Svećenici i vlastela u denuncijacijama

0

Brijač Josip Bertini navodi kako ga je “gospar Mato Lukšin“ nagovarao da ubije Saba Lukina pa da mu je davao i pištolj

U dvije denuncijacije žene su žrtve nasilja. Tako Nikola Šodrnja javlja vladi kako maćeha tuče kćer Antonia Pilata koji je dubrovački pouzdanik u Skadru i pritom navodi kako je “redovito tuče štapom“.[1] Kirurg Lorenzo Giromella govorio je o ranjavanju Paule Seko u glavu. Ona je u svom iskazu prepričavala da je jednog dana išla s nekom Marijom iz Grada prema Gružu te da je “kod Debele međe“ pred njih izašao Turčin. U ruci je imao mač i bez ikakvog povoda je udario mačem u glavu i raskrvario. Rekao je “ono joj je odnio vrag“ pa pobjegao. Dubrovački vojnik koji je tuda prolazio odveo je ranjenicu u bolnicu, a ona je tvrdila kao napadača ne zna niti je imala ikakav sukob ili odnos s njime.

Svećenik Rafo Šarić vlastima je prijavio sluškinje Jelu Barabicu i Mariju Boškovu iz Primorja. Barabica je služila u učitelja škole, Židova Parda, a Marija u kući Židova Mandolfa. Naveo je kako su bile obavezne dolaziti na redovite vjerske katoličke događaje (nešto poput kateheza), ali da to nisu činile.[2] Kod Židova je služila i Anica Pavlina koja je završila u tamnici u Dvoru. Bivša služavka u domu Davida Rusija prijavila je vlastima kako je, dok je radila u toj kući, ostala bez kralježa i da joj ga je otela izvjesna Bruneta. Rekla je da je od nje zahtijevala da joj ga vrati kako bi molila Boga, a Bruneta joj je odgovarala: “Govana, govno vi molite Boga“. Anica se požalila da joj je Bruneta tijekom službe u kući Rusija u više navrata govorila “pasja paro, pasja dušo“, a kad je ona molila da joj tako ne govori jer da je ona krštena, Bruneta bi joj odgovarala, kazala je, “nisi ti krštena“. Na kraju je Anica, čiji se razlog boravka u zatvoru ne navodi, rekla da joj je treća sluškinja došla pred tamnicu i govorila joj: “Neka, neka. Imala si prigovora svakomu; to ne bi bila tu; imala si mene slušat“.[3] Židove u prijavi spominje i vojnik Boško Repić koji navodi imena Židova za koje tvrdi da su svim kršćanima i svim Dubrovčanima govorili kako su “pasje vjere i pasje duše“. Naveo je i kako je otac Davida Rusija bivšoj sluškinji u kući, onoj istoj Anici koja je utamničena, govorio: “Koga vi adoravate, čovjeka kojega smo mi ubili“.[4]

Svećenike u denuncijacijama nalazimo i kao osobe koje su u sukobu s mještanima. Tako se svećenik s Mljeta Ivan Peričević žali na braću Petra, Marina i Nikolu Petrovića iz Korita, koji su se vratili iz Grada, da mu prijete. Za braću Petrović drugi mještani navode kako su “prepotentni i bahati“.[5] Još je gore prošao svećenik Josip Cvjetković koji je služio u Čepikućama. Nakon nekog problema sa svećenikom, Ivan Hrdalo se porječkao i s primorskim knezom pa je završio u zatvoru. Njegov kolega Pero Krile potom je u selu napravio pravu pobunu protiv svećenika pa sve izložio Petru Sorgu, predstavniku vlasti u selu. Tu je bio i svećenik. Krile je rekao: “Od kada su popovi došli u ovo mjesto, sve naopako ide i sve naopako činite i sve vas vrag nosi“, a svećenik mu je uzvratio: “I ti naopako činiš“.[6] Među denuncijacijama je i pismo nadbiskupa koji je tražio od vlade da mu pomognu oko pronalaženja knjiga s Index librorum prohibitorum, popisa knjiga zabranjenih od Katoličke crkve.[7] Na tom tragu je i nedatirana denuncijacija u kojoj Ivan Facenda javlja da su na brodu kapetana Augustina Agustinčića u Gružu pronađene i zaplijenjene zabranjene knjige koje je sobom iz Carigrada nosio Mato Bašić. Rečeno je da su te knjige, čiji se naslovi i autori ne navode, možda ležerna literatura u Carigradu, ali ne i u Dubrovniku.[8]

I dubrovačka vlastela navode se u ovim denuncijacijama. Tako brijač Josip Bertini navodi kako ga je “gospar Mato Lukšin“ nagovarao da ubije Saba Lukina pa da mu je davao i pištolj. Brijač i vlastelin razgovarali su ispred radnje. Bertini je naveo kako mu je naručitelj ubojstva rekao “a tebi ću dat dinara kada utečeš i zlatnine“ pa mu je odmah dao 2-3 talira, valjda kao jamstvo kako ozbiljno misli.[9] Primorski knez Ghetaldi sukobio se s Mihom Pašom iz Primorja koji je živio na Lopudu. Kapetan Ivan Katić s Lopuda pričao je vlastima kako su mu po završetku prodaje mesa u Brsečinama ostale dvije oke pa ih je to od njega zatražio Paša. Došao je i knez koji je rekao: “Birbante jedan, tko si ti da činiš pravdu po sebi? Imaš doć u mene na pravdu“ pa mu opalio dva šamara. Paša mu je uzvratio: “Pasja paro, tko si ti da me biješ“, a nakon što je knez ušao u kuću, Paša je za njim rekao. “Pasja vjero, ubit ću ga“.[10]

Zanimljiva je i denuncijacija iz državnih zatvora u Dvoru. Narednik Ivan Denalić vlastima je govorio o lošem nadzoru nad tamnicama. Rekao je da je u vrijeme prije nego je došao raditi u zatvor čuo da se tamnice provjeravaju po više puta na dan, od brava do zidova. No, otkad je došao, primijetio je da tamničar Ivan Božović sve rjeđe i rjeđe obilazi tamnice. Naveo je da je isprva išao svakodnevno u obilazak, ali “od nazad nekoliko godina“ veoma rijetko, nekada jednom mjesečno, nekada nakon dva ili osam mjeseci, a nekada i nakon godinu dana. Vlast je pozvala Božovića i on je rekao kako je tamnice provjeravao kada su u njima bili sumnjivci koji bi mogli bježati. Tako je naveo kako je provjeravao ćelije kada su u njima bili Dalmatinci koje su kasnije objesili. Pohvalio se kako je tada primijetio da su probili zid između tamnica kako bi mogli međusobno razgovarati.[11] Godinu i po kasnije Božović svoju revnost dokazuje sprječavanjem bijega u koji su uključene sluškinje Kata i Mada koje su bježale iz tamnice u Dvoru. Osujećene su i zaustavljene. No, kazale su: “Možete čuvat koliko hoćete, mi ćemo uteć. Vaš je poso čuvati, a naš je poso mislit kako ćemo uteć“.[12]

Zanimljiva je i denuncijacija Pava Maguda iz Konavala koji javlja kako se neka obitelj Bronzan iz Bačeva dola namjerava preseliti u Trebinje kod Osmanlije Ćatovića.[13] Naime, osim što je nadzirala useljavanje na svoj teritorij, dubrovačka je država itekako vodila računa i o iseljavanju svojih stanovnika. S obzirom na uvjete života u Dubrovniku, u odnosu na druge dijelove svijeta u to doba, jasno je da takvih pojava nije moglo biti previše. No, bilo ih je. O tome svjedoči i ova denuncijacija, ali i odluke Senata po kojima oni dubrovački državljani koji odu sami ili zajedno s obitelji s teritorija Republike na razdoblje dulje od godine dana ostaju bez državljanstva, ali i cjelokupne imovine koja se prodaje na javnoj dražbi.[14]

Dakle, denuncijacije koje su se našle pod “ostalo“ većim dijelom ni na koji način ne pripadaju među ostale dokumente koji su sačuvani pod ovim spisom. Možda bi događaji vezani uz pripadnike drugih nacija i religija mogli biti zabilježeni pod strance, ali s obzirom na njihov karakter, one tamo nisu smještene. Riječ je o ukupno deset posto svih denuncijacija koje su sačuvane u analizirana četiri spisa.

Da su se denuncijacije itekako koristile i da su informacije prikupljene na ovaj način prosljeđivane vidjeli smo u nekoliko slučajeva kada su se ti podaci navodili u pismima diplomatskim predstavnicima. U dubrovačkom arhivu sačuvano je i nekoliko svezaka Tajnih zapisnika Senata iz 16. stoljeća, u kojima nalazimo konkretne podatke o korištenju prikupljenih informacija. Dakle, Senatu informacije podastiru malovijećnici. Nakon rasprave Senat donosi zaključak na koji će način te hoće li uopće proslijediti informaciju koju ima te zadužuje Malo vijeće da to operativno odradi. Primjerice, na tajnoj sjednici 18.11.1532. Senat nalaže Malom vijeću da Portu obavijesti o novostima iz Italije,[15] a na sjednici 11.3.1557. daje nalog Malom vijeću da kršćanske kraljeve obavijesti o novostima s Levanta “onako kako im se najbolje čini“.[16] Nema razloga sumnjati da se jednako postupalo i dva stoljeća kasnije. Također, u korespondenciji dubrovačke vlasti s osmanskim službenicima i namjesnikom u bosanskom ejaletu nailazimo na slučajeve (uglavnom one koje se tiču pljački, krijumčarenja i nasilja u graničnom području) o kojima se govori u denuncijacijama.[17]

(nastavlja se)

[1]              Denuncijacije Malom vijeću, sv. 3176/1, br. 401; 11.8.1789.

[2]              Denuncijacije Malom vijeću, sv. 3176/1, br. 114; 24.7.1783.

[3]              Denuncijacije Malom vijeću, sv. 3175/2, br. 442; 9.10.1778.

[4]              Denuncijacije Malom vijeću, sv. 3175/2, br. 443; 11.10.1778.

[5]              Denuncijacije Malom vijeću, sv. 3175/2, br. 317; 12.6.1772.

[6]              Denuncijacije Malom vijeću, sv. 3176/2, br. 142; 24.10.1796.

[7]              Denuncijacije Malom vijeću, sv. 3175/2, br. 377; 15.4.1776.

[8]              Denuncijacije Malom vijeću, sv. 3176/1, br. 421.

[9]              Denuncijacije Malom vijeću, sv. 3175/2, br. 302; 6.9.1771.

[10]             Denuncijacije Malom vijeću, sv. 3176/2, br. 15; 24.9.1790.

[11]             Denuncijacije Malom vijeću, sv. 3176/1, br. 101; 17.6.1783.

[12]             Denuncijacije Malom vijeću, sv. 3176/1, br. 159; 27.1.1785.

[13]             Denuncijacije Malom vijeću, sv. 3175/2, br. 471; 13.10.1779.

[14]             I. Mitić, Dubrovačka država u međunarodnoj zajednici: 51.

[15]             Secreta Rogatorum, sv. 1, f. 73.

[16]             Secreta Rogatorum, sv. 2, f. 21 v.

[17]             Copiae Litterarum Diversarum, ser. 27, sv. 2, f. 1; 16.1.1753, sv. 4, f. 238- 241; 6.6.1759, sv. 5, f. 20; 18.4.1780.

Komentari

Komentari

Share.

About Author

Comments are closed.