Krađe i ubojstva

0

Bokelji i Mlečani imaju navadu da kradu drva u predjelu Prevlake i Molunta, Mlečani s brodovima to isto čine i na Mljetu, Korčulani i Dalmatinci na Lastovu. Dubrovačke ribare pljačkaju Paštrovci i Risnjani, a Pelješčane u Neretvi Dalmatinci

U denuncijacijama o padu Venecije sačuvana su samo dva pisma. Prvo dolazi od Gligora Porobića koji radi u sudskoj upravi u Herceg Novome i koji govori da je “cijela provincija u konfuziji“. Naveo je kako se osniva komisija i kako su imenovana dva deputata, a koji su među ostalim zadaćama dobili i misiju da s Crnogorcima razgovaraju kako se ne bi dogodili nekakvi vojni upadi ili sukobi.  Drugo pismo dolazi od Ivana Bravarevića koji je u Zadru svjedočio ulasku austrijskih vojnika. On je vidio topništvo i brojne austrijske brodove i barke kako prilaze Zadru. Iskrcalo se na kopno oko dvije tisuće ljudi pa je skinuta venecijanska i postavljena imperijalna habsburška zastava. Zatim je vojska krenula prema Šibeniku i Splitu, a u Zadru je ostatak vojske čekao na generala Rukavinu.  Mjesec dana kasnije ta će mornarica doći i u dubrovačke vode pa je tako patrun Nikola Lončarić dojavio kako je u šipanskom kanalu vidio austrijsku flotu sačinjenu od 14 naoružanih brodova, galere, fuste, velike korvete te trinaest transportnih brodova.

Zanimljivost u odnosima dviju jadranskih republika bila je i ta da Mlečani nikako nisu željeli priznati da je Dubrovnik, teritorij koji su osvojili nakon pljačke Bizanta 1204. godine, samostalna država. Kao da su razmišljali da će kad-tad ponovo vladati dubrovačkom državom. Tako je Trajan Lalić, dubrovački predstavnik u Veneciji od 1725. do smrti 1773., dubrovačku vladu upozoravao kako bi to pitanje konačno trebalo riješiti. Venecija je, naime, Dubrovnik nazivala komunom, nikako republikom. A da bi se to promijenilo, bilo je potrebno da takvu odluku donese mletački Senat. Tri je od svojih gotovo pet desetljeća u Veneciji Lalić lobirao da se takva odluka i donese. Prvi pokazatelj u tom smjeru dogodio se 1762. i to u tiskanom oglasniku mletačkog zdravstvenog ureda u kojemu su se nabrajale karantene u Dalmaciji, Boki kotorskoj. Navedeno je – država Dubrovnik. Venecija će Dubrovnik republikom nazvati 1764. u pismu mletačkog dužda kojim potvrđuje dubrovačkog konzula u Zante koji je bio pod mletačkom vlašću. Ipak, očito je da je to zasmetalo mletačkim senatorima pa se iza toga situacija vratila na staro – opet je Dubrovnik nazivan komunom. I tako je bilo sve do nekoliko godina uoči pada Venecije.

Nemirno okruženje: vijesti o sukobima u graničnom području

Vanjskopolitička situacija obilježena je trima značajnim osobama, a njihovim postupcima prikazala se zapravo slika ovog dijela svijeta, sukobi koji su se tu odvijali te utjecaji velikih sila koje su poput Rusije i Austrije tek dolazili na ovaj prostor kopnom i morem. Okružen imperijima Osmanlija i Venecije te izložen na moru nominalno venecijanskoj zaštiti, sa susjedima kao što je crnogorska država u nastanku ili teritorij skadarskih paša, Dubrovnik je po prirodi stvari morao biti metom brojnih upada i pljački.

Bokelji i Mlečani imaju navadu da kradu drva u predjelu Prevlake i Molunta, Mlečani s brodovima to isto čine i na Mljetu, Korčulani i Dalmatinci na Lastovu. Dubrovačke ribare pljačkaju Paštrovci i Risnjani, a Pelješčane u Neretvi Dalmatinci.

Dubrovački podanici, ali i neki dobronamjerni susjedi pravoslavne ili islamske vjere (Morlaci i Osmanlije, kako se nazivaju u pismima), o ovakvim su događajima izvještavali Malo vijeće pa o tome imamo gotovo četvrtinu pisama koja su sačuvana u denuncijacijama. Stoga ćemo neka od njih, onako kako su se pojavljivala tijekom vremena, i prikazati, ali svrstavanjem u kategorije pljački i sukoba na moru u graničnom području. Na taj će se način prijavama i pričama “iz prve ruke“ ispričati svakodnevnica na morskoj i kopnenoj granici dubrovačke države.

Na kopnu su krađi stoke najviše izložena konavoska sela Kuna, Mrcine, Vodovađa i Vitaljina, župska naselja Postranje i Petrača, Brgat te primorska sela Čepikuće, Gromača i Kliševo. No, dok su krađe i pljačke očito češća pojava, ubojstava i ranjavanja, ozbiljnijih sukoba, barem u sačuvanim denuncijacijama, nema mnogo. Jer, ipak se radi o razdoblju od šest desetljeća.

Pljačke i sukobi na moru

Najstarija sačuvana denuncijacija (1754.) o sukobima na moru govori o šestorici ribara s Omble koji su ribali u blizini Slanoga. Uskoro se u “Boki falsi“ pojavila tartana s ljudima iz Dobrote pored Kotora pa su se ubrzo potukli. Nije bilo težih ozljeda.  Ribar Marko Kusija sa sinovima barkom je otišao na ribanje ispod Konavoskih stijena. Ubrzo su do njih barkom došla sedmorica ljudi “obučenih u dokoljenice“ pa su ih opljačkali. Za stvari ribari nisu marili, već su molili za život. Očito su se napadači premišljali pa je bilo onih koji su govorili “zakolji tu pasju paru“. No, prijetnje nisu ostvarili. Kusija je tvrdio kako je riječ o ljudima iz Risna,  a njegov je sin u svom iskazu rekao kako su napadači sami za sebe govorili kako su iz Paštrovića.

Nisu samo južni susjedi pravili probleme. Bilo je sukoba i s Korčulanima. Tako su Pavao i Rado Vučić iz Nakovane na Pelješcu krenuli na ribanje. Nakon nekoliko sati ribanja do njih je došla barka s mještanima Račišća, naselja na Korčuli, s druge strane Pelješkog kanala. Korčulani su na braću nasrnuli drvenim motkama pa su Pavla ozbiljnije ozlijedili, a Rada “samo“ pretukli. Navedeno je i kako su Račišćani oteli pedeset magaraca iz naselja Lovište, smještenom na moru ispod Nakovane.  Jedan je od Račišćana izvukao deblji kraj u sukobu s Lastovcima. Dubrovačka je vlada poslala svećenika Mata Maškarića da s korčulanskim knezom razgovara o ranjavanju Račišćana u sukobu s dubrovačkim državljanima. Rane su bile teške pa je Račišćanin nedugo nakon sukoba preminuo. Istraga je pokazala da je krao drva na Lastovu. Dva je puta potjeran, a kada se treći put pojavio, otočani su bili naoružani pa je izbio sukob u kojemu je stradao.  Račišćani se pojavljuju i u sukobu s Trpanjcima koji su ribali u Lovištu. Dvije barke s mještanima tog naselja na Korčuli predvođeni Jozom Lelekovićem vrijeđali su ih i prijetili im.

U Moluntu se dogodio veći obračun Konavljana i bokokotorskih pravoslavaca. Naime, Jovo Batić sa svojim sudrugovima na gaeti u Moluntu zaskočio je dubrovački brod koji je u tu luku iz Stona prevozio vino. U luku se spustilo šezdeset Konavljana sa štapovima u rukama i pokojim pištoljem. Započela je ozbiljna tučnjava i pucnjava u kojoj je stradao jedan Konavljanin. Batić je pobjegao s brodom, a Konavljani su jurnuli na ostale brodove u luci, navedene su dvije trabakule i dvije gaete, misleći da i među njima ima suradnika napadača. S jedne trabakule začuo se vapaj mornara: “Prijatelji, nemojte na me potezat, ja sam kršćanin ko i vi, a oni koji su vam krivi su Grci iz Novoga koji su i meni toliku robu odnijeli s broda“. I s druge se trabakule, čiji su mornari bili iz Perasta, čula slična priča. Doznalo se kako je ubojica Konavljanina, neki Lazar Vučinov, pa su napadači poimence nabrojani. Dolazili su iz Novoga, Tople i Risna.

Na Mljetu su životima platili razbojnici koji su oružjem prijetili otočanima. Andrija Đivanović, sudac iz Babina Polja, vladi piše o barci koja je s 18 osoba porijeklom iz Risna i Kotora došla u Polače. Na njih su naišli pastiri i prepali su se jer su im prijetili oružjem. Razbojnici su isplovili pa su se namjeravali iskrcati u jednoj drugoj uvali. Međutim, deset Mljećana, čija imena sudac navodi, naoružalo se i pripremilo zasjedu. Kada je barkom prema uvalici krenula ekipa od dvanaest razbojnika, Mljećani su zapucali. Sudac navodi kako je samo jedan od njih u barci preživio.

Mlečani su redovito predmet prijave krađe, gotovo se uvijek radi o drvu. Prvi takav slučaj dogodio se na Mljetu (1752.) kamo je dubrovački kapetan otišao zajedno s osmanskim eminom Osman-agom kako bi razgovarao o nekoj od već izvedenih pljački šume i drva. U Polačama su razgovarali s kapetanom Zaljeva koji je na Mljet došao galerama i fustom, kao pratnjom za tri trabakule i tartanu. Emin je s mletačkim kapetanom razgovarao nekoliko puta poručivši mu da će pisati bosanskom paši i na Portu o zlostavljanju Dubrovčana. Emin je tražio da Mlečani plate odštetu Republici zbog posječenih stabala. Kapetan Zaljeva nije bio sklon toj ideji pa mu je emin u jednom trenutku rekao: “Vidite što vaša raja čini, koji su lupeži; idu po carevoj raji i kradu i ubijaju, a vi za to ne hajete i nećete da ih uhvatite. Ma će doći vrijeme kad ćete to sve platit“.

(nastavlja se)

Komentari

Komentari

Share.

About Author

Comments are closed.