Opasnost od atentata na predsjednika Tuđmana na Mljetu (39)

0

Koliko je stvarna opasnost bila, govori i podatak da je skupina vrhunskih specijalaca osiguravala cijeli događaj, a „podsjetnicu“ da su JNA teroristi ipak bili na otoku smo našli već sutra dan, pri obilasku još neaktivne bitnice u vojarni „Goli“ ( nedaleko od Pomene), koju je po protokolu trebao obići predsjednik Tuđman
Priznanjem Republike Hrvatske od strane svih zemalja Europske unije, te hvale vrijednih priznanja zemalja koje su prethodile priznanju EU: Ukrajina, Latvija, Estonija, Litva i Island, kao i Vatikana, što je bio presedan u povijesti crkvene države, stvoreni su uvjeti za drukčije gledanje svjetske javnosti na Hrvatsku i događaje oko nje. SAD-e nisu odmah u siječnju 1991. priznale RH, međutim, malo je poznato da su se već sredinom prosinca 1991. postavile na stranu Slovenije i Hrvatske, te su svoje borbene resurse držale u potpunoj pripravnosti, za slučaj eskalacije agresije na Hrvatsku, vježbajući pri tom na simulatorima napade na vojne ciljeve i važnije komunikacijske objekte u Srbiji i Crnoj Gori. Ovi objekti su ostali ucrtani u njihovoj kartografiji, te su 1999. godine poslužili NATO snagama pri bombardiranju Jugoslavije (sukob na Kosovu ).
Rusija je priznala Hrvatsku u veljači, Japan u ožujku, te SAD-e u travnju 1992. Završetak svih vrijednih priznanja je bilo i primanje u članstvo Ujedinjenih naroda, 22.5.1992. Zbog svega ovog, valjalo je osloboditi što prije dubrovačku općinu. No, JNA se nije dala nikako odvojiti od dubrovačkog kraja, te počinje glasno zagovarati „Dubrovačku Republiku“. Datum osnivanje te tvorevine, međunarodno nepriznate države, je bio 24. studenoga 1991. Stvorena je bila u Cavtatu (okupiranom od 15. listopada), uz vojnu podršku okupatorske „narodne armije“, a svečano je proglasio javni tužitelj Aleksandar Aco Apolonio. Ta „država“ je trebala obuhvaćati ozemlje nekadašnje Dubrovačke Republike, koje se protezalo od Neuma do Prevlake, te bi ista bila u sastavu Jugoslavije (Velike Srbije). „Država“ je prestala postojati nakon početka povlačenja JNA-e s dubrovačkog područja (svibanj 1992.), a njen osnivač umro je u Beogradu 2001. godine.
U međuvremenu, od prosinca 1991., do svibnja 1992., Hrvatske oružane snage su ojačale na području dubrovačke općine. Utvrdili su se položaji na kopnenoj crti bojišnice, kao i na otocima dubrovačkog akvatorija, gdje je dopremljeno dodatno naoružanje, te je poboljšana organizacija ustroja, i prevencija od mogućih desanta JNA-e. Tako su Elafiti, iako pod opsadom, bili sigurniji, dok je na Mljetu stanje bilo frustrirajuće. Česte uzbune tijekom noći, sa stupnjevanjem opasnosti, nije bilo lijepo oglašavati, pogotovo ne obiteljima s djecom, jer s otoka nisu nikud mogli.
Osobno gledajući, najteže mi je bilo uzbunjivati obitelj Marina Laza-Mamba. On, supruga, i dvoje manje djece. A Mambo, stariji prijatelj, koji mi je još iz najranijih dana djetinjstva ostao u sjećanju kao izvrstan interpretator zabavnih pjesama na harmonici, i glasom, i tehnikom sviranja. I baš u ta vremena ja sam imao zadaću uzbunjivati ga i podizati iz postelje. Da bi takvu mučnu situaciju olakšao, pri noćnim uzbunjivanjima sam mu kucao na vrata u glazbenom ritmu (2/4, 3/4 , 7/8). Valjalo je nekako naći oduška u svemu tome mučnom.
U ta doba ( siječanj-svibanj 1992.), često sam putovao u Grad ( pretežno u hotel Neptun ), na konzultacije i dodatne upute o posebnoj skrbi za određenu skupinu ljudi u slučaju desanta JNA-e na Mljet, te o načinu djelovanja tada već izdvojene samostalne skupine boraca („Mali Zeleni“), koje smo iz potaje osnovali u prosincu 1991. Veliku podršku u obaveznoj šutnji prema svima, ali i pomoć pri prikrivanju svih tih zadaća, uvijek mi je pružao policajac Davor Opšivač, koji se nalazio u Dubrovniku. On me je pričekivao, vozio i odvozio gdje god je trebalo. Jedini se brinuo, dok je još boravio na otoku Mljetu, i o sigurnosti kap. fregate Petra Matane, kada je isti prebjegao na hrvatsku stranu ( rujan 1991.), i kada su ga htjeli likvidirati.
U skupini „Mali Zeleni“ smo bili nas nekolicina, „klapa“ iz malonogometne ekipe „Zabrježe“. Nas su svi od milja zvali „Mali Zeleni“, zbog zelene boje dresova. Okosnica te skupine su bili: Nikola Matana-Z6, Anko Dabelić-Z8, Nikola Đivanović-Nino-Z9, Željko i Hrvoje Palunčić ( braća)-Z5 i Z11, i ja-Z10. Uz nas, prigrlili smo i Miljenka Dabelića-Mila, iako starijeg od nas, jer je uvijek bio dio nas, te smo računali i na Petra Palunčića-Puju (škola rezervnih oficira-Bileća 1978.), Nikolu Đivanovića-Nikolicu, (ronilac-JRM 1981.), te na još par stručnih i provjerenih mljećana. Što bi se bilo dogodilo da je izvršen desant JNA-e na Mljet, samo se može nagađati, no mi bi bili dosljedni do kraja. U mjesecu ožujku (13.3.1992.), organizirana je svečana prisega u Pomeni, kada je ustrojena „Satnija Mljet“, u sastavu HRM-e, i pod izravnim zapovijedanjem kap. fregate Petra Matane. Kolika je pritajena opasnost bila pri ustroju satnije rijetki su znali, a tome u prilog govori i činjenica kako je zbog tog došlo do „šuma u komunikaciji“, i verbalnog sukoba, večer prije prisege, između civilnih i vojnih vlasti na otoku. Na sreću, sigurnost uzvanika time nije bila izravno ugrožena. Ipak, treba spomenuti žalosnu činjenicu, a to je, kako nisu svi uniformirani stavili svoj potpis na dokument prisege (157 potpisanih od 168 nazočnih).
Neki nisu mogli biti na prisegi, poput Anka Dabelića-Z8, i kap.Miljenka Sršena-Mila (članovi posade m/b Postira ), koji su tada bili na brodu. No za one koji nisu htjeli potpisati, zbog njihove ambivalentnosti, straha, ili ljubavi prema Jugoslaviji, iako su bili nazočni i pod naoružanjem, nema isprike. Kasnijom analizom dokumenata, te izravnim praćenjem „spavača“, „dvostrukih igrača,“ i „produženih ruku“, došlo se do „gnijezda“, a onda i do otkrića „svetaca-mrtvaca“ (u srpnju 1992.).
Zanimljivo je kako su se u komunikaciji služili posebnim konspirativnim imenima. Bila su to imena mrtvih, uzeta sa nadgrobnih ploča. Inače, sama prisega je bila odlično organizirana, lijepo dekorirana, uz prisustvo najvećih državnih uzvanika (ministar obrane-Gojko Šušak, zamjenik ministra unutarnjih poslova-Ivan Jarnjak, načelnik hrvatske sigurnosne službe-Miroslav Tuđman, zapovjednik HRM-e za južni Jadran- kap. fregate Petar Matana, saborski zastupnik-Matko Medo, načelnik Općine Dubrovnik-Petar Poljanić, te otočki čelnici). To je bila prva službena prisega u Dubrovačkoj općini.
Nejasno je bilo za sve okupljene zašto Hrvatska televizija nije došla ovjekovječiti taj izniman događaj, kao ni predsjednik Tuđman, iako se to stalno spominjalo. To je zapravo bila „igra“ tajne obavještajne službe RH, jer je postojala opasnost od atentata na predsjednika Tuđmana. Koliko je stvarna opasnost bila, govori i podatak da je skupina vrhunskih specijalaca osiguravala cijeli događaj, a „podsjetnicu“ da su JNA teroristi ipak bili na otoku smo našli već sutra dan, pri obilasku još neaktivne bitnice u vojarni „Goli“ ( nedaleko od Pomene), koju je po protokolu trebao obići predsjednik Tuđman. Odmah nakon prisege osposobljena je ta otočna bitnica ( 4 topa – 88 mm), postavljen je zapovjednik otoka ( Laszlo Komenda ), te se situacija znantno popravila u sigurnosnom ustroju.
Tako se sredinom mjeseca travnja 1992., počelo „glasno“ razmišljati i o osvajanju JNA kasarne „Gruj“. Postavljeni su položaji za minobacače, a otočna bitnica na Šipanu je bila spremna djelovati po JNA kasarni na Mljetu. Najveća potreba za osvajanjem, ili mirnim protjerivanjem okupatorske vojske iz te kasarne ( „Gruj“ ), je bila u tome što bi u slučaju povlačenja JNA-e s otoka Visa i Lastova, Mljet mogao postati njihova nova pomorska baza. Situacija je bila napeta, pa još napetija kada je 22.4.1992., JNA krenula u proboj utvrđene zapadne bojišnice Dubrovačke općine, sa zadatkom izbijanja u Neum-Ploče, te na Pelješcu, preko Stona do Korčule. Ipak, preračunali su se u svojim mogućnostima, te je dobro utvrđena i ojačana Hrvatska oružana sila krenula u kontra napad, svom žestinom…
(nastavlja se)

Komentari

Komentari

Share.

About Author

Comments are closed.