Kad pljačka postane rad

0

U drugoj polovici 1791. započele su u Konavlima masovne pljačke. Ohrabreni podrškom Rusije, Crnogorci, ali i pravoslavni Morlaci, shvatili su kako će im se pljačkaški pohodi u Konavle oprostiti i kako im se nitko, pa ni Osmanlije koje su imale dovoljno svojih briga, neće moći suprotstaviti

Prijava krijumčarenja nema mnogo. Dvojica mještana Žuljane na Pelješcu denuncirali su krijumčarenje vina s Pelješca. Vino se, naveli su, krijumčari tako što ga Ivan Škrabalo iz Popove Luke, naselja u blizini Stona, barkom prevozi preko Malog mora na kopno. Denuncijanti navode kako u krijumčarenju sudjeluje nekoliko Pelješčana iz Potomja, Podobuča, Borja, Pijavičine i Prizdrine pa ih nabrajaju poimence.

Venecijanci su prijavljeni za pokušaj krijumčarenja. Tako je s mletačke galeote u Cavtatu na kopno izašao neki časnik i u trgovini jednog Skadranina na prodaju nudio duhan. No, tek što je časnik zapodjenuo razgovor, u trgovinu je ušao jedan od dubrovačkih stražara. Mlečanin je ušutao i izašao iz trgovine neobavljena posla.  U Cavtatu je neki Hadži Astan u magazinu Karamana i Lučića držao deset do dvanaest oka loja koja je preprodavao,  a Napolitanci su prijavljeni kako su za svoj brod u jednoj trgovini na Pilama naručili 300 oka pancete i svinjskog mesa.  Karaman iz Cavtata je spomenut i u denuncijaciji o krijumčarenju žita koje je bokeljskom barkom iz Cavtata prevezeno u Župu, a onda konjima u dubrovačko zaleđe. Nakon prve dojave, kaznac je u Srebrno uputio četiri naoružana čovjeka koji su zatekli barku i jednog osmanskog podanika iz Trebinja koji je rekao da je žito dovezao od Karamana.

Pljačke i sukobi na kopnu

Za pljačku stoke, imovine ili robe od dubrovačkih podanika mnogo je lakše i učinkovitije bilo upasti preko kopnene granice nego presretati barke na moru ili se iskrcavati barkama na neki od dubrovačkih otoka. U prvom je slučaju bilo mnogo lakše pobjeći i maknuti se izvan dosega “dubrovačke ruke“. Stoga nije čudno što je takvih pljački na kopnenoj granici bilo znatno više. Kako bi se obranio od pljačkaša, ubojica i otmičara s kopnene strane, Crnogoraca i Morlaka, Dubrovnik se oslonio na “suradnju s Osmanlijama, dobru obaviještenost i organiziranje obrane u graničnim područjima“.

U odnosima s Osmanlijama, barem na papiru, veliki je uspjeh bio ferman iz 1707., koji je obnavljan i 1774. te 1805., a kojim se nastojalo onemogućiti upade Crnogoraca na dubrovački teritorij. Tim je fermanom određeno da područja Zubaca i Kruševice dobivaju “ulogu sigurnosne oblasti u kojoj će Morlaci odbijati proboje crnogorskih pljačkaških četa i prema osmanskoj Hercegovini i prema Konavlima“.  Mještani ta dva sela u dubrovačkom zaleđu, prema sultanovoj naredbi, bivali su odgovorni za svaku buduću pljačku pa su bili dužni Dubrovčanima podmiriti moguću nastalu štetu. Međutim, učinci fermana bili su više nego razočaravajući. Došlo je do sprege Morlaka i Crnogoraca, što neki objašnjavaju povlačenjem islamskog stanovništva iz tog područja u doba Morejskog rata.

Crnogorci su s kapetanijama Trebinje, Klobuk, Ključ i Nikšić 1761. sklopili trogodišnji mir. No, u sporazum nisu željeli uključiti i Dubrovnik i to uz objašnjenje “jer gdje će plijeniti sada kada su sklopili mir s Turcima“.  Ovu izjavu Crnogorci su nakon opravdanog zgražanja Dubrovčana i Osmanlija nastojali ublažiti govoreći kako će u mir uključiti i Dubrovnik i Konavle, ako to zatraži bosanski beglerbeg. On je to od njih i zatražio, a kao odgovor Crnogorci su najprije oteli volove jednom Konavljaninu dok je orao, potom su napali Marka Šturicu i Pava Pavlića iz Kune, koji su pokraj sela pravili ugljen. Šturica je na mjestu ubijen, a Pavlić je nekoliko dana kasnije preminuo od posljedica ranjavanja.

Dubrovčani su prikupljali podatke o namjerama pljačkaša, a jedan dio tih podataka nalazimo i u denuncijacijama. Tako da su denuncijacije s ovom tematikom zapravo u službi svojevrsnog policijskog djelovanja. Podatke su skupljali dubrovački podanici u zaleđu i u Boki, radili su to kneževi u Primorju i Konavlima, vojnici i seoski svećenici, a uključene su i “konavoske uhode“ koje su išle po hercegovačkim selima osluškujući spremaju li se kakvi razbojnički poduhvati.

Problem nalazimo i u postupanju jednog dijela Konavljana prema vlasteli, vojnicima i barabantima. Stoga u nekoliko navrata nailazimo na pisma vlastele iz Konavala koji se dubrovačkoj vladi žale da Konavljani nisu spremni na suradnju. Navode kako se ne obaziru na njihove zapovijedi, kako odbijaju nositi poštu i da se, što je doista najčudnije, ne odazivaju “na pozive u pomoć drugim ugroženim selima u najkritičnijim trenucima“.  Tako se navodi primjer seljana Donje Gore koji su 1710. odbili poći u pomoć seljanima Mrcina koje su napali Crnogorci.

I sami pljačkaši imali su uhodanu organizaciju pohoda. Najprije su slali uhode da provjere situaciju na terenu. Zanimalo ih je najprije kada su seljani odsutni sa zemlje, kada su pošli u Grad, na rad u gospara ili na misu. Raspitivali su se tko što vrijedno ima u kući, koliko je muškaraca u kući i gdje se nalaze, tražili su informacije kada je stoka na ispaši i tko je čuva. Stoga ne čudi kako je stranac u Konavlima, osobito ovaj iz zaleđa, prilikom silaska u Konavle redovito bivao okružen naoružanim Konavljanima koji bi ga sumnjičavo ispitivali gdje je i s kojom namjerom krenuo. Crnogorci, koje je očito ne bez razloga pratila reputacija pljačkaša, bili su i sami svjesni kako bi prošli da pošalju nekoga od svojih kao uhodu u Konavle pa su to iznimno rijetko radili.

Česta meta ovakvih razbojničkih družina bili su konavoski pašnjaci. Plijen je bila stoka, a pristup plijenu više nego lagan. Stada su, naime, čuvale djevojčice i dječaci. Razbojnici su pastire otimali kako ne bi digli uzbunu u selu. Neku su od te konavoske djece ubili, neke su prodali u roblje, neke su ih puštali kada bi se udaljili dovoljno daleko da izbjegnu progon od strane Konavljana, neki bi sami pobjegli, a neke je rodbina uspjela otkupiti.

U drugoj polovici 1791. započele su u Konavlima masovne pljačke. Ohrabreni podrškom Rusije, Crnogorci, ali i pravoslavni Morlaci, shvatili su kako će im se pljačkaški pohodi u Konavle oprostiti i kako im se nitko, pa ni Osmanlije koje su imale dovoljno svojih briga, neće moći suprotstaviti. Do konca te godine zabilježeno je pet većih pljački u kojima su ubijena tri Konavljana, oteta djevojka i mladić te ukradeno više stotina grla stoke.  Nakon pada Venecije i dolaska Austrije na dubrovačke granice, situacija je bila još i gora. Tako ne čudi podatak kako je od 1793. do 1800. s područja Konavala ukradeno 4063 grla stoke vrijedne 26 034 dukata. Dakle, ukradena je trećina stočnog fonda Konavala vrijedne više od dva harača koja je Republika davala osmanskim sultanima.

Ovakve navade Morlaka i Crnogoraca, njihove pljačke i otmice na dubrovačkom teritoriju “bile su način privređivanja Crnogoraca i Vlaha“. Stoga V. Miović, objašnjavajući “spiritus movens“ ovih razbojnika, zaključuje kako je “pljačka postala rad, postala je vrijednost koju je ta zajednica prihvatila, običajno ozakonila, psihološkim obrambenim mehanizmom moralno uzdigla, zavaravajući se terorizam izvrnula u junaštvo, od susjeda stvorila neprijatelja protiv kojega je sve dopušteno, a ništa nečasno“.

Ovakav se odnos Crnogoraca, i pravoslavnog stanovništva iz dubrovačkog zaleđa nastavio i nakon okupacije Republike. Crnogorci su popljačkali Konavle zajedno s ruskim vojnicima 1806., kada je ubijeno oko 250 Konavljana, a 1991. godine ponovo su do temelja spalili i opljačkali Konavle. U tom zadnjem napadu sudjelovali su i stanovnici iz zaleđa – potomci onih što su ih Dubrovčani nazivali Morlacima ili Vlasima. Dio te po dobrosusjedske odnose pogubne povijesti nalazimo ispričanu i u denuncijacijama.

(nastavlja se)

Komentari

Komentari

Share.

About Author

Comments are closed.