Nina Mašić i Ivana Marić: Obitelj je temelj razvoja društva i treba roditeljima olakšati

0

Najvažniji projekt nam je projekt obiteljske kartice jer nastojimo stvoriti društveno okruženje
gdje će biti manje financijskih prepreka za velike obitelji

Razgovarala Dajana Brzica

Roditelji često u šali kažu kako je imati jedno dijete kao nijedno, dvoje kao sto, a kako je imati
troje ili više djece, popričali smo s Ninom Mašić i Ivanom Marić, članicama Udruge Roditelji
3plus, koja se nedavno aktivirala na dubrovačkom području.

Predstavite nam ukrako Udrugu Obitelji 3plus?

Ivana: Udruga je osnovana početkom 2018. godine na razini Hrvatske, u početku su bile neke
osnivačke aktivnosti tako da nismo izlazili u javnost do prije dva mjeseca. Tad smo organizirali
press konferenciju u Zagrebu i počele aktivirati članstvo, a sad se nastojimo malo više aktivirati
na samom jugu Hrvatske. To je jako važno, imamo neke specifične interese koje moramo
zastupati jer je na razini Hrvatske preko 100 tisuća obitelji s troje ili više djece. Mi tek krećemo u
skupljanje članstva, ali potencijal je jako velik. U našoj županiji nas je trenutno tridesetak obitelji
prepoznalo i učlanilo se. Neki imaju troje djece, neki četvero, a neki čak i više, imamo baš brojne
obitelji. Najvažniji projekt nam je projekt obiteljske kartice jer nastojimo stvoriti društveno
okruženje gdje će biti manje financijskih prepreka za velike obitelji. Na javnoj razini nastojimo
obiteljima dati neke pogodnosti, a to funkcionira tako da naši partneri daju određene popuste na
stvari koje oni prodaju.

Nina: Ne samo proizvode nego i usluge jer često obitelji s više djece možda mogu bez nekih
stvari koje se mogu kupiti ali usluge svi trebamo, od onih najbanalnijih tipa šišanje svaki mjesec
do nekih možda većih potreba kao što su usluge centara za razvoj djece koja imaju možda nekih
problema. To je jedna od temeljnih usluga koje bismo trebali omogućiti obiteljima s više djece da
im bude dostupnija.

Kako izgleda svakodnevnica s troje djece?

Nina: Vjerujem da u obiteljima s bilo kojim brojem djece počinje jutro s riječima: Pokreni se!
Jesi li? Obuci se! Još se nisi presvukao!? Zakasnit ćemo! i sl. Naravno da je malo lakše kad je
mama na porodiljnom ili kad ima neko skraćeno radno vrijeme ili kad to nije škola nego vrtić
gdje možete malo i zakasniti, ali vjerujem da tako svima započne dan.

Ivana: Slažem se. Ja čak često kažem da mi je bilo teže kad sam imala samo jedno dijete.
Nekako se čovjek uživi u tu ulogu. Neke stvari treba naučiti organizirati i preskočiti ono što je
nebitno i fokusirati se na ono bitno. Ali uvijek ima ovih riječi kako Nina kaže – Ajde! Jesi li? Još
nisi? Požuri! – to je uvijek tako ali zato su bitni ti momenti da se okupimo kao obitelj negdje
krajem dana ili vikendom, bez neke užurbanosti da se onako malo možemo i opustiti. Škola

iziskuje neke nove stvari, neke druge aktivnosti, moji su svo troje u školi, najmlađa je krenula
ove godine.

Nina: Kad imate djecu u vrtiću onda kad dođemo doma postavljaju pitanja – Mama, što ćemo
raditi? Mama, ajde se igraj s nama. Mama, mama, mama? Tata, gdje je mama!? Ali ja se stvarno
svaki dan trudim u to vrijeme popodne pokušati – koliko god želim skuhati, oprati u srediti, njima
posvetiti barem jedan dio vremena.

Kako se nosite s dječjim neposluhom?

Ivana: Pa jedna od naših aktivnosti doma je i smirivanje međusobnih ratova među djecom u
kući. (smijeh)

Nina: Iskreno mislim da djeca iz obitelji s više djece više slušaju roditelje, koliko god to sad
možda nekome zvuči “Ajme meni”, ali gdje je više djece tu nekako stvari lakše funkcioniraju, a
možda i iz razloga što, evo ja prva kao majka nekad nemam vremena raspravljati. Kažem – to je
tako i gotovo. I sigurna sam da vam djeca osjete u glasu kad je to tako i gotovo i kad nema
rasprave. Čak i moja najmlađa kći koja nema još tri godine zna kad može raspravljati samnom i
doći do nekog kompromisa, a kad ne.

Događa li se da se urote protiv vas i da vas “motaju oko malog prsta”?

Ivana: Lijepo je kad se oni udruže i ja uživam u tome kad oni nastupaju zajednički kad im nešto
treba i kad nešto mole mamu – onda se odjednom svi slože, sve su si oprostili, svi su se pomirili, i
onda idemo prema mami nastupati zajednički ne bi li ona nešto odobrila. Meni je to onda drago,
super je to, ali rijetko je. Uvijek citiram svog dragog prijatelja koji već ima odraslu djecu – Djeca
uvijek nađu način kako će te iskorištavati, ali mislim da je to lijepo posebno u velikim obiteljima
jer gdje je više djece tu je više odnosa i s roditeljima i djecom međusobno, da se uče rješavanju
sukoba, nekakvih kompromisa, strpljenju, poštovanju, tako da mislim da je to baš ono lijepo što
će djeca iz brojnijih obitelji više ponijeti sa sobom sutra u život nego gdje je samo jedno dijete
kojemu se često povlađuje.

Odnose li se danas roditelji previše zaštitnički prema djeci?

Nina: Tu ne možemo ni kriviti roditelje, stvar je užurbanog tempa u kojem živimo, svuda negdje
žurimo, mame danas ne mogu pustiti da s djetetom koračaju pola sata do vrtića jer je dijete
negdje putem vidjelo puža, pa je vidjelo da je otpao list, pa bi malo stali… Nama je recimo neki
dan od vrtića kod Hiltona do Straduna trebalo doslovno više od pola sata jer su se moja djeca
ponašala kao da su bila zatvorena negdje: Mama, vidi lampice! Mama, vidi meda! Kugla! Maca!
Njima je stvarno sve zanimljivo i onda je super kad roditelj ima vremena djecu pustiti da uživaju
i uživati skupa s njima Ja mislim da mi nikad nećemo shvatiti što je u tim dječjim glavicama,
koliko je radosti i sreće kad oni vide recimo macu.

Ivana: Od djece možemo puno toga naučiti. Bilo bi lijepo kad bi i mi odrasli imali malo više
vremena i učili se diviti svijetu kao oni.

Osjećate li grižnju savjesti?

Nina: Redovito. Nekad sam jako zadovoljna kako nam je prošao dan, ali znam se uhvatiti kako
razmišljam – joj nisam trebala tada vikati, joj nisam trebala tako reagirati, joj trebala sam ostati s
djecom u Uvali,a ne ići doma kuhati…

Ivana: Djeca moraju naučiti da i njihovi roditelji nisu savršeni i da treba nekad reći oprosti. Kao
što oni pogriješe, pogriješimo i mi. Nismo savršeni. Ali tu je bitno da smo se mi umrežili, da se
družimo, da imamo koga nazvati i reći – joj, dogodila mi se ta i ta situacija, što ću učiniti, kako bi
ti? To je međusobna podrška brojnih obitelji i mama općenito. Nismo svi isti i djeca su vrlo
različita i zahtijevaju različit pristup u odgoju. Tu nam nekad treba i stručni savjet i savjet neke
mame koja je prošla isto.

Nina: Nadam se da ćemo kroz ovu godinu organizirati neka predavanja i okrugle stolove gdje bi
mogli savjetovati roditelje ili barem otvoriti oči u nekim segmentima.

S kojim se sve problemima susreći obitelji s troje djece i više djece u našem gradu?

Ivana: Mislim da su ti problemi slični u cijelom svijetu. Iznenađujuće je da udrugu nismo i dosad
imali. Poticaj je došao iz nekih kontakata iz udruga diljem Europe i u razgovoru s nekim ljudima
smo došli na tu ideju – pa mi u Hrvatskoj to nemamo. Nailazimo uglavnom na financijske
probleme, primjerice kupnja većeg automobila, a i porez je puno veći jer je volumen auta veći.
Mi to ne radimo iz luksuza nego iz puke potrebe jer ako imate četvero djece zakonski ih ne
smijete stvatiti u jedan “normalni” auto. Ili, recimo, idemo svi posjetiti muzej. Neki muzeji imaju
obiteljske ulaznice, ali često toga nema. Tako da, gdje god krenete, broj ulaznica se množi, broj
autobusnih karata i sl. Kao i kad, recimo, negdje otputujete. A mislim da to tako ne bi trebalo biti
jer obitelji su temelj razvoja društva i ta naša djeca će sutra doprinijeti razvoju društva pa mislim
da obiteljima treba olakšati.

Jesu li djeca iz brojnijih obitelji skromnija od jedinaca?

Nina: Ja moram reći da moje jesu. Možda bi ja odgajala i jedno ili dvoje djece jednako tako kao
njih tri, ali vjerujem da su djeca naša slika i roditelj može tu učiniti puno za to dijete bez obzira
na broj djece. A možda i više djece ne traži te materijalne stvari kao jedno dijete. Kad ih je više,
možda im je samo bitno da su s mamom, kao moje.

Ivana: To je stvar odgoja. Kad sam imala samo jedno dijete, postavila sam granice – ne može
uvijek kad se uđe u butigu dobiti neki slatkiš. Dijete mora znati da ne može sve dobiti jer ni mi
kao djeca nismo sve imali. E sad, imate roditelja koji rade suprotno upravo zato jer žele da

njihova djeca imaju ono što oni nisu. Ja ne razmišljam tako jer baš to što mi nismo imali sve nas
je oblikovalo i naučilo životu.

Je li promicanje nataliteta također jedan od ciljeva Udruge?

Ivana: Ideja Udruge nije da nagovaramo ljude na to, međutim jedna velika anketa iz 2011.
godine na razini Europe među ženama od 50-godine je pokazala da je većini bilo žao što nisu
imale više djece. Ja još nisam od nikoga s više djece čula da mu je žao što ima toliko djece, ali
jesam da je ženama u dobi kad više nisu fertilne žao što nisu imale još jedno dijete. I to je ono što
bi Udruga htjela – onima koji to žele omogućiti, dakle stvoriti jedno afirmativno društveno
okruženje s poslodavcima, sa zakonskim okvirima da to bude moguće i kad je kasno, da nitko ne
žali što nije imao još jedno dijete.

Gdje vas mogu novi članovi pronaći?

Nina: Najlakše i najjednostavnije na stranici o bitelji3plus.hr i novi članovi i oni koji žele postati
partneri i oni koji žele podržati rad udruge – jednostavno je. Ima jedan formular za registraciju za
svakog od njih po kategorijama i tamo imaju sve informacije i popis partnera i popis pogodnosti i
sve čim se udruga bavi i novosti i sve je jednostavno i dostupno.

Komentari

Komentari

Share.

About Author

Comments are closed.