Linda Valjalo, voditeljica Step ‘n’ jazz studija  – Moj afričko-hrvatski-globalni odgoj

0

Dolaskom blagdana, svi smo u nekom kontemplacijskom raspoloženju i provodimo slobodne trenutke razmišljajući o našim životima. Jesmo li zadovoljni? Budimo li se svakog dana s nekim ciljem? Živimo li smisleni život u kojem znamo zašto smo tu gdje jesmo? Iznimno sam počašćena i još više zahvalna što trenutno mogu afirmativno odgovoriti na sva ova pitanja

Nakon dugog traženja, našla sam sebe u ulozi učitelja. I to učitelja plesa. Za mene nema ništa važnije od prenošenja znanja na buduće generacije. Afrička poslovica kaže ‘it takes a village to raise a child’ i duboko vjerujem da svaka odrasla osoba koja je u kontaktu s mladeži radi upravo to: odgaja. Zbog toga profesorsko zanimanje u jednu ruku, nije zanimanje već poziv. Bilo da se radi o školskom profesoru ili sportskom treneru, svi imamo odgovornost odgoja budućih generacija koji će oblikovati svijet oko nas. Osjećam veliki privilegij što sam odabrana za ovaj poziv. Vjerojatno se pitate, zašto baš ples? Kao diplomirani kemijski inženjer bilo bi logičnije da sam se našla u prosvjeti. Da bih odgovorila na ovo pitanje moram Vas bar malo upoznati sa svojim djetinjstvom. Kćer sam hrvatskog povratnika poduzetnika i južnoafričke učiteljice. Otac mi je rodom iz Konavala, a majka iz Južnoafričke Republike. Rodila sam se u Johannesburgu gdje sam provela najranije djetinjstvo. Školovala sam se u sedam različitih škola u Johannesburgu, Dubrovniku i Opatiji da bih na koncu odabrala fakultet u Zagrebu. S očeve strane svi su nam preci iz Hrvatske, a s majčine strane imamo korijene u Škotskoj, Irskoj, Engleskoj i Njemačkoj. Isto tako sam u Južnoj Africi odrasla uz prijatelje portugalskog, indijskog, izraelskog, libanonskog, zulu, xhosa i kineskog podrijetla. Zaista je privilegirano i moćno odrasti uz utjecaj toliko različitih kultura. Međutim, znamo da vam je kao djetetu često jako važno da se osjećaš prihvaćenim i da imaš jasan stav o tome tko si i otkud dolaziš. Tu sam se godinama borila jer u Hrvatskoj sam uvijek bila i uvijek ću biti ‘ona strankinja koja čudno priča i ima čudne navike’, a u engleskom društvu ću uvijek biti ‘ona strankinja koja ima čudne europske ideje’. Uz užu obitelj, jedina konstanta u mom životu tijekom odrastanja bio je ples. Plesna dvorana je uvijek ista, bila ona u Tanzaniji ili Sibiru. Pravila su ista, atmosfera je ista i plesna dvorana kao takva je postala moj dom. Dan danas kada mi netko postavi pitanje tko sam, mogu im odgovoriti na puno načina. Ja sam žena, Afrikanka, Hrvatica, kćer, sestra, učitelj, koreograf, producent, inženjer, poduzetnik. Ali uvijek, prvo prije svega, sebi  ću u glavi najprije odgovoriti iznad ostalog – ja sam plesač. Ples je moja prva ljubav i ono što me najdublje definira. Ljubav prema plesu je ono što me poticalo da postanem plesni pedagog i evo godinama kasnije sam se zaljubila i u prenošenje znanja i sve ostalo što nosi ovaj posao. Nakon povratka u Dubrovnik prije osam godina, cilj mi je postao da našoj djeci omogućim što kvalitetnije i što šire plesno obrazovanje. Kažem obrazovanje jer je ples kompleksna umjetnička i sportska disciplina koja zahtjeva iznimnu kondicijsku i psihičku pripremu. Svaki dan u plesnoj dvorani, ja kao trener i moji mali plesači radimo na sebi, na fizičkoj, psihičkoj i emotivnoj razini. Laičkom oku se možda čini da je dovoljno da se u plesnoj dvorani djeca igraju, međutim kao i u svakom sportu, da bi se postigli izvrsni rezultati bitno je da je ‘igra’ vođena i to od strane kvalificirane osobe. Djeca koja se nalaze u natjecateljskim grupama našeg kluba sudjeluju na državnim i međunarodnim natjecanjima u sklopu organizacije IDO i Tafisa. Ove dvije organizacije su jedine službene prihvaćene plesne organizacije u sportskom svijetu i najavljeno je skoro udruženje Olimpijskim igrama. Da bi djeca iz našeg Grada na takvim velikim turnirima stali rame uz rame pokraj velikih i moćnih država kao što su SAD, Engleska i Njemačka potrebno je uložiti jako puno rada. Često kad se vratimo okićeni sa svjetskog prvenstva prvo pitanje koje nam se postavlja je kako uspijemo stati uz velikane plesa kad je poznato da u Dubrovniku fali prava sportska i plesna infrastruktura. Da, uvjeti u kojima naša djeca treniraju nisu savršena. Podovi su tvrdi, dvorane nemaju pravu ventilaciju, ni grijanje ni hlađenje. Fale im ogledala i oprema za akrobatiku. Po tome bi naša djeca trebala biti na dnu ljestvice kad se nađu s drugim vrhunskim plesačima, a oni razbijaju sve predrasude i nalaze se na samom vrhu. Ako pitate bilo kojeg uspješnog sportskog trenera ovo i nije tolika anomalija. Kao i u svakoj odgojno-obrazovnoj instituciji, najvažniji faktor su ljudi koji rade s djecom. Ključni faktor uspjeha u životu je kvalitetno obrazovanje, te pametno i efikasno vođenje. Kako u životu tako i u plesnoj dvorani. Uz kvalitetnu tehničku pripremu djeca mogu bez obzira na loše uvjete rada postići izvrsne rezultate. Naravno, svima nama bi bilo bolje kad bismo imali vrhunsku infrastrukturu ali to ne smije biti izgovor za nerad. Dolaskom u Dubrovnik sam čula predrasude da su ljudi ovdje neambiciozni, nestrastveni i nesigurni, a radom s našom djecom sam otkrila upravo suprotno. To su djeca koja su iznimno strastvena i srčana u svemu što rade. Samo im treba omogućiti mjesto gdje mogu razviti svoju pozitivnu energiju gdje nauče da uz strast i snove za uspjeh treba dodati disciplinu i rad i treba im dati mjesto gdje im je dopušteno misliti i govoriti sve najbolje o sebi, bez da su etiketirana kao umišljena. Naša sredina je nažalost takva da se poistovjećuje samopouzdanje i umišljenost pa je moj trenutni cilj da ova generacija mojih plesača nauči da ova dva pojma nisu ista. Osoba smije biti samopouzdana i smije pokazati svijetu koliko ima znanja i koliko vrijedi, ali uz to mora pokazati dovoljnu skromnost i poštovanje da ga se ne smatra prepotentnim. Moj veliki san je da se u Dubrovniku otvori službena akademija izvedbenih umjetnosti i kazalište koje će omogućiti našim diplomiranim plesačima da u Gradu žive isključivo od plesa. Naravno, vrlo mali postotak djece koji prođu kroz našu školu će postati profesionalni plesači, ali plesna dvorana nosi toliko lekcija o životu da jedan članak zaista nije dovoljno da se to opiše. Nadam se da će svako dijete izaći iz moje dvorane s malim dijelom mog afričko-hrvatsko-globalnog odgoja i da ću time i ja pridonijeti onom selu koje odgaja dubrovačku mladež.

Komentari

Komentari

Share.

About Author

Comments are closed.