„Kosmaj“ se odmah zaustavio

0

To je bila taktička pobjeda za pamćenje i odvažna naredba zapovjednika Matane, jer od tog dana niti jedan brod nije više zaustavljan, niti pregledavan od strane JRM, na plovnom putu za, i iz Dubrovnika

Pošto jugo soldateski i njihovom patronu Miloševiću nije bila namjera napustiti dubrovački kraj milom, Hrvatska je odlučila to učiniti silom. Do konačnog protjerivanja okupacijske vojske trebalo je još puno toga učiniti i na diplomatskom planu. Tako je 2.1.1992., u Sarajevu potpisani „Sarajevski sporazum“, prema kojem na snagu stupa naredba o bezuvjetnom prekidu vatre, te uredba o uspostavi nesmetane prometne komunikacije po Hrvatskoj, na kopnu i moru. Jasno, komunikacija se odnosila na područja koja nisu pod okupacijom JNA-e.

Obje zaraćene strane obvezale su se ostati na dosegnutim položajima. S hrvatske strane sporazum je potpisao ministar obrane Gojko Šušak, a u ime jugoslavenske strane, general pukovnik Andrija Rašeta, uz nazočnost posebnog izaslanika glavnog tajnika UN-a Cyrusa Vance-a. To primirje je zapravo bilo 15. po redu, koje je napokon urodilo plodom, i bilo je preduvjet za početak mirovne operacije UN-a u Hrvatskoj (Vanceov plan). U Rezoluciji Vijeća sigurnosti UN-a broj 727 od 8. siječnja 1992. kaže se:

…pozdravlja se potpisivanje sporazuma o primjeni prekida vatre potpisanog u Sarajevu 2. siječnja 1992, te modaliteti provođenja bezuvjetnog prekida vatre o čemu su obje strane postigle Sporazum 23. studenog 1991. u Ženevi.

Stupanjem na snagu Sarajevskog primirja, okončana je prva, sveobuhvatna faza rata u Hrvatskoj, i nastupila je faza “ni rata ni mira”, odnosno sukoba niskog intenziteta, koja će potrajati do kraja 1994., odnosno 1995. godine. Ciljevi Srbije u Hrvatskoj djelomično su ostvareni ratom 1991., a Sarajevskim sporazumom i dovođenjem UNPROFOR-a trebalo je političkim sredstvima, te malim pomacima na bojištu iskoristiti povoljnu priliku za ujedinjenje srpskih krajina u Hrvatskoj sa SFRJ (od travnja 1992. SRJ). Ovo primirje došlo je i u trenutku kad je značajno oslabila inicijativa srpskih snaga, a kad je Hrvatska vojska ojačala brojčano i organizacijski, te u naoružanju i opremi.

Sukladno Vanceovom planu, snage JNA izvučene su u Bosnu i Hercegovinu s kompletnim naoružanjem i zalihama, a primirje u Hrvatskoj omogućilo je agresorskoj vojsci i paravojsci vrijeme za pregrupiranje i slijedeću etapu rata u Bosni i Hercegovini, koja je započela početkom travnja 1992. Pošto je komunikacija na slobodnom dijelu Hrvatske trebala biti nesmetana, Hrvatska strana to koristi, i po prvi puta u Dubrovnik ( 7.1.1992.), sa m/t Slavija dovozi svo potrebno teško naoružanje i dodatnu opremu za obranu opkoljenog grada ( tenkovi, topovi, teški mitraljezi…). Odmah se zatim ta oprema i naoružanje instaliraju po položajima u Gradu i po Elafitima. JNA je saznala za to, i pri idućem dolasku m/t Slavija prema Dubrovniku, patrolni čamac PČ-178 „Kosmaj“, zaustavlja „Slaviju“ nasuprot Šipana, na otvorenom moru. Od kapetana „Slavije“ ( kap. Damir Jovičević ), zatražili su da pregledaju „Slaviju“, a ako nađu što sumnjivo rekli su: ..će da budete sprovedeni u Crnu Goru. Nastao je muk u eteru. Sve je to prisluškivano od strane Centra za obavješćivanje u Dubrovniku, te je odmah reagirao i zapovjednik HRM-e za južni Jadran, kap. fregate Petar Matana-Periša, sljedećom naredbom, koju su čuli i sa patrolnog čamca:

Ukoliko počmu prilazit „Slaviji“ potopite „pečejac“ bez upozorenja!!!

Nakon ove naredbe, sve četiri cijevi otočne bitnice na Šipanu ( topovi kalibra 88 mm i dometa 14 km), spustile su se i nanišanile uz pomoć radarskog navođenja „pečejac“ ( PČ 178 – „Kosmaj“). „Kosmaj“ se odmah zaustavio, i samo proslijedio kratku poruku: Izvinjavamo se. To je bila taktička pobjeda za pamćenje i odvažna naredba zapovjednika Matane, jer od tog dana niti jedan brod nije više zaustavljan, niti pregledavan od strane JRM, na plovnom putu za, i iz Dubrovnika. Nakon ovako izborene pobjede i definitivnog „oslobađanja“ plovnog puta prema Dubrovniku, JRM-a opkoljava Dubrovnik svojim ratnim brodovljem na udaljenostima od oko 4,85 do 7,55 morskih milja ( 9 do 14 km), želeći ovim činom kontrolirati akvatorij oko samog Grada, te po potrebi paljbeno djelovati po moru i kopnu.

S ovim činom su prevršili svaku mjeru, pa je najizbočenija obalna bitnica, kraj hotela Dubrovnik Palace, čekala svoju priliku za definitivan progon sivih plovnih nemani iz bližeg akvatorija oko Dubrovnika. Posebnu priliku za to čekao je i zapovjednik te bitnice, Stjepo Šeparović, koji je plivajući iz Cavtata prema Platu u mjesecu listopadu jedva spasio živu glavu. Tada su agresori već bili okupirali Cavtat. Prijatelj iz djetinjstva, tada dvadesetpetogodišnji stasiti „centrafor“, kako sam ga uvijek zvao, po njegovom mjestu u malonogometnoj ekipi „Blato“, a kasnije i u NK Mljet, zaslužio je da bude glavni u tom kažnjavanju agresora.

Tako je došao i taj dan, kada se raketna topovnjača približila zbog olujnog juga na 8 milja ( 14,8 km), od kopna. Top zvani Domagoj je namjestio kut, Stjepo je iskontrolirao parametre i uskladio ih sa radarskom zrakom, te ošinuo na topovnjaču. Ratni brod JRM-e je bio pogođen, prvim hicem. Oduševljenje na bitnici je trajalo i trajalo, pogotovo kad im je javljeno kako JRM moli da se oštećeni brod otegli uz pomoć drugog broda prema Cavtatu, odnosno, Crnoj Gori. Nakon ovog nije im više padalo na um približavati svoje ubilačko brodovlje Gradu. Jednom, kada su pokušali bez najave ući između Dakse i Koločepa u Koločepski kanal, i dalje nastaviti prema još uvijek okupiranom Slanom, iz kojeg su čak i na brodovima nosili ukradene stvari, zasulo ih je topništvo, teški mitraljezi, minobacači, da bi ih na kraju s otoka Šipana pogodila navođena raketa ( „Maljutka“ ), koja ih doduše nije potopila, ali im je pogodak oštetio nosivu gredu i kuku nad čamcem za spašavanje, te im je pokazao i dokazao kako ne smiju više ni u snu broditi našim morem bez pitanja.

I sam kapetan m/t Slavija ( Damir Jovičević), je odahnuo s ovim, jer da je sa „Slavijom“ morao u Zeleniku ( Crna Gora), onaj put kada su tražili da ga pregledaju, loše bi mu se pisalo. Podsjetit ću samo, pogotovo one koji su premladi da se sjećaju, kako je Jadrolinijin m/t Slavija u Dubrovnik tijekom trajanja blokade redovito uplovljavao donoseći pomoć, te isplovljavao pun izbjeglica, uglavnom starih, bolesnih, ranjenika, te majki s djecom. Svaki put pri uplovljavanju i isplovljavanju brod je pregledavala JNA. Vojnici s dugim cijevima popeli bi se na brod u Mljetskom kanalu i provjeravali tko i što se prevozi, a ponekad bi brod prvo išao u crnogorsku luku Zeleniku, te bi se pregled vršio tamo. Pregled je bio maltretiranje i uvijek je značio životnu opasnost za cijelu posadu (70-ak ljudi), i putnike. Kontrola je znala trajati i do šest sati.

Legendarno izbjegličko putovanje „Slavije“, o kome su izvještavale sve svjetske medijske kuće, bilo je kad je iz razrušenog Grada kapetan Jovičević na brod umjesto 800, primio 5000 putnika. Putovanje je trajalo gotovo dva dana. Prvo u Zeleniku, a potom prema Rijeci. Na brodu se tada rodila jedna djevojčica, a jedan je stariji čovjek umro. Kap. Damir Jovičević je sa „Slavijom“ u Dubrovnik najmanje jednom tjedno uplovljavao i tijekom cijelog listopada 1991., od samog početka pomorske blokade, tako da Grad nikad nije ostao posve odsječen od ostatka Hrvatske. Inače, skromni kapetan, koji je zadužio Dubrovnik, rođen je u Osijeku, po majci je Hrvat, a po ocu Crnogorac. Nakon završene pomorske škole u Lošinju, za Jadroliniju je počeo raditi 1968., a od 1978. je po zvanju kapetan. 1987. godine postaje zapovjednik m/t Slavija, s kojim je plovio između Rijeke i Dubrovnika. Do 1990. kap. Jovičević je živio u Crnoj Gori, gdje su ga nakon Domovinskog rata dugi niz godina zbog njegove uloge u Domovinskom ratu smatrali nacionalnim izdajnikom. Od 2008. je u mirovini, te živi u Kostreni pokraj Rijeke.

(nastavlja se)

Komentari

Komentari

Share.

About Author

Comments are closed.