Teško je razumjet’ te novinare

0

Pobjednicima izbora čestitke,a biračima, više sreće – drugi put

Iz Požege dolazi vijest, kako je tamošnji HDZ-ov gradonačelnik, dobro izbub’o novinara jednoga portala i izbacio ga nogama iz kancelarije. Digla se velika galama i to najviše zato, što se to dogodilo pred lokalne izbore. Moglo bi naštetit’ vjerodostojnosti stranke.

A ne zato, što je novinar svršio na hitnoj. Neizbježni nostalgičari tvrde, da si nekad u bivšoj državi bio sigurniji. Doduše, pošteno priznaju, da si i tad’ mog’o bit’ izbuban, Ali, dragi moj, znalo se, ‘ko smije da te bije. Samo milicija. A ne, da te mlati onaj, za kojega si može bit’ glas’o na izborima. Ali, eto za utjehu, biju i u drugim zemljama.

Evo, na primjer, tek ovih dana je procurio video, u kojemu je snimljen, dobro ingvazdan, predsjednik Europske komisije, kako na službenom primanju, na Samitu EU preklani u Latviji, premijerima i predsjednicima država, mlati prijateljske prdeljuske, a žene ljubi i pipa.

Vidi se da brine, da sve članice EU osjete prisnost suživota u EU, jer on, i tako i tako, o ničemu važnom ne odlučuje, pa je potpuno svejedno je li trijezan, ili mrtav pijan.

A trijezni Austrijanci pišu, kako neki njihovi antifašisti traže zabranu hrvatske komemoracije žrtvama Blaiburške tragedije od četrdeset i pete. Pa tvrde, da je riječ o najvećem okupljanju ekstremne desnice u Europi, i jedinom u svijetu, pod pokroviteljstvom Sabora Republike Hrvatske. Rekli su i to, kako prema austrijskom ustavu, nije dozvoljeno okupljanje fašista. Ma zamisli samo! Hitler bio njihov, Austrijanac, a mi – fašisti. Na koncu je sve dobro prošlo. Ovogodišnje okupljanje je privuklo nešto manje obožavatelja poraženih nacističkih snaga nego prije. HDZ-ovi ucviljeni političari su održali govore prisutnima, a Bogu preporučili hrvatske nedužne žrtve Titovih krvnika. Povjesničari su dodali, da je među stradalima bilo i ustaša i četnika. A nekakva Radnička Fronta iz Zagreba tvrdi, da su svi bježali zajedno, pa ih zanima, zašto su, i jedni i drugi bježali, ako su bili nedužni? Među njima, neki mlađi, što, tobože sve znaju, tvrde, da to nije bilo baš tako; ustaše su bježali a četnici – bežali.

Naš premijer bio u Istri, pa ga tamošnji gnjavatori pitali, kako to, da uz dugove od četrdeset milijardi, Agrokor nije baš ništa ost’o dužan državi. I, hoće li uskoro krivci gulit’ patate.

Baš su ga najedili. Teško je razumjet’ te novinare. Ako su premijer i ministar financija rekli da dugova nema, onda – nema. O’kle toliko nepovjerenja prema najdomoljubnijoj vladi RH do sad’. Spominje se čak i crna kutija… zapravo crna knjižica, s imenima političara, koji su lupežima držali skale. Je li državno odvjetništvo dobilo, onih pet milijuna, da crnu kutiju nađe, ili da je izgubi? To njih zanima!

Ima ih, koji traže da premijer presudi svome ministru i njegovom bivšem gazdi. Predlažu čak, da se njih dvojicu, u znak našega prijateljstva s NR Kinom, deportira tamo… pa da im se pošteno sudi u Kini, pošto smo mi već, vjerodostojno – nesposobni.

Devet finih gospara, u prigodnim bijelim vestamai sa izvezenim crvenim križevima, u gotičkoj zagrebačkoj katedrali, ovih su dana kleknuli pred Velikog meštra i poljubili mu prsten pečatnjak. Prije tega, Veliki meštar je zamahnuo mačem preko njihovih ramena i time ih proizveo u vitezove. Jedan od devet sretnika, široj javnosti je poznat k’o potpredsjednik Sabora, a zlopamtilima k’o političar, kojega su na skijanje u Austriji, pratila policijski auti, pod rotirkama. K’o da bi to trebalo imat’ nekakve veze s njegovim moralnim i vjerskim vrijednostima. Tako naša nauka, u liku poznatoga doktora – akademika, dobiva i čuvara Svetoga groba jeruzalemskoga. Iako je gosparovo dosadašnje iskustvo, uglavnom čuvanje parlamentarne većine, u zadnje tri godine, njega su u samostanu i crkvi, potpuno duhovno obnovili i pripremili za viteza. I to, jedinog viteškog reda, koji je izravno podređen – Papi.

Ova vijest je primljena sa olakšanjem u zemlji, u kojoj 90 posto stanovništva čine katolici.

Dok nestrpljivo čekamo naše izbore, pratili smo i predsjedničke izbore u Francuskoj. Tamo je pobijedio najmlađi kandidat. Tako i treba. U francuskim medijima se začudo, manje govorilo o njegovom političkom programu, a više o njegovoj bivšoj učiteljici, a sadašnjoj- gospođi. Francuzi ne govore o vjerskom uvjerenju ili lupeštinama svojih političara, nego im se rugaju, a vole iznosit’ i njihovu ‘šporku’ robu u javnost. Tako smo doznali, da je predsjednikova supruga, rodila svoga najstarijega sina, dvije godine prije, nego joj se rodio muž, a kako je predsjedniku sad’ trideset devet, iz pristojnosti nisu morali ni pitat’, koliko je njoj godina. A pitali su. Jedan je plemić na francuskom dvoru, u vrijeme Luja 15 navodno uzviknuo: nema ništa ljepše od posljednje ljubavi jedne žene sa prvom ljubavi jednog muškarca.

Naši političari su nam ovih dan, pred izbore pričali, sve ono, što mi rado slušamo. K’o da nas vraćaju u vrijeme mladosti i prvih ljubavi. Komplimentavaju nam, dijele regale, druže se s nama, obećavaju kule i gradove, deboto – Potemkinova sela. Sve to, da bi nas uvjerili, da mi nismo samo gomila neznalica, koja bira šačicu nesposobnih. Znaju oni, da smo mi slabi prema njima, k’o prema uplakanom djetetu.

Zato, pobjednicima izbora čestitke,a biračima, više sreće – drugi put.

Komentari

Komentari

Share.

About Author

Comments are closed.