Sretno stigli u Šipansku luku (34)

0

Jasno, laž je iskonstruirala dodatno TVCG, te je nakon ovakvog intervjua, u montiranoj reportaži prikazala pogođen i nasukan patrolni čamac; PČ-176 „Mukos“ (na jugoistočnom dijelu otoka Šolte), iz mjeseca listopada, pri napadu JNA na Split i okolicu
Skupina specijalaca HRM-e iz Splita koja je od samog početka agresije na dubrovačko područje bila smještena na Brocama, u kući obitelji Paparella, vodila je izuzetno hrabre poduhvate prilikom povezivanja Stona i Šipana. Pod zapovjedništvom Tihomira Lukovića-Luke, doslovno su morali prolaziti kroz iglene uši kako bi sav potreban teret namijenjen Elafitskim otocima i Dubrovniku dostavljali do Šipanske luke i obratno. U početku su s tri gumenjaka – „Gume“, koje su preuzeli pri polasku iz Splita, vršili svaki dan tu poveznicu, te izviđanja, gdje su gledali strahote paleži i pljačke od spodoba u sivomaslinastim uniformama, koji su sebe nazivali „narodna armija“.
Najveći problem u komunikaciji sa Šipanom pri isplovljenju iz Broca-Stonskog kanala, bile su uhode u obliku ratnih brodova ( u Koločepskom i Mljetskom kanalu ), topništvo smješteno oko okupiranog Slanog, i radarska stanica na „Kosovu“ ( brdo unutar JNA kasarne „Gruj“), na Mljetu. Čim bi isplovili, bez obzira na vremenske prilike bili bi primijećeni, ako ne od brodova JRM-e, onda sigurno od radarske stanice s Mljeta. Komandir kasarne „Gruj“ – zastavnik Živan Pešić, svojski se trudio da on i njegovi bezumnici u kasarni 24 sata pomno bleje u radarski ekran i da u momentu pojavljivanja bilo kakvog plovila u Dubrovačkom akvatoriju, a pogotovo oko Šipana, odmah obavijeste svoje ratne brodove, ili topnišvo na okupiranom dijelu dubrovačkog primorja, koji bi zatim sasuli ubilačke projektile po njima.
Licemjernom zločincu, komandiru kasarne „Gruj“ ( zastavnik Pešić ), nije bilo dovoljno što je navodio ratne avione zračnim koridorom u ubilačkim pohodima prema Dubrovniku, niti što je dojavljivao topovima s mora i kopna o plovilima koje treba uništiti, već je sredinom studenog, nakon strahovitog bombardiranja Dubrovnika, i razrade daljnjeg plana slamanja dubrovačke obrane od strane JNA ( plan Loma ), ugostio ekipu TV Crne Gore. Taj pokvarenjak u uniformi im se hvalio kako kontrolira sve na „ostrvu“, i da ni pod cijenu života neće ispustiti kasarnu „Gruj“ povampirenim ustašama, kojih na Mljetu ima oko dve hiljade. U lažima je toliko uživao da je dao i sljedeću izjavu:
Unatoč ustašama i plaćenicima belosvetskim kojima je ovde na ostrvu Mljet baza za obuku, mi smo u svakom času spremni dejstvovati iz kasarne, pozvati na dejstvo ratno vazduhoplovstvo i naše ratne brodove, te celo ostrvo bombardovati, zapaliti, i osloboditi u roku od 72 časa. Unatoč što su nam ovde na ostrvu Mljet ustaše, njih dvesto, potopili jedan patrolni čamac, i šta smo zbog toga imali mlade vojnike kao žrtve ustaškog terora nad nama, mi smo narodna armija, koja je i to znala da prevaziđe, no više nećemo!
Jasno, laž je iskonstruirala dodatno TVCG, te je nakon ovakvog intervjua, u montiranoj reportaži prikazala pogođen i nasukan patrolni čamac; PČ-176 „Mukos“ (na jugoistočnom dijelu otoka Šolte), iz mjeseca listopada, pri napadu JNA na Split i okolicu. Na Mljetu sredinom studenog nije bilo ni oružja za nekoliko desetaka dragovoljaca, a kamoli baze za obuku, i 2000 „ustaša i belosvetskih plaćenika“.
Zbog ovakve sulude ratne zbilje, radara, ratnih brodova i topova, pripadnici HRM-e smješteni na Brocama, mogli su samo u mrkloj noći isplovljavati prema Šipanu i odmah se potom vraćati u svoju bazu. Noću bi morali plovili tik uz obalu Stonskog kanala-Pelješca, izaći kroz Mali Vratnik, ploviti vanjskom stranom otoka Olipe, te opet ući kroz Veliki Vratnik u zaljev Luke Šipanske, i ploviti dalje prema luci s unutarnje strane otoka Jakljana. Tako su ploveći uz Jakljan mogli koristiti i zaklone koje čine otočići: Tajan, Crkvine, Goleč i Kosmeč, te napokon doći do rive u Šipanskoj luci.
No, ni to jednom prilikom nije bilo dovoljan zaklon za 26 dragovoljaca, Imoćana, koji su se prebacivali s Broca na Šipan, te dalje za Dubrovnik. Plovili su većim brodom s Broca prema Šipanu, kada ih je otkrila radarska zraka iz kasarne „Gruj“. Odmah je stariji vodnik Vlado Peković, dežurni u kasarni „Gruj“, dojavio topništvu na kopnu točnu poziciju plovila, a oni su svom silom granata zasuli po brodu u kojem su bili hrvatski vojnici. Veselje zla koje se nakon toga prolamalo eterom (u prisluškivanoj komunikaciji ), između starijeg vodnika Vlada Pekovića, komandira Pešića, te vojnika unutar kasarne koji su posebno bili privrženi zastavniku Pešiću, zajedno sa veseljem posade na topovima s kopna, može se okarakterizirati čistim ludilom zadovoljstva zloće i neutaženom željom za ubijanjem.
Strahota ranjenih, krvavih, u moru nađenih hrvatskih vojnika bila je zastrašujuća slika za spasitelje koji su brzinom torpeda doplovili s Broca, i ipak uspjeli evakuirati sve stradalnike, unatoč opasnosti da i sami ne završe kao i izmasakrirani vojnici. Zbog ovakve, „vražje“ opasnosti, nije bilo lako nikom tko je plovio na toj komunikaciji života, između Broca i Šipana. Osim tri gumenjaka, pripadnici HRM-e su imali i gliser Ivice Šurjaka na raspolaganju, te jednu malo veću barku s unutarnjim motorom, koju je dao na korištenje Hrvatskoj ratnoj mornarici mještanin Stona. Ta barka dužine šest i pol metara je također komunicirala plovnom rutom života, ali brzinom od samo 6 čvorova ( 11,11 km/h), što je bilo nedovoljno za pobjeći u danom trenutku.
Zapovjednik postrojbe, Tihomir Luković-Luka, bio je do Domovinskog rata čovjek sa zavidnim životopisom i visoko stručnim obrazovanjem, ali ipak čovjek s velikim minusom koji ga je pratio. Naime, gdje god bi dao molbu za posao bili su veliki plusevi ( “Dalma”, “Jugoplastika”, brodogradilište “Lučica” – Brač, Općine Trogir i Split,…), no zbog jednog minusa svi bi mu se plusevi brisali, a on bi ostajao bez posla. Taj minus je bio nečlanstvo u Komunističkoj partiji Jugoslavije.
Unatoč življenju u podrumskom stanu u Splitu, sa suprugom i djecom, ipak nije “prodao” dušu “crvenima”, već je ostao dosljedan sebi i svojim načelima. Tako je i u Domovinskom ratu zbog svoje osobnosti i primjera drugima, često, iako kao zapovjednik i nije morao, u raznim plovilima i sam plovio pomažući u transportima. Jednom je u toj “sporoj” barci zajedno sa još jednim specijalcem HRM-e po olujnom jugu odlučio dostaviti punu barku streljiva, naoružanja i drugih potrepština na Šipan. Evo kako to opisuje Prof.dr.sc. Tihomir Luković, zvani Luka:
Bio je ragan od šiloka, pa smo partili nakrcani toliko da je vodna linija bila na kojih 15-ak centimetara od gornjeg ruba barke, po krmi. Polako vozeći uz kraj, došli smo do Malog Vratnika i izašli na otvoreno more s vanjske strane otoka Olipe. Mislio sam da je gotovo, jer kolpi su toliki bili da su nas punili morem, a obrnut se nismo mogli, bilo bi nas izvrnulo. Tad sam zavapio Bogu i molio ga da nam pomogne. Kao da me Bog čuo, počela je padati jaka kiša i more se smirilo za tren, jer da je to potrajalo još samo par minuta bili bi se napunili morem i potonuli. Jedna opasnost prošla, ali druga je došla, jer ako nas vide s patrolaca, ili topovnjače, opet je gotovo. I opet sam zavapio Bogu… Spustila se gusta magla nad more tad, spas u zadnji čas. Mirno i bez straha smo ušli kroz Veliki Vratnik i dodali snage nejakom motoru, ne bi li što prije umakli za prvi otočić ( Tajan ), da nas uhode iz Kločepskog kanala ne bi vidjele i gađale. No tada se dogodila još jedna nevolja, treća po redu. Motor barke je usporio, gubio je snagu i okretaje motora, i samo što se nije izgasio i stao, a tada bi bili gotovi, plutajuća meta. Treći put sam zavapio Bogu i sam se motor ponovno pokrenuo u punoj snazi, bez da smo ga dotakli, a mi smo sretno stigli u Šipansku luku, ne vjerujući da smo živi, i da smo neokrznuto prošli Scilu i Haribdu…
(nastavlja se)

Komentari

Komentari

Share.

About Author

Comments are closed.