Odred naoružanih brodova (24)

0

Do sredine listopada 1991., ONB čini 7 brzih brodova, a uz to se razvija tehnička i radarska služba

Dubrovnik je zbog svog zemljopisnog položaja i posebnog statusa turističkog bisera na Jadranu postao demilitarizirana zona 1971. god. Zbog tog Trebinje dobija jaču vojnu silu, kao i bokokotorski zaljev. Takvo okruženje u mirnodopskim uvjetima pružalo je svrsishodnu zaštitu Dubrovnika u slučaju napada NATO snaga, kako su na to gledali Josip Broz, Komunistička Partija Jugoslavije i vrhuška JNA-e.

Raspadom „fosilnog trokuta“ ( Broz – KPJ – JNA), odnosno, smrću Josipa Broza ( 1980. god. ), dolazi do disbalansa na vrhovima moći tog istog tijela. Pošto nije bilo adekvatne zamjene za lik i djelo Broza unutar stare garniture vodstva Jugoslavije, a istodobno uviđajući promjene u Europi, i gubeći očito tlo pod nogama, komunisti i JNA postavljaju novog vožda na vrh trokuta, Slobodana Miloševića. On, željan moći, čini sve kako bi centralizirao i učvrstio svoju moć, koristeći se uslugama preostala dva vrha trokuta ( KPJ i JNA). Zbog tih očitih namjera uvođenja polukmetskog statusa prema drugima u Jugoslaviji, na ovom, našem teritoriju, Dubrovčani, Hrvati, u tijelima civilnih organizacija u tadašnjoj dubrovačkoj općini žele se bar malo oduprijeti takvoj tiraniji. Zbog tog, pojedinci osviješteni poviješću i trenutnom situacijom u Hrvatskoj, donose odluku o osnivanju samoobrane.

U srpnju 1991., gosp. Aljoša Nikolić, kao iskusni instruktor ronjenja, zajedno sa svojim provjerenim suradnicima pristupa „čišćenju“ podmorja oko grada od eksplozivnih sredstava, zaostalih iz Drugog svjetskog rata. Ovako nabavljeni eksploziv, a radilo se o granatama težine od 20 do 50 kg, zahvaljujući skicama gosp. Nikolića iznova je bio upotrebljiv. Nositelj proizvodnje bio je TUP Dubrovnik, a rezultat takve suradnje bile su poznate eksplozivne naprave poput: „televizije“, ručne bombe „tupovke“, i dr. Po dobivanju informacije iz Carinarnice Dubrovnik, od gosp. Luke Obradovića, kako i oni raspolažu s jednim brodom uhvaćenim u „švercu“, gosp. Bratoš je 19. rujna 1991. donio rješenje kojim se m/b Roby (dužine 9,5 m), stavlja na raspolaganje Sekretarijatu narodne obrane općine Dubrovnik. Poduzeće Atlas – nautički centar, završava posao oko preuređenja broda „Roby“, koji doživljava značajne preinake, (oklopljen metalnim limovima debljine 6 mm i naoružan mitraljezom „Bren“), te pod novim imenom: „Sv. Vlaho“, zaplovljava prvi put Rijekom dubrovačkom; 23.rujna 1991. U novonastali Odred naoružanih brodova ( ONB ) se tada uključuje sve više ljudi.

Uz posredovanje gosp. Vida Bogdanovića, iz dubrovačke marine „Miho Pracat“ su tako u Odred uključeni i ovi brodovi: „Boma“, „Ti“ i „Vedrana“, a nedugo potom „Švercer“ i „Formula“. Istodobno s nabavom ovih brodova oformljene su i nove posade, tako do sredine listopada 1991., ONB čini 7 brzih brodova, a uz to se razvija tehnička i radarska služba. Nakon 15. studenoga u Odredu djeluju i mineri i diverzanti. Pored stalnog izvođenja borbenih djelovanja, pripadnici ONB-a preuzeli su i prijevoz vojnih snaga, ranjenika i civilnog stanovništva iz Dubrovnika do luka Broce ili Prapratno na Pelješcu, i obratno. ( ONB od HRM-e Split, krajem siječnja 1992. preuzima kompletnu vezu ovog „puta spasa“). Odred je u svom sastavu kasnije imao 22 broda namijenjena za izvođenje svih vrsta ratnih operacija gore opisanih. U uvjetima potpune agresorske pomorske blokade, njegovi pripadnici prešli su preko 35 tisuća nautičkih milja ( 64800 km ) i prevezli više od pet tisuća vojnika i civila, te prebacili četiri tisuće tona raznog tereta, od naoružanja, streljiva i vojne opreme, pa do živežnih namirnica.

U akvatoriju Koločepskog kanala, dugog oko 20 i širokog oko 2 nautičke milje ( 37 km duljine i 3,7 km širine ), gliseri ONB-a su uvijek u paru, ili skupini od tri broda imali noćne „bliske susrete“ sa patrolnim čamcima i topovnjačama JRM-e. Pri prolasku, gliseri ONB-a nastojali su im biti što bliže, a sve kako bi se zaštitili u prolazu, koristeći „mrtvi kut“ njihovih topova i strojnica. Igra „skrivača“ između otoka i grebena, najčešće se vodila u nepovoljnim vremenskim uvjetima i po mraku. Neprijateljska vatra se nije mogla izbjeći uvijek, pa je tehnička služba održavanja radila danonoćno. Remonti, skidanja motora, i popravljanje brodova obavljano je u jednom mahu. Često se zbog što bržeg vraćana plovila u službu nisu zakrpavale rupe iznad vodne linije, već samo one koje su se nalazile u plovidbi ispod površine mora, a nije bila rijetkost da posada za vrijeme vožnje zatvara proboje od metaka na oplati poliuretanskom pjenom. Odred naoružanih brodova za same stanovnike Elafita postao je tako mali „Perast“. Sve te otoke koje je do studenog 1991. opsluživao „Perast“, a koji su tijekom posljednjih mjeseci 1991. godine bili posve odsječeni od svijeta, zadesila je posvemašnja paraliza normalnog života. Uz to nad glavama otočana je stalno visjela strašna prijetnja od mogućeg napada i okupacije jugovojske. Na Elafitima su se uz domicilno stanovništvo u blokadi našle i brojne izbjeglice.

Pučanstvo mnogih mjesta iz Dubrovačkog primorja; Zatona, Orašca, Trstenog, Brsečina, Gromače… koje se našlo odsječeno i od Stona i od Dubrovnika, ukilješteno okupacijskom vojskom, u velikom broju je barkama izbjeglo na Elafite. Na otoke su izbjegli i neki građani Dubrovnika. Radilo se uglavnom o djeci s roditeljima, te starim i bolesnim osobama koje su trebale posebnu brigu. Najviše izbjeglica, čak 180, bilo je na Koločepu, gdje su se u velikom broju sklonili ljudi iz Zatona. Na Lopudu je isprva bilo 360 stanovnika, od čega 60-tak djece, 100 staraca, te 40 izbjeglica, da bi se potom brojka popela na 400. Šipan je brojio 270 ljudi, i tu je izbjeglica iz primorja bilo najmanje. Dakle, u blokadi JRM-e našlo se oko osamstopedeset ljudi na ova tri otoka. U početku su se krizni štabovi otoka brinuli o svemu, pa i oko opskrbe hranom i organizacijom života. Dolaskom posada HV-e na Elafite, razdvojene su vojne i civilne nadležnosti, a Štab civilne zaštite preuzeo je civilne poslove.

Opskrba je dobro funkcionirala, pogotovo na Lopudu. Lopudsko hotelsko poduzeće je puno pomoglo u tome, jer su sve zalihe hrane bile ravnomjerno raspoređene za stanovništvo, izbjeglice i branitelje. Da nije bilo tih zaliha, pitanje je kako bi elafitski otoci opstali. Kasnije su Elafiti dobili i dosta humanitarne pomoći. Pošiljke su stizale i od starih otočkih prijatelja i gostiju iz inozemstva. Pitali su, brinuli se i slali pakete. Tako je gosp. Lovro Misir, vlasnik turističke agencije u Njemačkoj svakom domaćinstvu na Lopudu poslao pozamašan paket. Sve su ove aktivnosti koordinirane sa Odredom naoružanih brodova. Nakon raspuštanja ONB-Dubrovnik, 1992. god., postrojba je dobila „Plavu vrpcu Vjesnika“, za hrabra i humanitarna dijela, te je 2006. godine odlikovana i „Redom Nikole Šubića Zrinskog“, za iskazano junaštvo njihovih pripadnika u Domovinskom ratu.

Uz časna odlikovanja vrijedno je spomenuti se i pripadnika ONB-a koji su poginuli, ili prerano i nesretno preminuli; Goran Gojković, Zdenko Zorić, Matko Soče, Đuro Raguž-Kanader, te zapovjednik odreda, pukovnik Aljoša Nikolić, koji je pred svoju preranu smrt „Plavu vrpcu Vjesnika“ i skulpturu „Galeb“, rad kipara Koste Angelija Radovanija, donirao Muzeju Domovinskog rata, te su i danas uz brojne fotografije, dokumente i ratnu zastavu ONB-a izložene u tvrđavi Imperijal na Srđu.

(nastavlja se)

Komentari

Komentari

Share.

About Author

Comments are closed.