18.03.2016 | Goran Cvjetinović
Tajni dubrovački pouzdanici u europskim središtima
Autor: Glas Grada
podijeli:
OBAVJEŠTAJNA MREŽA DUBROVAČKE REPUBLIKE U 18. STOLJEĆU(2)
Piše: dr.sc. Goran Cvjetinović
Uvjeti života u Dubrovniku daleko su bolji nego u zemljama u okruženju, pa su ih dubrovački podanici željeli očuvati nesebično pomažući državu. Štiteći državu štitili su i sebe
Rad koji kao jedinu temu ima obavještajnu djelatnost Dubrovnika je “Srednjevjekovni Dubrovnik: Značajni centar obavještajne službe” (Vladimir Čaldarević). Obavještajnu djelatnost Republike Čaldarević u članku dijeli u tri razdoblja- prvi je od osamostaljenja Dubrovnika 1358. do ugarskog poraza kod Mohača 1526. godine, drugi do poraza Osmanlija predvođenih velikim vezirom Kara- Mustafom pod Bečom 1683. godine te treći do konca 18. stoljeća. Uz prikaz djelovanja dubrovačkih obavještajaca u i uoči pojedinih sukoba, kao što je navođenje obavijesti iz 1561. godine o pripremama Osmanlija za napad na Siget, što će se i dogoditi pet godina kasnije, Čaldarević navodi i pojavu “stranih i domaćih špijuna, njuškala i reportera koji su naročito onima u Veneciji potajno slali izvješća“. Takve je “privatne obavještajce“ Republika proganjala pa je već u drugoj polovici 15. stoljeća “monopolizirala obavještajnu službu u svojim rukama“. Čaldarević piše i o dubrovačkim zabranama javnog govorenja o događanjima o svijetu i o stranim vladarima, zatim o Sanudovom dnevniku u kojem su detaljno zabilježene informacije koje su se iznosile u vijećima Serenissime i koje su dolazile službenim i privatnim putem u Veneciju. Tako se otkrilo i nekoliko dubrovačkih državljana koji su dojavljivali informacije Veneciji, poput plemića Nikole Gondola i opata benediktinskog samostana na Mljetu Bernarda Gondola te nekih neimenovanih Dubrovčana, ali i informacije koje su iz Dubrovnika slali Hironimo Zorzi, Troian Bolani i Jakov di Zulian. O ovim će mletačkim doušnicima s područja dubrovačke države te iz redova vlastele pisati i Preto u analizi venecijanske obavještajne mreže. Čaldarević navodi kako se dubrovačka obavještajna mreža do polovice 16. stoljeća uključila u mrežu tadašnjih europskih obavještajnih službi i to kao njen iznimno bitan dio jer je ubrzo postala najvažnijim izvorom za obavijesti s teritorija Osmanskog Carstva. S druge strane, Porta je dobivala dokaze da Republika dostavlja informacije Zapadnim silama, ali je prelazila preko toga. Takav stav Osmanlija, tada najmoćnije države koja je u strahu držala veći dio Europe, po Čaldareviću je “najsjajnija pobjeda dubrovačke diplomacije“. Jer, Osmanlije su dobro znale da je i njima Dubrovnik od iznimne koristi za skupljanje informacija o namjerama Zapadnih vladara i događajima u njihovim državama. Međutim, Čaldarević ni na koji način ne ulazi u analizu odnosno u pokušaj rekonstrukcije obavještajne djelatnosti. Znamo da Senat preko svojih pouzdanika i diplomata dobiva informacije, ali ne znamo tko su sve osobe koje su informatori. Postoji li netko od senatora tko je zadužen da te informacije prima, obrađuje i prosljeđuje? Postoji li magistratura koja se bavi obavještajnom djelatnošću? Ako već nema magistrature, tek se onda postavlja još veće pitanje - kako onda obavještajna djelatnost funkcionira? Čaldarević taj problem, kao i svi drugi istraživači koju su Dubrovnik spomenuli u kontekstu tuđeg špijunskog nadmetanja, i ne spominje.
Jedan od rijetkih koji se dotiče obavještajne djelatnosti je i Zdravko Šundrica. Opisujući dio okolnosti oko austrijsko-turskog rata (1737-1739) godine, on tvrdi kako Republika nikada nije razvila samostalnu obavještajnu službu, već da je obavještajna djelatnost bila u domeni djelovanja konzularne i diplomatske službe i da su “važan segment obavještajne mreže bili tajni dubrovački pouzdanici u europskim središtima, Dubrovčani u stranoj službi te brojni dubrovački trgovci i pomorci“. Nepostojanje organizacije, službe ili nekakvog drugog državnog tijela, poput venecijanskog Consiglio dei Dieci (Vijeće desetorice), Šundrici je nametnulo zaključak kako služba ne postoji. Koordinaciju informacijama i on je “adresirao“ na Senat. Ipak, jasno je da svim tim informacijama netko mora upravljati - primati ih, probirati, upotrijebiti i raspačati. Sve to možda vodi zaključku kako je netko unutar Senata ipak morao biti zadužen za koordinaciju obavještajne mreže. Dakle, da je netko dobio u zadatak ono što se inače provodi kroz ustrojenu službu ili drugo državno tijelo. Tako bi ispalo da je Dubrovnik imao iznimno organiziranu i učinkovitu obavještajnu mrežu, a čije su voditelje, iz sigurnosnih razloga, prikrivali iza Senata. No, je li to zaista tako? Je li Senat skrivao one koji su koordinirali obavještajnu djelatnost ili je Dubrovnik imao nekakav sustav koji je surogat za obavještajnu službu? Kako on funkcionira i zašto mu nije potreban institucionalni okvir? Šundrica ne razvija dalje istraživanje koje bi dalo odgovore na ova pitanja.
Nitko od dosadašnjih istraživača nije pokušavao otkriti sudjeluju li i na koji način u obavještajnoj djelatnosti svi dubrovački podanici – osobito obrtnici, ribari, seljaci i kmetovi. Naime, kroz diplomatsku aktivnost i djelovanje utjecajnih Dubrovčana po dvorovima, o čemu će više biti govora u sljedećem poglavlju, jasno je koji je motiv vladajuće elite Dubrovnika da bi prikupljali i slali obavještajne informacije svojoj državi. Oni su to činili radi sebe, svoje republike i, jednako kao i bogati građani iz redova antunina i lazarina, svojih financijskih probitaka. Ali što motivira one koji neće imati nikakvu financijsku dobit od prenošenja za državu možda važne informacije? Nagrade, barem prema do sada poznatim podacima, za prikupljanje informacija nema. Nema ni naredbe u tom smislu. Ostaje kao tezu postaviti to da su svi dubrovački podanici, pa i oni sa dna društvene ljestvice, jednako doživljavali ono što su nazivali svojom domovinom te da su dijelili republikanski duh svojih vladara. Stoga su dobrovoljno pomagali državi kada god im se za to pružila prilika. Uvjeti života u Dubrovniku daleko su bolji nego u zemljama u okruženju, pa su ih dubrovački podanici željeli očuvati nesebično pomažući državu. Štiteći državu štitili su i sebe. Tako bi se zapravo angažman svih dubrovačkih podanika u obavještajnoj djelatnosti mogao nazvati kulturom samozaštite. A svijest o toj kulturi samozaštite morala bi biti na iznimnoj razini da bi omogućila državi da pravovremeno ima dovoljno pouzdanih informacija o svemu što je zanima. Jednako tako, velika angažiranost dubrovačkih podanika, uz razgranatu diplomatsku mrežu i brojne pouzdanike po europskim dvorovima, mogla bi stvoriti obavještajnu “mrežu“ koja je surogat obavještajne magistrature. Surogat koji funkcionira u dubrovačkom slučaju i koji ne traži nikakvu posebnu ustrojstvenu organizaciju.
Osim nastojanja da se prikaže dubrovački model funkcioniranja obavještajne djelatnosti u 18. stoljeću, cilj rada je dati doprinos osvjetljavanju ovog posebnog dijela te djelatnosti. Naime, analizom karike koja je do sada u potpunosti zanemarena istražit će se uloga širih slojeva dubrovačkih podanika u prikupljanju informacija. Središnji dio rada predstavlja arhivski materijal iz zbirke Diplomata et Acta; Denuncijacije pred Malim vijećem od 1740. do 1799. godine. Riječ je o 1122 prijave (izjave i pisma) koji su arhivirani u svescima 3175. (I. i II. dio) i 3176. (I. i II. dio) u Državnom arhivu u Dubrovniku i koji kao cjelina do sada nisu analizirani.
Analizirat će se godine iz kojih potječu denuncijacije, jezik na kojemu su pisane, imena koja se više puta ponavljaju kao denuncijanti; što prijavljuju i koga prijavljuju, jesu li stranci, vlastela ili žene.
Denuncijacije će biti podijeljene po temama - vanjska politika u kojoj će se pisma proučavati vezano uglavnom za tri osobe koje su obilježile promatrano razdoblje – crnogorski vladar Šćepan Mali, ruski grof Aleksej Orlov i skadarski sandžakbeg Mahmud-paša Bušatlija. Zatim će se analizirati denuncijacije koje se odnose na događanja na kopnenoj i morskoj granici dubrovačke države - razbojstva, pljačke, krađe, nasilje i krijumčarenje, potom denuncijacije o kugi i drugim zarazama, denuncijacije o strancima na dubrovačkom teritoriju te denuncijacije svrstane pod “ostalo“. U ovim posljednjima zabilježene su priče koje se odnose na provale, krađe na dubrovačkom području, ljubovanje pripadnika različitih vjera, kartanje i štošta drugo.
Namjera je analizirati koliko je širok spektar dubrovačkih podanika koji sudjeluju u obavještajnoj djelatnosti odnosno radi li se o određenom broju stalnih denuncijanata ili je riječ o velikom broju denuncijanata. Razlika u broju denuncijanata ukazuje je li riječ o od države angažiranim pojedincima ili spontanom dojavljivanju informacija većeg broja podanika. Spontanost u dojavljivanju informacija bi dala zaključiti kako je riječ o kulturi samozaštite koju je iznjedrio dubrovački republikanski duh, koji je bio sastavnim dijelom ne samo vlasteoskog promišljanja države nego i širokog sloja podanika. (nastavlja se)
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Ocijenite članak
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu? 
3.jpg)
