Radziwill, poznat pod nazivom “gospodin dragović“

0

Radziwill je u Dubrovnik došao u srpnju, ali je informacija o mogućnosti dolaska u Republiku poznata tri mjeseca ranije. Naime, Nikola Branković vladi je dojavio da je tog jutra pod voltima Sponze razgovarao s prijateljem Barkajtarom Macanovićem iz Stoca koji mu je rekao za pismo Ćata Mehmeda, trgovca iz Trebinja koji je radio u Veneciji, o tome da je u Veneciju došao “sinjor Poljak velikog ranga s pratnjom od četrdeset osoba“

Malo vijeće dobiva informaciju da je neki njemački barun putovao brodom iz Trsta u Salonu pa je pristao i u Moluntu. Tu je govorio o skadarskom paši koji u to vrijeme ratuje, pravi kaos i nered na području Crne Gore.[1] U drugoj informaciji, koja dolazi iz Patrasa od kapetana Antonija Mimbelija, navodi se kako jedan drugi njemački barun koji govori osmanski i grčki putuje s nekim Stjepanom iz Dubrovnika.[2] U isto to vrijeme neki ruski časnik spominje se u prijavi koju je poslao svećenik Vice Jakulić s Pelješca. Naveo je da Rus u pratnji dvojice sluga putuje obalom i razgleda je pa tako i onu koja pripada dubrovačkoj državi. Rus se spominje u kontekstu konzula za Dalmaciju.[3]

Najpoznatija osoba koja se kao stranac navodi u denuncijacijama je poljski princ Karol Stanislaw Radziwill koji je u lipnju 1774. godine došao u Dubrovnik i to zajedno sa spominjanom Tarakanovom. Radziwill je bio suparnik poljskom kralju Poniatowskom, a namjera mu je bila vodeće sile nagovoriti da se suprotstave Rusiji u njenom naumu da “proguta“ Poljsku. Početak organiziranja pobune dijela poljskog plemstva veže se uz godinu 1768. i grad Bar u kojemu se osnovao plemićki savez na čelu s Radziwillom koji će biti poznat pod imenom “barski konfederati“.[4] Oni će se organizirati na jednostavnoj platformi- riješiti se kralja, pa makar i ubojstvom te s Osmanlijama ratovati protiv Rusa. Za to im je trebala podrška Francuske i Pruske. Nakon što su dobili potporu francuskog kralja, odlučili su krenuti kod sultana i dogovoriti koaliciju protiv Rusa. Putem su se zaustavili u Veneciji, ali su u Serenissimi bili itekako svjesni da nisu po volji mletačkim vlastelinima pa će tu teško biti organizirati mobilizacijski kamp. Stoga su tražili “novo, udaljenije i tiše mjesto“[5] za svoju konspiraciju.

Radziwill, poznat pod nazivom “gospodin dragović“, u Dubrovnik je došao u srpnju, ali je informacija o mogućnosti dolaska u Republiku poznata tri mjeseca ranije. Naime, Nikola Branković vladi je dojavio da je tog jutra pod voltima Sponze razgovarao s prijateljem Barkajtarom Macanovićem iz Stoca koji mu je rekao za pismo Ćata Mehmeda, trgovca iz Trebinja koji je radio u Veneciji, o tome da je u Veneciju došao “sinjor Poljak velikog ranga s pratnjom od četrdeset osoba“. Naveo je kako je namjera Poljaka, čije ime ne navodi, uputiti se preko Dubrovnika za Carigrad.[6] Sam Ćato Mehmed, koji je Radzwillu i predložio da ne ide preko Splita u Carigrad nego preko tada uobičajene rute iz Dubrovnika,[7] navodi da je putovao iz Venecije trabakulom u Boku pa da su s njime na brodu bili Poljaci koji su govorili o princu Radziwillu. Naveli su i da će za njima u Dubrovnik doći nava s 20-ak njihovih kolega i s pratećim brodom koji prevozi 24 konja.[8] Ti Poljaci s kojima je putovao bili su časnici na čelu s maršalom Michalom Radziszewskim koji je poslan u Carigrad kako bi tražio financijsku potporu za pobunjeno poljsko plemstvo.

Svećenik Vlaho Morđin putovao je s 14 časnika, među kojima su bili Szymon Kossakowski, glavni zapovjednik litavske vojske i Jozef Zajaczek, budući namjesnik Poljskog Kraljevstva i sedmoro slugu. Morđin vladi piše o motivima rusko-osmanskog rata te o Radziwillovoj namjeri da kod Osmanlija dobije potporu za Poljsku. Navodi informaciju da poljski princ u nekoj holandskoj banci ima tri milijuna zlatnika, a na brodu kojim je s Poljacima putovao Morđin razgovaralo se i o međunarodnoj poziciji Poljske. Tako je navedeno da Francuska podržava Poljsku pa bi Republika tim slijedom, s obzirom je u odličnim odnosima s Osmanlijama, trebala biti dobra i s Francuskom. Stoga su i odlučili otići u Dubrovnik, iako su svjesni kako bi to moglo Republici stvoriti problem s obzirom da su upravo u to vrijeme završavali pregovori u Petrogradu kojim se nastojala okončati drama s grofom Orlovom. U razgovorima je rečeno i kako je Pruska još uvijek neodlučna što učiniti u ovom slučaju, hoće li podržati Poljake ili će pustiti Rusima odraditi što su naumili.[9]

Poljaci su smješteni u isusovačkom samostanu unutar gradskih zidina koji su unajmili od nadbiskupa. Po dolasku će maršal Radziszewski u pismima Radziwillu reći kako “bolje mjesto za regrutiranje vojnika ne može se naći. Ovdašnja Republika neće imati ni snage ni smjelosti suprotstaviti se“.[10] A “ovdašnja Republika“ morala je zbog Osmanlija imati dobar odnos prema Poljacima, ali istovremeno je jedva čekala da Poljaci odu. Sukob s Rusima dodatno im je pogoršavao situaciju jer je Tarakanova bila u Gradu. Jedan ruski časnik boravio je u Dubrovniku krajem rujna i početkom listopada te 1774. i javio je Alekseju Orlovu o “neobičnoj počasti i štovanju“ poljske družine. U to su se vrijeme po europskim novinama proširile informacije o tome da su Radziwill i Tarakanova pravili spektakl vozeći se u deset saonica upregnutih u “čudne konje“ po Gradu.[11] Dakle, u srcu ljeta u gradu na Mediteranu u kojemu je i zimski snijeg prvoklasna vijest.

Francuzi su imali srdačan odnos prema Poljacima. Tako je francuski konzul u Dubrovniku Rene Charles Bruere Desrivaux Radziwillu na korištenje dao svoju rezidenciju u ljetnikovcu Skočibuha udaljenom pet minuta hoda od gradskih zidina, a jedan je francuski časnik poslan da 26. travnja ide zajedno sa svim poljskim čelnicima, osim Radziwilla, u Carigrad.[12]

Podaci iz denuncijacija navode se i u pismima koja je Senat upućivao Ruđeru Boškoviću, tada na dvoru francuskog kralja, te Sabu Ragnini koji se nalazio u Petrogradu. Koristeći diplomatska pisma, autori koji su pisali o dolasku Radziwilla navode kako su Dubrovčani “pratili njihovo kretanje, pa su konstatirali da su već u travnju stigla dva Poljaka s tri sluge, a nekoliko dana kasnije 14 uglednih Poljaka sa sedmoro sluga“.[13] Nadalje je zabilježeno kako su Poljaci mnogo izlazili iz Grada na Ploče gdje su se s Osmanlijama pogađali za sedla i drugu opremu koja im je trebala za put prema Carigradu.

Ipak, Poljaci se nisu ponašali sukladno dubrovačkim manirama, već su počeli praviti probleme i smetati. Tako maršal Radsiszewski piše Radziwillu da se “brojna skupina časnika ponaša raskalašeno i dodijava Raguzanima te je Senat bio prisiljen zamoliti ih da napuste grad“.[14] Zanimljiva je i informacija koja se navodi u pojedinim radovima, a koja govori o tome da je Radziwill sa svitom uspio na području Republike vrbovati 300 regruta za svoje planove.[15] Jasno, takav scenarij, s obzirom na stav dubrovačke države po pitanju sudjelovanja njenih državljana u tuđim vojskama nije bio moguć.

Dok su Poljaci boravili u Dubrovniku, potpisan je i rusko-osmanski mir, a kada su Poljaci, koji su isprva bili u nevjerici, provjerili tu vijest i dobili potvrdu, shvatili su da od njihove konspiracije neće biti ništa. Diplomatski napori Radziwilla, koji se koristio i Tarakanovom kao mogućnošću da dobije potporu nekog od dvorova Europe, nisu uspjeli pa je i odnos njih dvoje zahladio. Pritisnut nedostatkom novca i međunarodnom političkom situacijom, Radziwill nije ni otišao u centar osmanskog imperija, već je napustio Republiku u studenome i otplovio za Veneciju.[16]

Dakle, iako se očito radi o tek rijetkim sačuvanim denuncijacijama po pitanju kretnja stranaca, iz njih je razvidan način postupanja dubrovačkih državljana. Boravak stranaca u pojedinim kućama prijavljuje se i provjerava, stranci koji se bave vrbovanjem posebno su predmetom nadzora, a u nekim situacijama interveniraju i same dubrovačke vlasti. Incidenti i tučnjave, sve o ponašanju stranaca bilo je predmetom prijave vlastima. Dakle. Biti stranac u Dubrovniku značilo je biti pod strogim nadzorom države i njenih podanika.

(nastavlja se)

 

[1]              Denuncijacije Malom vijeću, sv. 3176/1, br. 206; 6.6.1785.

[2]              Denuncijacije Malom vijeću, sv. 3176/1, br. 157; 23.1.1785.

[3]              Denuncijacije Malom vijeću, sv. 3176/1, br. 219; 4.7.1785.

[4]              P. Žurek, Ragužani i Sarmati; Iz povijesti dubrovačko-poljskih odnosa u drugoj polovici 18. stoljeća: 51.

[5]              P. Žurek, Ragužani i Sarmati; Iz povijesti dubrovačko-poljskih odnosa u drugoj polovici 18. stoljeća: 52.

[6]              Denuncijacije Malom vijeću, sv. 3175/2, br. 305; 12.4.1774.

[7]              P. Žurek, Ragužani i Sarmati; Iz povijesti dubrovačko-poljskih odnosa u drugoj polovici 18. stoljeća: 52.

[8]              Denuncijacije Malom vijeću, sv. 3175/2, br. 339; 20.4.1774.

[9]              Denuncijacije Malom vijeću, sv. 3175/1, br. 340.; 24.4.1774.

[10]             P. Žurek, Ragužani i Sarmati; Iz povijesti dubrovačko-poljskih odnosa u drugoj polovici 18. stoljeća: 53.

[11]             P. Žurek, Ragužani i Sarmati; Iz povijesti dubrovačko-poljskih odnosa u drugoj polovici 18. stoljeća: 58.

[12]             P. Žurek, Ragužani i Sarmati; Iz povijesti dubrovačko-poljskih odnosa u drugoj polovici 18. stoljeća: 53,55.

[13]             J. Tadić, Promet putnika u starom Dubrovniku: 307.

[14]             J. Tadić, Promet putnika u starom Dubrovniku: 61.

[15]             J. Tadić, Promet putnika u starom Dubrovniku: 59.

[16]             J. Tadić, Promet putnika u starom Dubrovniku: 308.

Komentari

Komentari

Share.

About Author

Comments are closed.