Najbolje je pobijediti bez borbe

0

Priljev informacija, analiza i postupanje po saznanjima odvijalo se kroz tijela državne vlasti, pa nije bilo potrebe za ustrojem dodatne organizacije

 

Dubrovačka država, pokazala je to njena višestoljetna praksa, vodila se onom mudrošću kineskog ratnika-filozofa Sun Tzua (6. stoljeće prije Krista): “Najbolje je pobijediti bez borbe“.[1] No, tu strategiju nije jednostavno primijeniti. Potrebno je da se ostvare brojni preduvjeti. U dubrovačkom slučaju faktori bez kojih je bilo nemoguće ostvariti takvu političku platformu su uspjeh u međunarodnoj politici te sklad unutar države. Pravovremena obaviještenost o međunarodnim događajima, osiguravana putem diplomatskih predstavnika, uglednih dubrovačkih patriota po Europi i brojnih zagovornika i prijatelja Dubrovnika te niza denuncijanata, osiguravala je pravovremenu reakciju. Na taj se način u dosta slučajeva izbjegavala ili ublažavala politička kriza izazvana sukobljavanjima raznih sila.

S druge strane, bitno je bilo osigurati sklad unutar države. Nasilje i pritisci nisu rješenje jer, iako se na taj način može osigurati pokornost podanika, ne može se dobiti ono što je nužno za dubrovačku strategiju- naklonost podanika i njihov rad za dobrobit države. U strahu od kazne podanik zasigurno ne gori od želje da pomogne države. Dubrovački podanici bili su skloni pomagati državi jer su živjeli u uvjetima koji su zasigurno bili bolji od onih u drugim, a osobito susjednim, državama. Postignut je stabilan sustav života koji je stanovnicima sela i otoka jamčio sigurnost i bolje životne uvjete na razini najboljih europskih država.[2]

Stoga ne čudi da je “odanost dubrovačkog stanovništva vlasti neuobičajena u usporedbi s drugim gradovima na istočnoj jadranskoj obali i u Italiji“ pa da su stoga “dubrovački pučani očito vlast i poredak u svom gradu smatrali legitimnima i poželjnima“ jer je “prednost života u bogatom i dobro uređenom gradu bila čimbenik društvene sloge“. Država kao nositelj socijalne skrbi, brige o siromasima, brige o opskrbi žitom, jednakost pred zakonom vlastelina i pučanina, zaštićene cijene hrane, najmova i usluga – sve to bilo je dovoljno motivirajuće za pučane da prihvate u potpunosti situaciju u kojoj se nalaze. “Građani su imali dobre prilike za zaradu i uspon na društvenoj ljestvici. Osiguranje vrijednosti slobode, mira i blagostanja bilo je zajednički cilj društva, koji je predusretao moguće sukobe“.[3]

Takva društvena podloga, ojačana republikanskim duhom i kolektivnim mentalitetom, omogućila je da Dubrovnik stvori nešto što je njegova varijanta obavještajne djelatnosti- surogat za obavještajnu službu oslonjen na sve podanike. Surogat koji nema administrativno utemeljenje odnosno magistraturu. Iz istraživanja je jasno da je Dubrovnik imao veoma široku mrežu denuncijanata. Oni dolaze iz svih društvenih staleža dubrovačke države i njihove informacije pokrivaju sve što je potrebno jednoj državi da joj sigurnost bude na zavidnoj razini. Pa čak i ako poput Dubrovnika ima jedva dvjestotinjak uglavnom stranih plaćenika kao vojsku.

Podanik koji je došao u situaciju da vidi ili dozna nešto što je smatrao bitnim za državu bez ikakvog je dvoumljenja saznanje prosljeđivao vlastima. Tako dubrovačka vlada ima redovite, kvalitetne i pouzdane informacije o svemu što se događa oko i unutar njenih granica. Upadi pljačkaša preko granice i morskim putem, zaraze i druge bolesti, kretanje dužnosnika Osmanskog Carstva ili Mletačke Republike u susjednim gradovima, kretanje vojske ili ratnih brodova- sve to kao informacija dolazilo je pred Malo vijeće. Bilo da su podanici osobno davali iskaz, a malovijećnici ga “uniformirali“ u standardiziranu verziju, ili da su pisali pisma. Što su krize bivale ozbiljnije ili veće to se dotok informacija povećavao. Kao što smo vidjeli u slučajevima sa Šćepanom Malim i Mahmud-pašom. Ili kao što smo kroz denuncijacije mogli čitati o katastrofi koju su po Jadranu i Meditetranu proživjeli dubrovački pomorci tijekom sukoba s grofom Orlovom. Republika je određene informacije dodatno provjeravala i istraživala. Osobito kada je bila riječ o kugi i zarazama kada je slala kurire i vojnike u mjesta gdje se bolest locirala.

Unutar granica vlastite države dubrovački podanici prate kretanje stranaca. Unutar gradskih zidina, gdje su kuće udaljene jedna od druge dva do tri metra bilo je gotovo nemoguće raditi nešto ili smišljati bez da netko od susjeda ne čuje, vidi ili dozna. Sluge, zanatlije, fakini, ribari, mornari, kapetani i brojni drugi podanici neprekidno su u pokretu- po gradskim ulicama, krčmama, luci i prigradskim naseljima, selima, ali i po trgovačkim centrima u zaleđu te lukama diljem  Jadrana i Mediterana. Na području Dubrovnika trude se da sve vide i sve, kada je riječ o strancima, dojavljuju državi. Tako da stranim uhodama i špijunima u Dubrovniku nikako nije moglo biti lako kretati se i nalaziti s nekim osobama, a da to nitko ne vidi i ne prijavi državi. Dubrovački dužnosnici, poput zapovjednika Lazareta ili gradske luke, te barabanti i vojnici dosta razgovaraju sa trgovcima iz balkanskog zaleđa i redovito ih propituju za informacije iz gradova iz kojih dolaze. Jasno, odmah te informacije, ukoliko im se učine vrijednima, proslijeđuju državi. I inače je bila praksa da dubrovački podanici propituju sve putnike koji su dolazili iz zaleđa o događanjima u tom području. Dakako, većina toga završila je u denuncijacijama. Trgovci s putovanja, jednako kao i kapetani s povratka s plovidbe te kuriri po povratku sa zadatka, govore o saznanjima i onome što su doživjeli, a što smatraju bitnim za državu. Od stranih ratnih brodova koje su vidjeli u lukama ili na otvorenom moru, incidentima kojima su svjedočili do razgovora osmanskih dužnosnika ili podanika, a koji se na neki način dotiču Dubrovnika ili govore o ratnim događanjima bilo gdje u Europi. Bitan je i segment nadzora nad radom državnih dužnosnika Republike, a koji se očituje kroz denuncijacije vezane uz rad stonskog kneza, zapovjednika tamošnje vojske i voditelja solane. Podanici su propitivani o njihovom radu te su državi služili kao svojevrstan nadzor nad njima.

Nakon svega navedenoga ne čudi da je među analiziranim denuncijacijama (njih 1122) čak 847 različitih osoba. Dubrovački podanici jednostavno osjećaju kao dužnost, iako nisu na to prisiljeni niti nagrađeni, obavijestiti državu o svemu što misle da bi joj moglo biti od koristi u očuvanju stečene pozicije i prevenciji nekih nemilih događaja. Bio je to model kulture samozaštite– štiteći državu štitili su i sebe i svoje interese.

Zašto onda Dubrovnik nema magistraturu koja bi prikupljala i analizirala sve ove informacije? Zašto nema obavještajnu službu sa stalnim agentima i špijunima? Uspjeh obavještajne djelatnosti mjeri se dakako brojnošću, pravovremenošću i kvalitetom informacija.

Dubrovnik je očito imao iznimno razvijenu obavještajnu djelatnost. I to je ono što su primijetili svi istraživači koji su Dubrovnik navodili u kontekstu špijunaže ili diplomacije. No, korak dalje do sada nitko nije išao. Nitko nije pokušao odgovoriti na pitanje- kako je onda to sve funkcioniralo? Je li Dubrovnik skrivao magistraturu koja se bavila obavještajnom djelatnošću ili je skrivao senatore koji su bili zaduženi za te poslove? Zasigurno su ta pitanja mučila i sve one strane agente, uhode i špijune koji su prolazili kroz Dubrovnik tijekom svih stoljeća njegove državnosti.

Iz ovog istraživanja proizlazi da Dubrovnik zasigurno nije imao magistraturu odnosno obavještajnu službu. Njegov surogat za taj segment države funkcionirao je iznimno, pa nikakva magistratura nije bila potrebna da je koordinira! Jednako kao što je to bio slučaj i sa poštanskom djelatnošću, koja je također odlično funkcionirala, a bez da je ustrojen poseban ured ili institucija.

Priljev informacija, analiza i postupanje po saznanjima odvijalo se kroz tijela državne vlasti, pa nije bilo potrebe za ustrojem dodatne organizacije. Sve informacije dolaze do Malog vijeća koje ih evidentira i u nekom obliku prosljeđuje Senatu. Kod evidentiranja denuncijacije u velikoj se većini slučajeva navode imena vlastele koja su informaciju zaprimila. Vjerojatno radi mogućih dodatnih pitanja u Senatu- o denuncijantu ili nečemu što je denuncijant govorio, a nije zapisano (zasigurno razgovori s denuncijantima nisu trajali kratko kao što je to bila sažeta zapisana informacija). Senat potom analizira situaciju temeljem svih informacija kojima raspolaže (dakle i sa onim što doznaje iz prepiske sa svojim diplomatskim predstavnicima i stranim vladarima s kojima razmjenjuje informacije) i donosi odluke. Nakon rasprave i stava Senata o nekom vanjskopolitičkom događaju ili o nekoj informaciji pristigloj putem denuncijacija, senatori daju nalog Malom vijeću da, temeljem njihovih instrukcija, sastave pisma dubrovačkim diplomatima ili stranim vladarima. Dakle, Malo vijeće je ono operativno tijelo dubrovačke države kroz koje informacije dolaze i odlaze.

Jasno, dubrovački model obavještajne djelatnosti nije primjenjiv za sve države. On je mogao funkcionirati u Dubrovniku, ali nikako ne bi mogao funkcionirati u velikoj državi poput Francuske, Rusije ili Španjolske. Prije svega, u velikim državama nema takvog prisnog odnosa podanika prema državom aparatu. Čak i kada bi se takva situacija mogla zamisliti, jasno je da bi u tom slučaju pandan Malom vijeću Dubrovnika primao na desetke tisuća dencuncijacija. A to bi bilo nemoguće apsorbirati uz redovan posao. Dubrovačka država živjela je kao jedna malo veća obitelj. Republika, naime, u 18. stoljeću imao oko 35 tisuća stanovnika dok primjerice sam Skadar u doba Mahmud-paše ima 50 tisuća stanovnika. Također, podanici moraju biti zadovoljni uvjetima života u svojoj državi i primjenom zakona da bi bez ikakve naredbe i bez novčane nagrade dojavljivali informacije. Dubrovnik je bio uređena država, a njegov standard odmah iza najbogatije Venecije. Kada tim uvjetima dodamo i onaj dubrovački republikanski duh koji je, očito je i iz denuncijacija, grijao i podanike koji nisu imali udjela u vođenju državom, jasno je da je ovakav surogat za obavještajnu službu mogao iznimno dobro funkcionirati.

[1]                S. Tzu, Umijeće ratovanja: 5.

[2]             V. Stipetić, »Stanovništvo i BDP Hrvatske.«: 91-155. U dubrovačkoj državi prihodi po glavi stanovnika bili niži samo od tada najmoćnije i najbogatije Venecije, a viši od Francuske i Engleske.

[3]                Z. Janeković, Okvir slobode: 251.

Komentari

Komentari

Share.

About Author

Comments are closed.