NILA MILIČIĆ VUKOSAVIĆ, V.D. UREDNICE RADIO DUBROVNIKA: Uvijek me gustalo puno brbljati!

0

Radio je bio njena velika ljubav još od srednjoškolskih dana, kada je surađivala u omladinskoj emisiji za mlade. „Vazda me gustalo puno brbljati, pa sam bila oduševljena što mogu spikirati”, prisjeća se Nila Miličić Vukosavić, prepoznatljivi glas Radio Dubrovnika, svojevrstan, može se reći, njegov brend, svojih početaka na ovom mediju, još od 1980. godine, kad je zaposlena na HRT-u, najprije kao tajnica u TV dopisništvu, a potom i kao spikerica i novinarka na Radio Dubrovniku, da bi danas, nakon gotovo 38 godina kontinuiranog rada, bila imenovana v. d. urednicom programa Radio Dubrovnika, i to od 1. svibnja do okončanja Natječaja za urednike programskih kanala HRT-a. „Isuse, zar je već prošlo 38 godina!? Ne želim se svrstavati u stare, usprkos kalendaru”, smije se Nila, ali slaže se sa svojim kolegama u jednom – „Kakva su to vremena bila! Ja sam došla tamo kao „muličina” od 18 godina, radila sam sve, kuhala kave, obračunavala dnevnice i pisala putne naloge, slala tekstove tada teleksom, ali učila sam od najboljih. Moj tadašnji šef , legenda hrvatskog TV novinarstva, sjajni Baldo Čupić, tad je bio urednik TV dopisništva Dubrovnik, a ja sam se preko njega i ostalih legendi televizijskog novinarstva koji su dolazili u Dubrovnik pratiti npr. Ljetne igre, susretala s prvim i osnovnim spoznajama i saznanjima o radiju i televiziji kao mediju. Upravo u to vrijeme su dvoje spikerskih legendi, gospođa Jelena Stanić i gospar Tonko Pende, odlazili u mirovinu i obučavali mene i moju kolegicu Jelenu Subotić. Tad su mi rekli da imam ugodnu boju glasa i da bi moglo nešto biti od mene po pitanju spikiranja. Pravo je bogatstvo bilo učiti od najboljih, od legendi radijskog govora, od autoriteta par exellance. Kad sam 1985. rodila svoje prvo dijete, nakon završetka porodiljnog dopusta sam internim nalogom prešla s televizije, s mjesta tajnice, na radio na radno mjesto spikerice. Formalno, na Radio Dubrovniku kao spikerica radila sam od 1986. g. pa sve do prelaska u informativu prije desetak godina”, prisjeća se Nila svojih početaka.

Nije to bilo kao danas – evo ti emisiju i vodi!

„Točno se sjećam kako smo Jelena Subotić i ja govorile – „slušate Radio Dubrovnik, 16 je sati , ovo je poslijepodnevni program“… godinu dana smo tako vježbale, godinu dana si se „tesao“ da izgovoriš tih nekoliko riječi najava i doveo se do savršenstva, da bi ti oni dali zeleno svjetlo da se možeš javiti u eter. Nije to kao danas – evo ti emisiju i vodi! No, danas doduše u ovom tempu, kada je brzina u mediju presudna, tako nešto ne bi moglo ni proći. Mi smo išle na govorne vježbe. Moj glas je, sjećam se, bio previsok, išla sam kod pok. profesorice Padovan da me nauči govoriti iz dijafragme, da tada moj svijetli dječji glasić malo obojim, da dobijem neku dublju intonaciju.. i to smo vježbale do besvijesti. Danas se ljudi uče radeći, u hodu… što ne znam koliko je dobro”, povlači paralelu s nekadašnjim i današnjim radom Nila koja se ni sama ne može sjetiti niti izbrojiti koliko je javnih nastupa imala, vodeći programe od kulturnih, zabavnih, estradnih do političkih.

Novinarstvo nekad i sad?

„Mislim da je onda bilo temeljitije u smislu da si imao više vremena za obraditi temu, nije ti diktat brzine objave informacije, uvjetovala digitalna multimedijska scena, različite medijske platforme, društvene mreže… Radio je bio broj 1 u brzini, TV odmah iza, pa onda novine. Mislim da je bio sveobuhvatniji pristup temama, ali također i današnji način i pristup mladih novinara svom poslu ima svojih prednosti, tako da ne mogu reći da je prije bilo bolje, samo je stvar u nekim drukčijim postavkama. A i publika je, recimo, imala više respekta spram ove naše profesije, jer kad si u to vrijeme pročitao neku kolumnu, čuo na radiju ili TV-u kazališnu, glazbenu ili likovnu kritiku od strane nekog renomiranog kritičara, to je bilo sveto pismo, tome se stvarno vjerovalo, dok danas svatko može na svom Facebook profilu napisati bilo što, pa će to prenijeti neki medij i to je vijest. Sve je stvar kako gledate, ne bih posebno hvalila kako je nekada bolje. Bilo je dobro, ali dobro je i ovo danas, u nekim aspektima zacijelo i bolje”, smatra Nila koja je upravo na radiju, kao što je već općepoznato, upoznala i ljubav svog života.

„Jako sam ponosna na tu našu ljubavnu priču koja traje evo već 20 godina! Moj suprug Sebastijan Vukosavić je krajem 1995.g. došao na jednu audiciju kao mladi čovjek s lijepim glasom, i kao tadašnji pripadnik 163. brigade i aktivni branitelj, kojega su upravo njegovi suborci nagovorili da se prijavi na našu audiciju za spikera jer ima lijep glas, pa je, kažu, ponekad i na položaj nosio gitaru, pa bi pala pjesma. Ja ga nisam u to vrijeme nešto primjećivala u onom muško-ženskom smislu, on je tada za mene bio samo mlađi brat moje prijateljice, a kako je određeni broj godina mlađi od mene, za mene je uvijek bio „onaj zgodni mali iz susjedstva”. U toj dobi i ako su dvije godine razlike u pitanju, puno vam je, gledate ga kao „mulca”, a kamoli ako je više! Tko ga je obado!!’”, iskreno će Nila. „ Kad smo se upoznali, ja sam bila u braku koji je već tad polako bio pri kraju zbog problema koje smo imali. Djeca su bila mala i sve to nije bilo nimalo lako, dapače! Kako je Seba bio mlad i zgodan, mijenjao bi djevojke skoro svako dva mjeseca, a Bogu hvala, naravno! Tako da bih ja tu i tamo bila njegovo rame za plakanje kad bi imao ljubavnih problema, a on moje, kad bi mi trebala utjeha ili muški pogled na stvari vezano za moju situaciju. Onda bi on povremeno napisao neku pjesmu i dao mi je da pogledam, a ja bih nekako protumačila da je taj stih bio upućen baš meni i doslovno bi se rastopila… neviđeni je romantik… tko ti danas piše pjesme!? I tako je to nekako sve teklo. Bilo je jako slatko, ali i jako teško, svaki razvod je bolan, i traumatično je bilo prekinuti dugogodišnju bračnu vezu s čovjekom koji je bio moja prva ljubav i otac moja dva sina, bilo je tu puno stresa, međutim ovdje se ipak dogodila ona rijetka romantična ljubav. Ušla sam u taj odnos sa Sebom vođena srcem, odnos koji je bio neizvjestan, život je to tako donio i mi smo krenuli, a nije bilo baš puno vremena ni za višegodišnje „vijeranje“ ili „hodanje“, pogotovo ako sam mu mislila pružiti priliku da bude otac, nisam baš bila „mladica”, priča Nila, koja danas sa Sebastijanom ima zajedničku kćer, osamnaestogodišnju Reu, koju uopće ne impresioniraju poslovi kojima se bave mama i tata. Ona, naime, planira studirati nešto poput likovne umjetnosti, animacije i vizualnog dizajna.

A kakvi su planovi za radio ukoliko bude izabrana na natječaju za urednicu?

„Hoću li to biti ja na kraju ili netko drugi, vidjet ćemo, ali naravno da imaš neka očekivanja kad se javiš na natječaj. Ne znam ni koliko će ovaj natječaj trajati, evo prošli je trajao 7 mjeseci pa se na kraju poništio iz proceduralnih razloga, ali dok ne dobijemo formalno putem natječaja glavnog urednika, tu dužnost obavljam ja sukladno Odluci kuće”, govori i otkriva kako neće raditi nikakve drastične promjene, samo želi da uspiju i dalje funkcionirati onako kako su slušatelji navikli, a to je da budu i dalje omiljeni medij kojeg slušaju ljudi u Dubrovniku otkad znaju za sebe. „Radio smo s kojim su se ljudi sprijateljili, koji ima tradiciju, slušatelji imaju određenu emocionalnu povezanost sa programom kojeg nudimo, sa sadržajem koji nijedan drugi komercijalni radio ili medij, zaista uz dužno poštovanje prema svim kolegama, nema. A i to je zato što smo mi javni medij, javni servis i jer smo obavezni imati one programske sadržaje koji se tiču kulture, znanosti, obrazovanja, klasične glazbe, mladih, posebnih manjinskih skupina, udruga i onoga što mi po samoj svojoj funkciji moramo pokrivati. Trebali bi sad to zadržati, nastaviti biti upravo takvi, jedna kulturološka i tradicijska okosnica, a što nam nije baš lako s obzirom na to da je Radio Dubrovnik kadrovski devastiran. Dosta ljudi je otišlo u mirovinu, dosta smo stari, nemamo dovoljno mladih ljudi u novinarskoj redakciji. Zato bismo težili ka novim zaposlenjima i ukoliko bih ja bila izabrana, a ovo govorim sa svim mogućim ogradama, svakako pod hitno zaposliti barem dvoje ili troje mladih novinara, s mladenačim modernim idejama, promišljanjima, da nam unesu svježine”, govori Nila. Naime, dobni prosjek novinarske redakcije Radija Dubrovnik je 50 plus. „Samim tim smo malo limitirani, ne u smislu da nemamo kvalitetnog kadra, nego da ih nemamo mogućnosti zaposliti. 18. lipnja prelazimo na ljetnu shemu, većinom smo bazirani na ljetne sadržaje i mali milijun događaja što se u Dubrovniku zbivaju ljeti, zato bi trebalo nastojati što bolje se ekipirati, da tu ljetnu shemu relaksiramo, da rasporedimo programske zadaće tako da svatko od nas može dati najbolje od sebe, a da pritom ne iznevjerimo naše slušatelje i sve ono što naš radio, još od davne 1942. godine otkad postoji, znači ovom gradu i čime svakodnevno privlači svoju publiku”, govori Nila i dodaje kako bi bilo što drugo u ovom trenutku bilo preambiciozno reći.

Komentari

Komentari

Share.

About Author

Comments are closed.