Jedini put života za Dubrovnik (31)

0

Svi pokušaji KŠ-a Dubrovnik da se prema ranijim pregovorima s JNA, barem omogući uspostavljanje linije s otocima, kad je “Postira” već tu, nisu uspijevali
“Postira” je dolaskom u luku Gruž, 22. listopada, u 16 sati, bila privezana uz operativnu obalu, pokraj zgrade “Luka Dubrovnik”, lijevim bokom uz rivu, tako da je pramac bio okrenut prema istoku gruškog zaljeva. Dozvolu za planirano sutrašnje isplovljavanje se nije čekalo, jer je Lučka kapetanija Dubrovnik dobila 14. listopada u 16.15 sati dozvolu o deblokadi luke Gruž. Radilo se zapravo o djelomičnoj deblokadi, koja nije obuhvaćala sva slobodna pristaništa dubrovačkog akvatorija, već samo luku u Gružu. I u ovom slučaju deblokada je bila uvjetovana nizom strogih zahtjeva i ograničenja prema brodovima koji su željeli ploviti za, ili iz Dubrovnika.
Obavijest JNA-e (Komande vojno-pomorske oblasti Split), 14. listopada je glasila: 1. Dozvoljava se uplovljenje brodova s motornim vozilima, hranom, lekovima, sanitetskim materijalom i humanitarni ekipama. 2. Sprečava se ulazak predstavnicima štampe i televizije. 3. Sprečava se ulazak i izlazak naoružanih i nenaoružanih lica koje mogu predstavljati pojačanja u gradovima i lukama. 4. U svim situacijama dozvoliti izlaz ženama, deci, bolesnim licima i ranjenicima.
Broj prometa brodova s ovom djelomičnom deblokadom nije bio ničim ograničen. Želeći očuvati jedini put života za Dubrovnik, hrvatska strana se odlučila strogo pridržavati dobivenih uvjeta. Prvi brod (trajekt “Marina”, Lošinjske plovidbe), se na prvu dojavu o deblokadi Dubrovnika, 14. listopada, zaputio put Dubrovnika. No odmah po ulasku u dubrovački akvatorij bio je povrgnut maltretiranju posade i putnika od strane JRM-e, vraćanju na Korčulu, te iskrcavanju putnika – novinara. U Dubrovnik je dospio tek iz drugog pokušaja, 15. listopada. 1991, pri čemu je bio i artiljerijski napadnut.
Neugodnosti je «Marina» imala i u povratku, no ipak se probila iz dubrovačkog akvatorija. Bio je to usprkos svemu znak da je kakva-takva deblokada ipak na snazi. U Dubrovniku se odmah po dolasku “Marine” počelo raditi na tome da se što prije uspostavi što je više moguće brodskih linija s ostatkom svijeta, pa tako i s odsječenim otocima. Za taj zadatak KŠ Dubrovnik je 15. listopada imenovao specijalističku skupinu za promet i veze (predsjednik Dominik Brigović, te članovi: Ivo Curić, Ivanko Kuzmanić, Mato Budmani i Lovro Lučić ), koja je trebala djelovati pri KŠ-u. Ova skupina je odmah poduzela prve pripremne korake kako bi se stvorili uvjeti za povezivanje s otocima, koji su do tada već preko dva tjedna bili bez skoro ikakve veze s kopnom, blokirani na pučini i odsječeni od opkoljenog Dubrovnika.
Prekid veza i ratne operacije otežale su ionako turoban život otočnih stanovnika, pogotovo Mljeta, pa je trebalo poduzeti sve da im se pomogne. I dok je optimizam rastao, upravo na dan dolaska “Postire” u Gruž stigla je nova depeša o Gruškoj luci. Iz zapovjedništva JRM-e u Kumboru je upućena naredba KŠ-u Dubrovnik, s potpisom kapetana bojnog broda, inače oficira za vezu JNA s hrvatskom stranom, Sofronija Jeremića:
Od 22. oktobra 1991. godine, od 19.30 časova, u roku od sledeća 24 časa, zabranjuje se svako isplovljenje iz gruške luke.
Tako je ponovno uvedena blokada. Po istoj naredbi blokada je trebala prestati 24. listopada, dan iza, i trebalo je biti dopušteno da dnevno iz Dubrovnika može isploviti samo po jedan brod, no to je samo bila varka. Time je JRM-a željela što je više moguće, a da ipak ostane privid da ne sprovodi blokadu, reducirati ovu jedinu vezu Dubrovnika sa vanjskim svijetom, i time pojačati iscrpljivanje opsjednutih Dubrovčana, čije su snage već bile na izmaku. Tako se stupica ponovno zatvorila, zarobivši ovaj put u sebi i nove žrtve; “Postiru” i “Atlasov” hidrokrilac “Krila Brača”, koji je u međuvremenu doplovio iz Rijeke s pošiljkom pomoći židovske općine iz Zagreba. Blokada je tako trajala i trajala, danima, a kontrola JRM-e nad dubrovačkim akvatorijem postala je rigoroznija nego i u jednoj dotadašnjoj blokadi.
Dubrovnik je ponovno bio odsječen od ostatka svijeta. Doista u tom trenutku nije bilo baš nikakvog razloga za ponovno uvođenje blokade Dubrovnika, jer se hrvatska strana strogo pridržavala svih uvjeta koji su joj još od 14. listopada bili postavljeni. Svi pokušaji KŠ-a Dubrovnik da se prema ranijim pregovorima s JNA, barem omogući uspostavljanje linije s otocima, kad je “Postira” već tu, nisu uspijevali. Nakon sklapanja novog primirja, na novim pregovorima između dubrovačkih predstavnika i JNA u Cavtatu 28. 10. 1991., hrvatska strana je opet pokrenula temu o otvaranju brodske veze između Dubrovnika i otoka. Kako od pregovarača JNA nije dobiven posve niječan odgovor, KŠ Dubrovnik je 30. listopada, također tijekom pregovora u Cavtatu, predstavnicima JNA iznio detaljni prijedlog za obnovu linije 807. Ovaj prijedlog, koji je potom proslijeđen Komandi VPS Boka u Kumbor, sadržavao je informacije da će tu liniju održavati brod “Postira”, te da posadu čini kapetan Muhamed Čerimagić-Hamo i sedam mornara, inače, članova posade zarobljenog “Perasta”.
“Postira” je iz Gruža trebala kretati u 13 sati, i to prema luci Donje Čelo na Koločepu, zatim prema Lopudu, Suđurđu i Luci Šipanskoj na Šipanu, te Sobri i Polačama na Mljetu. Povratak je bio planiran idući dan u 4 sata ujutro iz Polača, a pristajanje obratnim redom od polaska. Predloženo je bilo da prva plovidba bude 31. listopada 1991. Negativan odgovor vrlo brzo je došao iz Kumbora i ugasio ionako slabu nadu da bi se Dubrovnik ipak nekako povezao sa svojim blokiranim otocima. No dubrovački pregovarači bili su uporni. U jednom trenutku se stekao dojam da bi predstavnici JNA možda ipak popustili, makar djelomično. Naime, premda su i dalje ustrajali na zabrani uspostave linije prema Elafitima, postojala je mogućnost da JRM dozvoli uspostavu veze otoka Mljeta s kopnom, i to preko Korčule i Trpnja.
Veza s Dubrovnikom nije dolazila u obzir. Tako je “Postira” uzalud došla u opsjednuti Dubrovnik, a svi dotadašnji planovi “Jadrolinije” i KŠ-a Dubrovnik o ponovnom oživljavanju linije 807. su posve propali. Zbog ovakve očite tiranije i ciljanog uništenja Dubrovnika, u Zagrebu se tijekom listopada 1991., osniva Fond za spas Dubrovnika sveti Vlaho, te uz Društvo hrvatskih književnika, Matice hrvatske, i dr. Slobodana Langa pokreću inicijativu za probijanje pomorske blokade i dostave neophodne humanitarne pomoći u Dubrovnik. Akcija je nazvana Konvoj Libertas.
Tako je dana 28.10. 1991., trajekt Slavija krenuo iz Rijeke put Dubrovnika. Konvoju se u Splitu dan kasnije priključuje i Stjepan Mesić, tadašnji predsjednik predsjedništva SFRJ, i vrhovni zapovjednik oružanih snaga Jugoslavije. Na “Slaviju” se ukrcava i hrvatski premijer Franjo Gregurić, te brojni političari, sportaši, kulturni i javni djelatnici, te razne televizijske ekipe. Na putu za Dubrovnik samoinicijativno se u konvoj uključuju i turistički brodovi, koče, jedrenjaci, remorkeri i brojna manja plovila s cijelog hrvatskog Jadrana. Iako je kompletan konvoj bio zaustavljen u Mljetskom kanalu od JRM-e, blokiran do kasnih večernjih sati stalnim ponavljanjem, naredbom, da “Slavija” ide u crnogorsku luku Zelenika na pretres, a ostali da se vrate prema Korčuli, ipak je JNA popustila zbog velike medijske popraćenosti koja je odašiljana sa “Slavije”, te je nakon pretresa kompletan konvoj i propušten. Konvoj je slavodobitno sa svih 29 brodova ušao u luku Gruž, u jutarnjim satima 31.10.1991.
Koliko je bilo htjenje hrvatskog puka da se pomogne Gradu paćeniku pokazuje i poruka poslana u eter s jedne od hvarskih trabakula: “Da Hvar ima timun došli bismo s cijelim otokom”.
(nastavlja se)

Komentari

Komentari

Share.

About Author

Comments are closed.