama za obližnji restoran i prateće sadržaje. Umjesto reklama voljela bih tu vidjeti ploču na kojoj bi pisalo s kojim je gustom tu on sjedio i uživao. Možda i pokoji njegov stih spjevan Lokrumu. Turisti prolaze kraj mene uskraćeni za tu informaciju. Zamišljam ga, onako još lagano snena, kako podiže porculansku kikaru polako pije čaj, a pogled ne skida sa stihova koji su mu upravo zaokupili pažnju…

S obzirom da ste zaljubljenica Lokruma na kojem često i boravite, što mislite da je potrebno napraviti kako bi bio i dalje biser netaknute prirode?

U otok se zadnjih godina puno ulaže, ali trebalo bi poraditi na onim sitnicama koje u cjelini čine sliku otoka. Promatram strance koji se vrte oko solila, fotografiraju, a uopće ne znaju čemu su služila. Bilo bi lijepo kad bi se stavila prikladna ploča s podacima kako su tu redovnici skupljali sol. Isto tako bi trebalo propisati kazne za sve one koji ostavljaju smeće iza sebe. Terene za boćanje trebalo bi srediti, a ne na njima obavljati usluge masaže. Ukloniti stari plastični kiosk, obnoviti sve stare kamene klupice po otoku, srediti prilaz dumanjskoj plaži koja je dobila ime po dumnama (časnim sestrama) koje su se tu kupale. Isto tako dubrovački biskupi su se kupali na Lokrumu, u uvali Bočina. Dovezao bi biskupa barkariol, kad bi akosto nitko više u uvalicu nije prilazio. Vrijeme je da se ozbiljno razmotri upotreba Maksimilijanovog ljetnikovca u kulturne i muzejske svrhe, s promišljenim pristupom. Nije nam potrebna izmišljena prošlost kratkog daha u svrhu brze zarade. Moramo se ponositi kulturnim naslijeđem, uvijek ga isticati i omogućiti svim posjetiteljima da im bude dostupno. Mnogi mlađi sugrađani ne znaju kako je prije na otoku bio memorijalni centar Ruđera Boškovića, kojega bi svakako trebalo obnoviti kako bi se posjetitelji mogli upoznati s njegovim životom i djelom. Trebalo bi nastaviti s likovnim kolonijama, voljela bih kad bi svake godine otkupili po jednu skulpturu koja simbolizira ljubav (prema prirodi, djeci, knjizi, ženi, muškarcu) jer ipak je to otok ljubavi. Te skulpture postaviti po otoku.  Kako se ono reče: „Čovjek snuje, Bog određuje!“ Eto, sanjarenje mi nitko ne može ukrasti.

Što biste prvo u Rezervatu Lokrum promijenili – možda će Vaša viđenja za potrebnim preinakama i s konstruktivnim idejama, makar ovim putem, kao sugestija biti prihvaćena?

Maštat ću i dalje o tome kako bih ja sitnicama uljepšala otok, prvo što bih učinjela promijenila bih sve kante za smeće po otoku i nabavila bi prikladne parku prirode. Pod hitno treba maknuti zečeve, a bilo bi lijepo ponovo vidjeti malvasiju na odrini ispred Lugareve kuće gdje je nekad davno rasla. Posjetitelji bi trebali imati uvid u cjelovitu povijest otoka, bogatog biljnog i životinjskog svijeta.  Lokrumu ne treba nikakva muzika, nikakvi koncerti, samo pjev ptica i šum mora jer upravo ta tišina i priroda su glavni razlog posjeta od davnina do danas. Maksimilijan je to odavno uvidio i zabilježio: “(…) otok moj, mjesto što mirom i šumom doseljenika usrećuje“.

Spominjete Maksimilijana, kroz povijest koje su sve ličnosti bile na Lokrumu?

Često razmišljam o znamenitim ljudima koji su bili na Lokrumu. Na njemu je boravio sin Stjepana Hercega, Vlatko Hercega. Godine 1466. vlada ga nije htjela pustiti u Grad, živio je na Lokrumu skupa sa svojim najmlađim bratom. Mladi vlastelin i  kanonik Petar Casola 1494. posjetio je Lokrum na svom hodočasničkom putovanju iz Venecije za Jeruzalem. U bogatom putopisu kaže: “(…) to je mjesto puno svake prijatnosti, nasred mora i s lijepim vrtovima.“ Otok u renesansno doba postaje izletište, Serafin Razzi (1531.-1601.) provincijal dominikanskog samostana hvali kao mjesto duševnog osvježenja i tjelesne rekreacije. Ističe: “(…) krasan samostan, okružen prekrasnim perivojima i vinogradima.“ U svoj dnevnik 1818. zapisao je austrijski car Franjo I, kako je otok nalik čipki. Ivo Vojnović u Ekvinociju 1895. u jednoj sceni kže: “Tad duše mi, kapetane, kad ti zasječem veslima more, onako, znaš, zategnuto i dugo, kako mornari od gvere, kad vozu Maksimilijana na Lokrum“. Taj često spominjani Maksimilijan posljednji mimohod Lokruma obavio je u lijesu na brodu  „Novarri“ 11. siječnja 1868. I Franjo Rački boravio je u Dubrovniku, 1873. namjeravao je kupiti Lokrum kako bi tu proveo posljednje dane svoga života. Ivka Kralj glumica, putopisac posjetila je s hrvatskim dramskim društvom 1875. tvrđavu na Lokrumu odakle su promatrali „krasni okoliš, divno pozorište naravi“. Početkom listopada 6. 10. 1885. stigla je s jahtom „Miramar“ austrijska carica-supruga cara Franje Josipa I. Ona se taj dan samo kratko zadržala na otoku. Na Lokrumu je u ožujku i travnju 1886. boravio i carević Rudolf. U znanstvene svrhe posjetili su ga 1894. sedmorica profesora (Brusina, Kišpatić, Hoić i dr.). Zanimljiv podatak ostavila nam je i Nada Skatolini koja se s prijateljicom i roditeljima došla kupati na Lokrum 1928. Kupale su se u ‘vestitu od banja’ (jednodijelni kupaći) i kad su se uputile tako obučene prošetati po Lokrumu izvikao ih je upravitelj Toni Pržić :“Kako vas roditelji takve puštaju po Lokrumu?“ Naime, u to doba bilo je nepristojno tako obučen šetati van plaže. O njegovim posjetiteljima najbolje nam svjedoči spomen knjiga koja se čuva u Dubrovačkim muzejima.

O Lokrumu svoj osvrt je dao i veliki broj pisaca, ali i glazba je za njega skladana?

Tako je. Još je puno zaljubljenika tijekom stoljeća pisalo o Lokrumu, tako je 1861. Svilarić Luka napisao „Povijesni zapis o otočiću Lokrumu“ u kojem veliča ljepotu otoka, mir koji će na njemu uživati. Dubrovački franjevac Pacifik Radeljević opjevao je Lokrum i njegovu vegetaciju. Maksimilijan je, također, opjevao Lokrum, dok je Ludomir Rogowski skladao pjesmu o Lokrumu. Suremeni važniji literarni sastavci o Lokrumu su od: Zdenke Marković, Danijela Dragojevića, Luka Paljetaka, Milana Milišića, Grytzko Mascionija i Rade Jarka.

Do nove ljetne sezone naš otok snova čeka neka nova sunca i nove posjetitelje?

Lokrum je čarolija, od koje se teško odvojiti. Najtužnija su lica posjetitelja koji zadnjim brodom u sezoni napuštaju otok. Svi šutljivi, na licima trag sjete, pogleda uprtog u zelenilo kao da ga žele sačuvati u sjećanju, jer su toplinu ljeta debelo zavukli pod kožu, još im fali samo taj detalj kako bi mogli preživjeti zimu do novog susreta. I dok se odiljamo do Lokruma u daljini, glavu je izdigla Sniježnica već zagrnuta bijelim lincunom.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Komentari

Komentari

Share.

About Author

Comments are closed.