Slovenske i hrvatske domoljubne pjesme

0

Ne treba nas čuditi veliki broj domoljubnih pjesama koje su nastale kod hrvatskog i ostalih slavenskih naroda koji su bili pod Austrijom, odnosno austro-ugarskom monarhijom, a danas su te pjesme, nažalost zaboravljene

Austrijska vojna (rat) je g. 1859. ispala nesretno, pa je uslijed toga odstupilo Bachovo ministarstvo, a stari se je apsolutistički sustav raspao. Narodi su zahtijevali svoja prava. I Slovenci su se kao Hrvati počeli „gibati“ (pokretati, tj. tražili svoja politička i građanska prava) a to je razljutilo bečku gospodu. (Ovo je uvod novinskog izvješća – nap. D.R.)

Da bi se razumjelo nastalo „komešanje“ među slavenskim narodima, koji su bili podčinjeni austrijskoj monarhiji i nastajanje domoljubnih pjesama kod slavenskih naroda, moram podsjetiti na uzrok svemu tome. To je bilo vrijeme Bachovog apsolutizma koji je trajao od 1848. do 1859. Koje su bile značajke takve politike? Aleksandr Bach (1813-1893), ministar unutarnjih poslova, glavni predstavnik apsolutističke i centralističke politike Bečkog dvora, koja je imala izrazito germansko i protuslavensko obilježje. G. 1850. raspušten je u Hrvatskoj Sabor. (…) S godinom 1852. započelo je razdoblje otvorenog apsolutizma. Počela je germanizacija, koja se je manifestirala uvođenjem njemačkog jezika kao službeni jezik u sve državne urede i kao nastavni jezik u škole. (…) Podrivan novčanim neprilikama Bachov apsolutizam je najzad propao s porazom austrijske vojske od strane Francuza i Pijemonta na talijanskoj bojišnici kod Magente i Solferina 1859. Novi vojni poraz 1866. u ratu protiv Prusa i Italije uvjetovao je popuštanje u unutrašnjem centralističkom sistemu. (Austro-Ugarska je nastala 1867. i trajala do kraja I. svjetskog rata.) Slijedi nastavak novinskog izvješća.

„Crvena Hrvatska“ od 4.6.1910. godine, broj 45.

O POSTANKU SLOVENSKE MARSELJEZE

(Prigodom proslave pedeset-godišnjice)

To opće burkanje (komešanje) uplivisalo (uticalo) je znatno na dva Slovenca, koji su živjeli tada u Beču. Oba su imala isto (prez)ime: Simon i Davorin Jenko. Simon Jenko bio je pjesnik, pa je tim dublje ćutio sve Slovencima nanesene nepravde. Raspaljene duše ispjevao je sijaset rodoljubnih pjesama, u kojima poziva svoje sunarodnjake u politički boj za narodne pravice. A sve njegove spjevane pjesme nadmašila je svojom obljubljenosti i popularnosti slovenska marseljeza: „Naprej zastava slave!“ koja glasi ovako:

Naprej zastava Slave,

Na boj, junaška kri!

Za blagor očetnjave

Naj puška govori.

 

Z orožjem in desnicom

Nesimo vragu grom;

Zapisat v kri pravico,

Ki terjajo naš dom.

 

Draga mati je prosila,

Roke oko vrata vila,

Je plakala moja mila:

„Tu ostani, ljubi moj!“

 

Z bogom, mati, ljubca zdrava!

Mati mi je očetnjava,

Ljubca moja čast in slava,

Hajdmo, hajdmo za nju v boj!

 

Ta je koračnica ispjevana g. 1859. I riječi i ritam tražili su – glazbotvorca.

U Beču je bila kavana „Caffe Bader“. Tu su se sastajali sveučilištarci. Politička su se pitanja možda jače razmahivala među mladeži, nego danas (1910. – nap. D.R.). Među djake zalazio je i slovenski skladatelj Davorin Jenko. On je slušao, kako Simon Jenko deklamuje svoju pjesmu, pa ju i popijeva svakog puta razno (različito). I Davorin Jenko htjede tu koračnicu pošto-poto uglazbiti. Na 16. svibnja 1860. u jutro dođe Davorin u istu kavanu i uze „die Presse“ da vidi, što je nova (u svijetu). I nađe u njoj članak, u kojem se o Slovencima piše – svašta. Na koncu članka pisac veli, da je slovenski jezik samo „ein Lallen“ (jedno tepanje?). Davorin se na to od uzbuđenja strese, baci list od sebe, plati kavu i pobježe iz kavane dršćuć na svem tijelu. Nije znao kuda će i kamo će. I nađe se nakon dugog tumaranja u „Prateru“. Kako je bio pun (na)dahnuća odjednom smisli melodiju za bojni poklič: „Naprej zastava slave!“ I sve dalje i dalje opetujuć ostade mu svaki glas u pameti.

I pođe kući, ali nije mogao donde dospjeti, nego zađe u prvu restauraciju zaište (zatraži) papira, na kojem svrsta (napiše note za) svoju melodiju. Da se nije uzrujao radi onog članka, nikada ne bi za tu pjesmu složio melodiju, a iz uzburkanih čuvstva iskočila je gotova skladba, kao iz Jupiterove (Zeusove – nap. D.R.) glave kći Atena. Tek kod kuće obretenu je melodiju uglazbio, pa se svojoj tvorevini i sam čudio, kako se je tog dana brzo izlegla a dosada je badava iščekivao „nadahnuće“. O tom je toliko puta i sam skladatelj vrlo rado pripovijedao.

Nastala je ta jaka i divna slovenska marseljeza u teškim časovima narodne borbe, porodila se je u žalosti radi povrijeđene narodne svijesti, zagledala (ugledala) je zoru u mračnoj i neprijateljskoj prijestolnici Beču, ali je poletjela u novom, sunčanom i pomlađenom danu rajskog svibnja. To je bio za daljnji njezin razvoj dobar razlog. Iz Beča ju prenesoše hrvatski i slovenski djaci na slavenski jug, a Česi u Češku. I svi su ti baš toj budnici dužni. Ona je budila sve sunarodnjake iz Hrvatske i Slovenije. Ona se eto već pol(a) stoljeća oglašuje po slavenskom jugu, sigurno će i ubuduće.

U ponedjeljak dneva 16. prošlog mjeseca proslavila se na dostojan način širom cijelog slavenskoga juga pedeset-godišnjica postanka ove naše bojne pjesme, koja je u teškim časovima narodne borbe, bodrila i hrabrila svoj narod u boj, radi povrijeđene narodne svijesti (pravica – nap. D.R.).

Davorin Jenko rodio se je u Kranjskoj 10. studenog 1835. Studirao je pravo na bečkom sveučilištu, u isto vrijeme kao njegov vršnjak pjesnik Simon Jenko. Ujedno studirao je i glazbu, kojoj se je kasnije sasma posvetio. Na njegovu inicijativu ustrojilo se je u Beču godine 1859. „Slovensko pevsko društvo“, koje još i danas postoji. G. 1863. došao je kao horovođa srpske crkvene općine u Pančevo. G. 1865. preselio se je u Beograd, gdje je postao g. 1871. kapelnikom „Srpskog narodnog pozorišta“, a kasnije također dvorski kapelnik. Za njegove zasluge na glazbenom polju imenovali su ga: „Srpsko učeno društvo u Beogradu“ i „Srpska Matica u Novom Sadu“ za svog pravog člana i „Srpsko pjevačko društvo Davorije“ u Beogradu, te „Hrvatsko pjevačko društvo „Kolo“ u Zagrebu i „Hrvatsko pjevačko društvo „Zora“ u Karlovcu za svog počasnog člana. Srpski kralj Milan I. odlikovao ga je g. 1884. redom Svetog Save.                                      (Preštampano iz „Nar. Obrane“)

Zašto su Slovenci svoju pjesmu „Naprej zastava slave“ usporedili sa francuskom nacionalnom himnom „Marseljezom“? To se može zaključiti već po početnim stihovima koji glase: „Naprijed, djeco domovine, dan je slave stigao“ (Allons, enfants de la patrie, le jour de gloire est arrive). Svojim revolucionarnim i domoljubnim nabojem, Marseljeza je s vremenom postala popularna i izvan granica Francuske, ponajprije u onih naroda koji su težili ostvariti nacionalnu i državnu  samosvojnost. Uzgred spominjem, da je slovenska državna himna od 1991. godine „Zdravica“ autora Franca Prešerna. Vjerojatno malo osoba zna da je himnu bivše države napisao slovački književnik Samuel Tomašik, 1813-1887, koja je imala naziv „Hej, Slovaci“ nastala 1834. a poslije „Hej, Slaveni“ 1838. godine. (Autor glazbe je Michal Kleofas Oginski). Napisao ju je pod dojmom germaniziranog Praga, svjestan tadašnjeg neravnopravnog položaja Slovaka (kao i ostalih slavenskih naroda – kom. D.R.) u Austriji, odnosno Austro-Ugarskoj.

Koje desetljeće kasnije, odnosno u prvoj polovici 90-ih godina XIX. stoljeća i hrvatski narod dobio je svoju pjesmu-uspješnicu koja se je rado pjevala, a to je „Bog i Hrvati“. Treba svakako napomenuti da je Antun Mihanović (1796-1861) u časopisu „Danica“ 1835. godine objavio stihove „Horvatska domovina“, koja je poslije pod nazivom „Lijepa naša“ postala hrvatskom himnom.

„Crvena Hrvatska“ od 29.6.1895. godine, broj 26.

BOG I HRVATI

Hrvatom (Hrvatima) toli(ko) omiljena i popularna popjevka „Bog i Hrvati“ od narodnog našeg skladatelja F.S. Vilhara (Franjo Serafin Vilhar hrvatski skladatelj i zborovođa slovenskog podrijetla, Senožešče kod Postojne, 1852 – Zagreb, 1928. Vilhar je najznačajniji hrvatski skladatelj nehrvatskog podrijetla tijekom posljednjih desetljeća XIX. st. i na prijelazu u XX. st. – nap. D.R.) upravo je doštampana i to za sam glasovir i za pjevanje napose. Mislimo, da ne treba glazbenom našem svijetu preporučivati ovo djelo te smo uvjereni da će ga svaka kuća nabaviti, tim više, što mu je cijena samo 50 novčića, a s poštarinom 55 novčića. Dobiva (naručuje) se isključivo kod (od) skladatelja samoga u Zagrebu. Moramo takogjer spomenuti, da je prijašnjem tekstu pjesnik August Harambašić dopjevao je još jednu kiticu.  (August Harambašić, hrvatski književnik, prevoditelj i publicist, Donji Miholjac, 1861 – Stenjevec, Zagreb, 1911. Izabran je za prvog tajnika Društva hrvatskih književnika 1900. – nap. D.R.)

Svakako sam želio pronaći tekst pjesme „Bog i Hrvati“ autora Augusta Harambašića kako bi dopunio svoj napis. Knjižicu sam pronašao u Znanstvenoj knjižnici. Objavio ju je Petar Vulić u nakladi Matice hrvatske – Imotski, 2003. godine, a povodom obilježavanja 180-godišnjice rođenja Oca Domovine Dr. Ante Starčevića (1823-1896). Prelistavajući knjižicu, iznenadio sam se kad sam vidio da je 20-ak autora napisalo pjesmu s istim nazivom: „Bog i Hrvati“. Među autorima je i S.S. Kranjčević. August Harambašić napisao je dvije pjesme s istim naslovom. Ne samo da je objavljen tekst u knjižici već i notni zapis za glasovir i za muški zbor. Citiram tekst pjesme koju je djelomično uglazbio F.S. Vilhar.

„Bog i Hrvati“

Planula zora, svanuo dan                                                                              Sve se iz noćnog mrtvila budi;

Zbacimo i mi stoljetni san,

Budimo jednom podpuni ljudi!

Ustajmo, braćo! Sada je čas,

Da nam se naše otčinstvo vrati

Uz nas će biti, voditi nas

Bog i Hrvati!

 

Stoput nas dušman htio da mrvi,

Stoput nam bilo suđeno mriet;

Stoput su mlazi hrvatske krvi

Spasili od zla čitavi sviet!

Pa zar se damo u plač,

Ako slobodu tko nam je još krati?

Na tog će se dići osvetni mač

Bog i Hrvati!

 

Ali sad nije vrieme barbarstva,

Potrebna nije surova moć;

Sada je doba svjetlijeg carstva,

Sad ćemo k cilju prosvjetom doć!

Narodni genij vodi nas sam,

Iztočno sunce čelo mu zlati,

Sjajan mu svuda užižu plam

Bog i Hrvati!

 

Smjelo nas vodi k hramu slobode,

Upravo u njeg upro je prst,

Njegovne divne, velebne svode

Kiti i krnji mjesec i krst!

Svakom će mjesta u njem bit,

S kojom god vjerom u njeg se svrati,

Sve će u jedno kolo ih svit

Bog i Hrvati!

 

Pa će i milu majku nam staru

Minut davni očaj i kin,

Kad na jedinstva svetom oltaru

Žrtvu prinese svaki joj sin!

Pođimo k njojzi! Skrajnji je čas,

Da joj ljubav ljubavlju plati,

Uz nas će biti, voditi nas

Bog i Hrvati!

Ponovno malo podsjećanja na neke povijesne činjenice i ranija „olovna vremena“ za hrvatski narod. Kako se uobičajeno kaže u teškim situacijama da „od svakog zla može biti i gore“. Nakon Bachovog apsolutizma (1848-1859) hrvatskom narodu došla su još gora vremena. Austrija i Ugarska sklopile su uniju 1867. g. te je nastala zasebna država Austro-Ugarska koja je trajala do kraja I. svjetskog rata. Za hrvatskog bana (1883-1903) postavljen je mađarski grof K. Khuen-Hedervary (1849-1918). S obzirom na veliko nezadovoljstvo hrvatskog naroda prema „nagodbi“ između austro-ugarskih i hrvatskih (sluganskih) predstavnika rastao je otpor prema takvom sporazumu. Mržnja i neprijateljstvo prema Mađarskoj i Austriji ovladalo je čitavom zemljom. U takvoj je situaciji bečki dvor i peštanska vlada poslali Khuena da skrši hrvatski otpor protiv austro-ugarskog tlačenja i da ne birajući sredstva pretvori Hrvatsku u pokornu koloniju Mađarske. (…) Khuen je striktno izvršavao odluke bečkog dvora i mađarske vlade, koje se je odrazilo na nasilno sprječavanje gospodarskog, političkog i kulturnog razvoja hrvatskog naroda. Neprijateljstvo prema svemu što je hrvatsko Khuen je otvoreno pokazivao od prvog dana svoje vladavine, tako da je izazvao protiv sebe opće ogorčenje hrvatske javnosti i postao najomraženijom osobom. (…) Nasilna Khuenova politika izazvala je u posljednjoj godini njegova banovanja opći otpor hrvatskog naroda koji ga je srušio 1903. god.

Zato (nas) ne treba čuditi veliki broj domoljubnih pjesama koje su nastale kod hrvatskog i ostalih slavenskih naroda koji su bili pod Austrijom, odnosno austro-ugarskom monarhijom, a danas su te pjesme, nažalost zaboravljene.

Komentari

Komentari

Share.

About Author

Comments are closed.