Ljubomir Buco Pende, glazbenik i slikar

0

Tekstovi, glazba i slikarstvo

Prije skoro pedeset godišta, improvizirajući melodiju na Lorkine stihove, učinio sam prvu pjesmu. S vremenom me je sve više gustala i odvažio sam se velikog pjesnika zamijeniti svojim mladenačkim nespretnim stihom. Nazvao sam je „Zelenci“. Godištima poslije, Srđan i ja počinjali smo ponoćne serenade u Sponzi, sljubeći početne taktove s batom Mara i Bara.

Iza ove prve, nudim Vam još četrdeset i dvije pjesme, a pričat o njima nemam zašto. Hoćete li ih pohvaliti ili pokuditi ostavljam Vama. Da sam hvalu htio, mogao sam zamoliti prijatelja da napiše koju lijepu riječ. Ma, to bi bilo kako da Vas nagovaram, zato – ništa od toga.

Grad pjevam i pišem pola stoljeća, a slikam zadnjih 35 godišta. Potreba mi je o izvoru, riječ – dvije napisati, jer trata se o nama svima.

Grad, dota od lijeposti u kamenu fermana. U kamenu, zagrljenim kamenom – mirima gradskim, što kako trnje na grani rusulice čuvaju pupoljak. Mjesto odakle i sunce nerado ishodi, a kamoli čeljad što se pod mirima tiska, družeći se s čiopama, razabirući govor kamena, šapat mora u portu, i odjek tišine s Pelina. Grad, gdje je čeljade samo onoliko združeno s pukom svekolikim. Kako po volji mu je, kako izabrat hoće. A kamen pamti – sjeti se i prepozna one što opet dohode mu, pa đentilnom gestom ljubaznost odvrati.

Još ću Vas zamolit za mrvicu strpljenja, jer imam potrebu zahvalit se dragoj čeljadi.

Moj prijatelj Alek i prva grupa „Sablasti“, Mario Polzer i VIG „Libertas“, VIG „Duga“ i grupa „Sigma“ s kojom sam završio zadnjih sedam pjesama na ovom albumu.

Ljubo Majstorović, drago čeljade, na zbilj glazbenik koji je svojim umijećem oživio mnoge moje pjesme. Zahvalan sam mu za „Pripovijesti iz Grada“, za neprocjenjivu pomoć pri snimanju sedam završnih pjesama, i prijateljstvo u kojem uživam sve ove godine.

Frano Matušić, s kojim sam snimao album „Sanjalica“ i otpjevao bezbroj nastupa uz sigurnu pratnju njegove nepogrešne gitare.

I moj dragi Srđan. Od prvoga dana vezalo nas je prijateljstvo i ljubav za glazbu. Nastupili smo na puno festivala i na mnogim pozornicama, ali Sponza nam je vazda bila i ostala najdraže mjesto. Prije nego dođe vrijeme da odložimo gitare, želja mi je, a znam da hoćemo učinit još jednu ponoćnu serenadu u Sponzi.

A slikarstvo? Što reći!? Novim ciklusom slika izloženih u Društvu prijatelja dubrovačke starine napokon ću obilježiti svojih trideset i pet godina likovnog stvaralaštva. I sretan sam i zadovoljan! Nadasve, veselim se izložbi i puku koji će je pohoditi jer uvijek i oduvijek Dubrovčani i Dubrovkinje bili su moja najstrastvenija publika kako na koncertima tako i na mojim slikarskim ostvarenima. I hvala im na tome! I mojemu „Gradu“ koji je oduvijek bio i ostao glavna inspiracija moje glazbe i mog slikarstva.

Komentari

Komentari

Share.

About Author

Comments are closed.