Tko je plesačica „Linđa“ u filmu iz 1930. godine?

0

Prema odjeći i nakitu koju plesačica (njenu starost u filmu teško je odrediti) imala na sebi, prikazana u filmu iz 1930. godine povodom Feste sv. Vlaha i uspoređujući s novinskim napisom kojeg citiram, odnosno opisom njene odjeće, „iskićena raznim i mnogobrojnim nakitima“ i navođenjem da je sudjelovala na mnogim lokalnim svečanostima, može se sa sigurnošću utvrditi podrijetlo plesačice „Linđa“

Najprije kraći komentar u svezi interesa dubrovačke javnosti kad se radi o nekim lokalnim temama iz dubrovačke bliže povijesti bilo da su one opisane u knjizi (što je češći slučaj) ili predstavljene posredstvom sačuvanih filmskih zapisa (što je rjeđi slučaj), tada nema dvojbe da će privući mnoštvo publike. To se je i obistinilo u petak (18.8.) u ljetnom kinu „Jadran“ prilikom predstavljanja dviju epizoda iz dokumentarnog filma „Storije o neponovljivima“ autora Vedrana Benića i ostalih suradnika koji su mu pomogli izravno ili neizravno. Organizator je morao održati reprizu filma (dviju epizoda) u 23 sata zbog ogromnog interesa publike. Pretpostavljam da je ukupno te večeri prisustvovalo više stotina gledatelja. Svi oni koji nisu mogli doći na projekcije u 21,30 ili 23,00 sata u ljetno kino „Jadran“, HTV od 26. listopada započinje emitiranje na I. programu sedam polusatnih epizoda.
U prvoj epizodi serije „Storije o neponovljivima“ postavljeno je pitanje, tko je plesačica „Linđa“? Malo je čudno da je ovaj podatak ostao nepoznat autoru, što bi značilo da nije uopće „zavirio“ odnosno istraživao u Državnom arhivu Dubrovnika, tražeći podatke u lokalnim tiskovinama o dubrovačkim oriđinalima. Uvjeren sam da imam odgovor na to pitanje i da je „tajna“ barem djelomično riješena. Prema odjeći i nakitu koju plesačica (njenu starost u filmu teško je odrediti) imala na sebi, prikazana u filmu iz 1930. godine povodom Feste sv. Vlaha i uspoređujući s novinskim napisom kojeg citiram, odnosno opisom njene odjeće, „iskićena raznim i mnogobrojnim nakitima“ i navođenjem da je sudjelovala na mnogim lokalnim svečanostima, može se sa sigurnošću utvrditi podrijetlo plesačice „Linđa“. Mnogo više zanimljivih detalja iz njenog životopisa našao sam u intervjuu objavljen u beogradskoj reviji „Misao“ iz 1924. godine. Osobno sam uvjeren da se radi o osobi koja je svojim plesom i pojavom uveseljavala dubrovačku javnost. Tko je gledao film o proslavi sv. Vlaha, kojeg nam je još ranije predstavio Tonko Jović, autor mnogih filmova o nekadašnjem Dubrovniku, neka se prisjeti ženskog lika, odjeće i nakita plesačice sa novinskim izvješćem.
„Narodna Svijest“ od 24.1.1934. godine, broj 4.
UMRLA KATE MARCELLI
Prošle sedmice bila je sprovogjena iz „Domus Christi“ kamo se je bila sklonula od nazad dvije godine. Mnogo znanaca i prijatelja otpratili je do groba (može se pretpostaviti da je pokopana na najvjerojatnije na Dančama. Naknadno ću objasniti svoje mišljenje. – kom. D.R.) ovu poznatu Dubrovkinju, koja je, dok je god mogla učestvovala u svim javnim svečanostima napadno obučena u šarena župska odijela, iskićena raznim i mnogobrojnim nakitima. O pokojnici je Milica Janković iznijela u beogradskoj reviji „Misao“ (juli 1924) zanim(lj)ivi i detaljan životopis u formi živog razgovora izmegju spisateljke i pokojne Kate. Pokojnica je bila prema svakomu, pa i prema djeci, koja bi je pozdravljala (a, ne zadirkivala kao neke oriđinale – nap. D.R.), uvijek ljupka i dobro raspoložena. Svakomu bi odgovarala: „Adio, dušo“. Pokoj joj vječni.
Nakon prikazanog filma i navođenja u njemu da je nepoznat pravi identitet Kate Marcelli krenuo sam u dodatno istraživanje.
1. U arhivskim knjigama Domus Christi nije navedeno ime K. Marcelli, tj. barem datum i godinu kad je umrla.
2. U kom. pod. „Boninovo“ imaju popis umrlih osoba od 1908. godine, ali koje su isključivo pokopane na starom (užem dijelu) katoličkog groblja. Pošto su građani ispratili K. Marcelli do groblja, onda se može se pretpostaviti da je možda pokopana na groblju između Tri crkve ili eventualno na Dančama. Možda i u zajedničku grobnicu.
3. U Državnom arhivu Dubrovnika pronašao sam karticu po kojoj bi oni trebali imati časopis „Misao“ iz srpnja 1924. godine, u kome je objavljen intervju sa K, Marcelli. Nažalost, časopisa nema na mjestu. Vjerojatno ga je netko davno „posudio“ i nije vratio ili je greškom odložen na neko nepoznato mjesto.
Obišao sam tri ustanove ali nisam uspio pronaći nikakve dodatne podatke o K. Marcelli. Jedan dubrovački gospar ponudio mi je pomoć da svojom privatnom vezom u Beogradu, dođem do preslika intervjua iz časopisa. Naposljetku sam došao do intervjua kojeg je Kate Marcelli dala beogradskoj novinarki Milici Janković u hotelu Odak 1924. godine. Kate (?) (izvorno prezime je nepoznato – nap. D.R.) rođena je otprilike 60-ih godina XIX. stoljeća u Dubrovniku. Bila je izvanbračno dijete. Majka ju je ostavila te je data na skrb nekoj župskoj obitelji (ne navodi se konkretno naselje) i od pomajke preuzima prezime Marcelli. U daljnjem napisu navodim najinteresantnije izvatke iz intervjua Kate Marcelli uz neznatne korekcije.
(…) „Jao moja gospođice, romani bi se mogli (na)pisati od mojega života. Šta sam preživjela, šta sam preplatila… No, hvala gopodinu Bogu i Svetomu Vlahu, sve je dobro prošlo. Dugačka je moja (h)istorija, ma ja ću vam je ispripovjedati kad želite.“
A vi ste Dubrovčanka?
„Ja sam Dubrovkinja i ponosim se tim svojim imenom (mjestom rođenja)“.
A zašto onda nosite župsko odijelo?
„Ja sam Dubrovkinja, ma, moja gospođo, nijesam dugo to znala. Moja je mama od visokoga roda, od vlastele, od gospara dubrovačkijeh. Moja mama bila je udovica, lijepa, znatna. Stao ti oko nje oblijetati jedan pomorski kapetan. Bio lijep i elegantan, a ona mlada, luda, udovica. Tako je on (njoj) udvarao joj se, danas, sutra, – tarace, mjesečine, đardini, hladovine, poljupci – došla na svijet Kate. A kad se Kate rodila, kapetan je bio na oceanu, lijepa udovica u sramoti, a njezina mame u očajanju. Da sakriju sramotu, ajme meni, nona i jedna kuma skloniše Katu u Župu u jedne seljanke. Moja sinjorina, i tamo sam vam živjela do moje sedamnaeste godine i nijesam znala da sam Dubrovkinja, ni da mi nije majka ona seljanka koju sam majkom zvala.“
A šta je bilo s vašom pravom majkom?
„Udala se i živjela u Triješću (u Trstu)“.
Zar se nije za toga kapetana udala?
„Ne, on je umro, nego kašnje za drugoga čovjeka, opet od pomorskijeh (zvanja)“.
Ali zar nije nikada došla da vas vidi?
„Nije. None je umrla, mama se preudala, taj čovjek nije znao, niti je smio znati da ja postojim“ – reče Kate i prvi put joj se izraz tuge pojavi na licu.
Rodila, pa odbacila – rekoh ja.
Kate to primi hladno.
Pa kako vam je bilo kod te druge majke seljanke? Je li ona bila bolja?
„Ona je bila dobra i voljela me je. Ja sam mislila da mi je ona majka i slušala sam je. Ma je mučno bilo živjeti. Radila sam teške poslove, kopala zemlju, kosila, žnjela, čuvala stoku, sve što rade siromašne seljačke djevojke. A kad je ona umrla, onda su mi kazali da mi ona nije mama i da sam ja Dubrovkinja. Ja sam osjetila da nijesam više u pravu živjeti u tuđoj kući i odmah sam došla u Dubrovnik. Ajme, moj lijepi Dubrovnik, zašto to ranije nijesam znala?“
Pa kako je bilo u Dubrovniku? Od čega ste živjeli? – pitam zainteresirana.
„Služila sam, moja distinta (cjenjena) sinjorina, po gospockijem kućama, u ruskoga i u turskoga konsula. Ajme, što mi je u ruske konzolese (konzulice) bilo lijepo: voljeli su me kao svoje dijete. Jako, jako dobra čeljad su bili konsul i konzolesa. Hotjeli su me povesti u Malu Aziju, ali ja se nijesam mogla rastaviti sa svojijem Dubrovnikom. Mnogo su me voljeli“.
(…) Kažite, molim Vas, je li to vaše ime od prave majke, ili one sa sela?
„To je moje ime sa sela. Nijesam ga poslije ćela mijenjati“.
(…) A zašto Kate, nijesi nikad služila u dubrovačke vlastele, već uvijek kod stranijeh konzula? – pita je Tonko, (mladić koji je doveo Katu M. novinarki – nap. D.R.), i njegov osmijeh ga izdaje da on zna što će ona odgovoriti, ali da želi da i ja čujem.
„Zašto? – odgovara Kate. – Zar u onijeh perfidnijeh gospara kojima su što (kad) ih muha pogleda plaćale sluge.“
Opazih da je Kate pogurena, što se s lica na opaža. (Imala je nadimak „Gobe“ što navodi i Nada Skatolini u svojoj knjižici – nap. D.R.).
Oprostite, a smije li se znati koliko je vama godina?
„Ne znam – reče ona s osmjehom – više od šeset“.
Kate i ja izjavismo jedna drugoj zahvalnost i ja prođoh kroz perivoj hotela Odak, da ih ispratim. Čini mi se da su se dosadni ljudi više čudili meni nego njoj.
Iz intervjua mogu se saznati još zanimljivih pojedinosti iz životopisa Kate Marcelli, ali i ovi kratki izvadci što sam naveo dovoljno govori o plesačici Linđa i njenom turobnom ali istovremno i uzbudljivom životu o kojem su se mogli napisati „romanci“ kako kaže Kate M. Ipak, ostalo je nerazjašnjeno njeno pravo po „krvi nobile“ (plemičko) prezime i kad je rođena.
Znate li koja je zajednička karakteristika (gotovo) svim dubrovačkim oriđinalima? Prilikom njihove smrti, na njihov vječno počivalište isprati ih veliko mnoštvo građana Dubrovnika, što dovoljno pokazuje koliko su oni bili omiljeni među dubrovačkim pukom. U svojim istraživanjima lokalnih tiskovina koje su izlazile od kraja XIX. stoljeća do početka II. svjetskog rata zabilježio sam 20-ak nadimaka dubrovačkih oriđinala i njihove osobine zbog kojih su bili „neponovljivi“. Za većinu dubrovačkih oriđinala poznata su mi njihova prava imena. O njima sam objavio nekoliko napisa u „GG“.
Zanimljiv je jedan komentar nepotpisanog napisa, vjerojatno novinara lokalnog tjednika o aktualnim događajima u gradu Dubrovniku 1952. godine. Na dosjetljiv način, navodno, pismo piše jedan od stvarnih dubrovačkih oriđinala svojoj dragani Mari Vjerenoj također dubrovačkoj oriđinalici o raznim dogodovštinama u Gradu. U „otvorenom pismu“ (kako bi se danas kazalo) „Antun Lampo“ spominje još dvije osobe koje su bile poznate u poslijeratnom vremenu, a to su Majka Maru (mislim da je bio nosač ili što bi se danas reklo „karićar“) i mister Jorgovan (za ovog potonjeg moram priznati da nisam čuo – op. D.R.).
„Dubrovački vjesnik“ od 5.6.1952. godine, broj 90.
IZ KNJIGA TENERECA ANTUNA LAMPA MARI VJERENOJ
Mare moja Vjerena!
Činim li ti se čut ovako. A puknuo bi da ti ne rečem, pa ma baš Te uhitila muka u ožičicu i naudilo Ti do u slabine. Vazda si bila zvižda u kompreću i u prnjicu, sva našprljetana i intonana, vjerala se, i ludovala i imađinavala, činjela si što ne bi ni hudoba, mamila se i dunula, i ostala Mare Vjerena.
Meni, jer sam gja onda zno rijet kad bi me uhitila voja, sve što je u Gradu hodilo nase, i krivit se, da me svi čuju isprid Orlanda, meni imagjinaj se, rugali bi se, zanovjetali me i tako sam divento Antun Lampo.
Mare, ako baš sasvijem nisi pošla na ocat, mrcu laškaj korpetinić, da malo odušiš, da Ti ne zapru flati, jer žudim Ti rinovat moja i Tvoja bremena. Ono znaš, što je bilo u našoj etati, kad su se polako uputile dunut ranketive lukjernice i škicani feralići, a na kantunima od ulica užižat ferali na petroje. Tanačala si lere i gomnare, migicala im i ginjetala se, skrivala se po kantunima u tmičine. A danas, provak ako si kapača i povirit na ulicu, baš bi te uhitila voja, da te elektrikaju sprijeda i odizada, da Ti refleturi što će arivat za „Ljetne igre“ probiju isplavjenu kotulu i bluzicu od kalanke, što Ti je regalala još baba iz Brgata, kad si se prvi put na čuši kalala na Tabor i donjela skorupa. E, Mare, ja Tebi ovako, a para da je meni boje. Nemoj Mare, delicijo moja, po vragu se prizentavat na ulice.
Ja ću Ti štogod zabrškat i uhitit kakvu kundurariju, što te puno gusta. Da te vrag ne natanče ulaziti u kakve konbinacioni od eletrike jer, boje ti je da navalu na Te kanunjeri i da te probužaju kad si šoka, nego da Te iskopeči od straha župska eletričitat. Čuo sam ti prid Lužom, da se je iz nekakvog mlinca u Mlinima uputila gja po žici kako nekakva velika, velika svjetlurina, i da ćemo se kad bude vode oprat od hale. Perfino će voda procurit i na Dančama, i još prije nego ti se na Polju od Gruža, gje je Tomo paso ovce zgradi bazenijada za plivanje i boće, da će još ovoga godišta ono debele djece, što se po moru igraju boća, pit vodu ne iz romijenće od krava u sor Maragarićete, nego s rubineta. I još sam čuo, ako mi se nije prisnjelo, da je u Grad arivo gospar Vodić, da „Putnik“ po cijeli dan telefonava u Splijet i pita za permes, što se ima činit s ovijem forestijem, jer je sve nakrcano. Majka Maru nema gje ležat ni na Brsaljama, a mister Jorgovan ne ariva mobiljat sve hotele s mobiljom od epoke. Lovrijenac se izbečio od straha da arivava Hamlet; Sponza je u dubokom lutu zatvorena, što pucaju podumjenti u Dvoru. Floty – nepuća Pere iz Plata navinula je nogu na sred Pila u onoj rupetini isprid Brsalja; ona komisijon od ornata najedila se strašno na onu restauranu kuću od rinašimenta za Jata, ona je iskala više baroka a finulo je, da je isprcao roko-koko na sasvijem drugom mjestu na Pilama s bročinama pituranijem u zeleno.
Rijet ćeš mi, da param kakva stara sikutjerica, a komu da se tužim? Ovijeh dana bila Ti je straordinarija seduta za „nauku i kulturu“ i za „urbanizam“, jer je gospar Đivo Gundula furenat. Najprvo su mu čopori dječurlije uputili gubit na monumentu pozlaćene pločice. A sad, u sre bijela dana, tuču kamenjima one nekakve kvadre od rama i ćeli bi ih dizmontat, nako što su polomili čombe. Imađinaj se, i to se događa u njegovu gradu, đusto isprid nosa Komuni i asesurima. Ne reci drugo, da i to ne fine u „Otpadu“. Jadni gosparu Đivo, za koga si kanto o libertati, za koga reci mi? Je li za ovu raspuštenu furdu i gomnare, što bočama i praćama teroriziraju grad? Je li i s ono gnusnijeh repa po funjestrama, i smetlištem što ga iskreće na ulice? Mare, ne mogu Ti više, puknut ću Ti kako krijes u murvi, što se zaludu izdero. „Savjeti“, moj „Savjeti“, gdje ste, u kam se uprli!
Mare rusico od magja, hitali Te još voja da ti se u skutiće zavuče kaka eletričitat? Gusta li Te ili ne gusta, mogla bi se Ti i raskopečit od kurjozitati da ti se ja ardiškam rijet i ono drugo. Ušla je u žicu, govoru – sad, a kad će… A Ti, za bit sikura, nadoli mrcu murge u lukjernicu, jer sve će se vigjet. Mare moja Vjerena.
Tvoj Antun Lampo

Je li svaka dubrovačka riječ točno otisnuta u navedenom tekstu ne mogu znati ili tvrditi, ali sam ga prenio prema izvornom novinskom napisu. – nap. D.R.
U raznim lokalnim tiskovinama koje su izlazile tijekom XX. stoljeća postojale su stalne rubrike („Diskoras na Poljani“, „I tako razgovaraju….“, „Od kantuna do kantuna“) u kojima su objavljivani razgovori između izmišljenih likova, koji su komentirali na satirično-humorističan način dubrovačku svakodnevnicu. Tekstove su pisali novinari lokalnih novina ili vanjski suradnici. Tekstovi su objavljivani na „dubrovačkom“, tj. s dosta talijanskih riječi i izraza. Gore objavljeni prilog izdvaja se od ostalih po tome što je autor napisa, „kroz usta“ jednog stvarnog dubrovačkog oriđinala opisao manje i veće komunalne probleme tadašnjeg Dubrovnika iz 1952. godine. Inače, u ostalim tekstovima (rubrikama) koriste se uobičajna dubrovačka muška imena kao što su: Ivo, Vlaho, Dživo, dundo Pero, mali Frano…
Na kraju jedna napomena u pogledu sadržaja lokalnih tiskovina do početka II. svjetskog rata. Prije je uredništvo donosilo vijesti iz svijeta, iz bivše države tj. Kraljevine SHS (Jugoslavije), dubrovačke općine, gradske vijesti i mnoge druge zanimljivosti. Koliko su današnje lokalne tiskovine sadržajno zanimljive dubrovačkoj javnosti, to je već „drugi par rukava“.

Komentari

Komentari

Share.

About Author

Comments are closed.