Moj narod napada moj Dubrovnik (40)

0

-Moje crnogorske korijene ne mogu i ne želim izbrisati, niti skrivati. Moji đedovi Blažo i Luka nemaju veze sa ovim što se događa. Tko je mene pitao da li treba pucati? Tko su ti koji drže da sam ja ugrožena, pa imaju pravo pucati po mojim prijateljima??? – napisala je, uz ostalo, u svojim dnevničkim zapisima gospođa Marica Njegovan 

Akcija oslobađanja dubrovačkog teritorija je nezaustavljivo pokrenuta nakon pokušaja JNA da probije zapadnu crtu obrane ( 22.4.1992.). Jugo armija je tako od lovca postala lovina. Prateći napredovanje niza združenih postrojbi Hrvatske vojske od zapada prema istoku dubrovačke općine, te u zaleđu, pripadnici ONB-a Dubrovnik su zaplovili prema Slanom u noći; 20.-21.5., iz svoje baze na otoku Jakljanu.

Jedna grupa prebacila se gliserima u Slađenoviće, te krenula dalje magistralom prema Slanom, a druga grupa se iskrcala u Osminama i napredovala putem uz more prema centru mjesta. Nakon što su se obje grupe sastale u hotelu Admiral, u cik zore, odmah su se i sukobile s pripadnicima jugoslavenske armije, koji su ih čekali u zasjedi. Tih 30-ak neprijateljskih vojnika su ranili više pripadnika postrojbe ONB-a.

Jedan od ranjenih je bio i Goran Gojković. Ranjen i nemoćan da se skloni na sigurno vidio je da mu prilaze neprijateljski vojnici kako bi ga zarobili. Umjesto predaje izvršio je samoubojstvo, ispalivši hitac u prsa. Nevjerojatni razlog ovakvog čina leži u tome što je Goran bio Srbin po nacionalnosti, i znao je što ga čeka ako ga uhvate živog. Od ostalih ranjenih hrvatskih boraca neprijatelj je zarobio Antonia Kusovca. Po zarobljavanju su ga odveli u koncentracijski logor u Bileći gdje je pretrpio teška mučenja. Vlaho Bassegli Gozze, je također bio ranjen, no neprijatelj ga ipak nije uspio zarobiti. Nakon tog sukoba, pripadnici ONB-a povukli su se u hotel Admiral, jer su tijekom cijelog dana trajale borbe i topnički napadi Hrvatske vojske, kako bi napokon istjerali neprijatelja iz samog Slanog.

U sumrak je uslijedilo povlačenje pripadnika ONB-a prema svjetioniku Donji rt. Tamo su ih preuzeli gliseri i vratili u bazu na Jakljanu, a ranjenog Vlaha su sanitetskim brodom prebacili u Dubrovnik. U idućoj noći (22.-23. 5.), pripadnici ONB-a vraćaju se opet u Slano, te se u jutarnjim satima sastaju s pripadnicima Stonske satnije. Na Slanskoj rivi podižu hrvatski barjak na jarbol, te preuzimaju mrtvo tijelo Gorana Gojkovića, kojeg zatim brodom „Lina“ odvoze u Grad, a oni se opet vraćaju u bazu na Jakljanu.

Slano je napokon bilo oslobođeno, iako je jugo vojsci bilo jako bitno, jer je slovilo kao „gravitacijsko-stožerna točka“, jedna od dvije najvažnije točke presijecanja Hrvatske (druga točka je bila u Ravnim kotarima). U narednim danima okupacijska armada se povukla iz primorskih sela, iz Orašca, Zatona, Mokošice, i oko Grada (osim sa Golubovog kamena-iznad izvora Omble), ka Popovom polju i Trebinju, pljačkajući i uništavajući ono što je bilo ostalo na okupiranom teritoriju. Tako je ponovno osvanula sloboda opustošenom Dubrovačkom primorju i opkoljenom Gradu. Hrvatsku vojsku je dočekalo potpuno uništeno i sprženo Slano, u čijim su ruševinama ležala tijela poubijanih mještana i branitelja, još od početka okupacije u listopadu 1991.

Koliki su bili ti zlotvori u uniformama jugo vojske zorno je pokazao i jedan od njih, imenom; Marko Grandov iz Bijelog Polja, koji se posvuda po razrušenom Slanom potpisivao, i ispod svog potpisa crtao poznatu četničku ikonografiju. A taj nečastivi bijednik, palitelj i pljačkaš je prije Domovinskog rata u Slanom postavljao keramičke pločice u novogradnjama, zidao i nadničario, punih 15 godina. Dok je tako radio prije rata po Slanom, jednom od mještanina je ispričao kako kod kuće ima dvoje rahitične djece kojima bi jako dobro došlo more i sunce. I taj čovjek kod kojeg je radio, dobrog srca, ponudio mu je svoju staru kuću, u koju je Marko Grandov godinama ljeti dolazio. 1991. godine, taj isti nečovjek, kao vojnik divljaštva došao je u Slano, paleći i žareći, dok je onaj koji mu je tako nesebično ponudio pomoć djeci, jedva bježeći spasio živu glavu.

Po oslobađanju Slanog u mjesto se vratio i prognani Slanjanin dobrog srca, te zatekao spaljenu i novu i staru kuću. Na spaljenim i porušenim zidovima stare kuće dočekao ga je grafit napisan od strane čovjekolike mizerije: Ustaši Iveku – Marko Grandov – Bijelo Polje. Oslobađanjem Slanog i sudbina nestalih pomoraca s „Perasta“ se napokon počela službeno razjašnjavati. Uz posredovanje međunarodnog Crvenog križa, i bilješke koju je ostavio na oltaru grobljanske crkve; pok. Jovan Sredojević, došlo do točne spoznaje o Antunu Matiću, Niku Nodilu i Peru Sršenu. Zbog tog, na Mljet na traumatičnu misiju objave kreću predstavnici Crvenog križa i Jadrolinije (komercijalni direktor; kap. Aleksej Antonini i Marica Njegovan, u ime sindikata pomoraca riječkog brodara ).

Gospođa Marica Njegovan u svojim dnevničkim zapisima o tome ovako piše:

Za mene to je bio put u nepoznato. Mada sam s brodom prolazila mimo Mljeta nikad nisam bila na otoku. Rekli su da ćemo se vezat u Pomenu. Bilo mi je čudno gdje to idemo kad nema kuća, a onda smo ušli među otočiće, kao u školjku, i kuće su izvirile kao biseri. Vezali smo se ispred hotela koji je bio pun ljudi, i koji su izašli na balkone na kojima se sušila roba. Dočekala nas je grupa ljudi među kojima je bila mlada doktorica Magdalena i brat od Pera Sršena – Milo. Njega sam poznavala. On je plovio na brodu Sušak, Riječke Jugolinije, sa mojim suprugom. Znala sam ga kao mršavog mladića. U Jadroliniji je plovio već neko vrijeme kao zapovjednik…

Pričalo se o svemu, a najviše o ratu u Dubrovniku. Dogovoreno je da ćemo malo obići Mljet. Za to je bila zadužena doktorica, jer je morala obići pacijente. Ona je bila mlada Slavonka koju je ljubav dovela na Mljet. Sve joj je bilo novo, ali super se snašla. Vidjelo se da voli otok i ljude na njemu. Vozili smo se južnom stranom otoka. Sunce se kupalo u moru i sve je bilo tako nestvarno lijepo, kao san. Rat i svijet izvan Mljeta nije postojao. Kad smo se vratili, prvo smo otišli do gospođe Ružice Nodilo. Ona je bila u teškom psihičkom stanju. Sama sa svoja dva dječačića koji su se stalno stiskali uz nju.

U jednom sobičku. Osjetila sam silinu straha, zebnje od onog što nosi “sutra”. Onda smo otišli u Babino Polje. Tamo su u susjedstvu stanovali roditelji od Matića i Sršena. Antonova majka je plakala, a otac je slušao sa nevjericom, kao da ne želi prihvatiti da je istina što govore. U kući Pere Sršena bilo je puno ljudi. Prvi put sam vidjela Perovu ženu. Lijepa mlada žena, gotovo dijete. Zamislila sam ih kao par. Stvarno, bili su super lijepi. Kod nje smo se najduže zadržali. Ona nije vjerovala našoj priči. Svi su pričali da su naši pomorci živi. Da su bili tu i tamo. Da ima informacija… Te priče su bile tako žive da smo i mi na kraju pitali gdje je istina. Predstavnici Crvenog križa su tvrdili da su u crkvi u Slanom našli tri crne vreće sa tijelima muškaraca, i da su to tijela naših pomoraca.

Priče o tome da se nalaze u sabirnom centru Bileća, ili da su Morinju, ili još više da su ukrcani na brodu JRM oni nisu držali za točne. Rekli su da treba proći još tri mjeseca, te da će tada obitelji moći identificirati njihova tijela i pokopati ih. Sjećam se da sam u jednom trenu zaplakala. Bilo me sram. Koje su strahote prošli ljudi oko mene, od mog naroda. Svi su me tješili. Milo me zagrlio i izašli smo vani. Rekao mi je: „Ti si naša“, i da se priča ne odnosi na mene. Lako je njemu govoriti, ali ja vodim rat u sebi, patim i pitam se zašto se ovo događa. U ušima mi zvoni svaki put kad se spomene Dubrovnik . “Moj narod napada moj Dubrovnik”. Moje crnogorske korijene ne mogu i ne želim izbrisati, niti skrivati. Moji đedovi Blažo i Luka nemaju veze sa ovim što se događa. Tko je mene pitao da li treba pucati? Tko su ti koji drže da sam ja ugrožena, pa imaju pravo pucati po mojim prijateljima???

(nastavlja se)

Komentari

Komentari

Share.

About Author

Comments are closed.