Trofej ljudima a ne brodovima (2)

0

DVA STOLJEĆA „PLAVE VRPCE“

(„Dubrovački vjesnik“ od 9.9.1966. god; br. 828-829)

Pojam koji u svijetu simbolizira priznanje kvalitetama brodova (brzina) kod nas postaje pojam kojim se označuje priznanje kvalitete, odnosno požrtvovanje hrvatskih pomoraca, tj. pružanje pomoći ugroženima na moru riskirajući i vlastiti život.

(…)

Pojam „Plava vrpca“ nije nov u međunarodnom pomorstvu. Prvi put se spominje u Britaniji koncem XVIII. stoljeća. „Blue ribbon“ (Plava vrpca) u obliku plavog plamenca dodjeljivao se tada zapovjedniku broda koji se istakao nekim pothvatom na moru, prvenstveno spašavanjem nekog drugog broda. Drugim riječima i međunarodna „Plava vrpca“ započela je svoj vijek kao priznanje i trofej ljudima a ne brodovima.

Vremenom se značenje tog trofeja mijenjalo. Plavi plamenac, odnosno „Plava vrpca“ počela se vijoriti na onom brodu kojim bi plovio šef države ili neka druga ugledna ličnost. Zatim, početkom XIX. stoljeća „Plava vrpca“ se dodjeljivala onom brodu koji bi najbrže prevezao žito iz Australije u Englesku.

Pet rekordnih ruta

„Plava vrpca“ je postala trofej za najbržu plovidbu preko Atlantika tek 1838. godine. Britanski parobrod s pomoćnim jedrima „Great Western“ krenuo je 4. travnja te godine iz Bristola prema New Yorku sa 800 tona ugljena. Pored posade, na brodu je bilo i petero putnika. Putovanje preko Atlantika bilo je u ono vrijeme izvanredno naporno i opasno. Ljudi su se nerado otiskivali na plovidbu preko oceana. „Great Western“ je plovio preko Atlantika 15 dana i 12 sati prosječnom brzinom od 8 čvorova na sat.

Otad traje bjesomučna utrka brodova između starog i novog kontinenta. „Plava vrpca“ prelazila je s jednog broda na drugi, ali je uvijek bila na jarbolu onoga koji je držao rekord u brzini plovidbe preko oceana.

Brodovi koji su osvajali „Plavu vrpcu“ morali su rekord postaviti na jednoj od ovih pet ruta:

Za prvu rutu smatra se relacija između Bishop Rocka u kanalu La Manche i broda – svjetionika Ambrose u njujorškoj luci.

Druga ruta koja dolazi u obzir za kandidata „Plave vrpce“ proteže se od Fasner Pointa kod Liverpoola do svjetionika Ambrose.

Trećom, odnosno Sredozemnom rutom naziva se trasa između rta Tariff kod Gibraltara i njujorškog svjetionika Ambrose.

Južna kanadska ruta proteže se između Bishop Rocka u La Mancheu i Father Pointa u Quebecu na kanadskoj obali.

I konačno, peta tzv. Sjeverna kanadska ruta je ona kojom brodovi plove od Inishtra Hulla do Father Pointa.

„Plavu vrpcu“ mogu osvojiti brodovi koji postave rekord ploveći u bilo kojem smjeru jedne od tih pet ruta.

Od 8 do 36 čvorova prosječne brzine

Od 1838. godine do danas (1966. godine – nap. D.R.) „Plava vrpca“ za najbržu plovidbu preko Atlantika selila se 45 puta s jarbola jednog broda, na neki drugi. Drugim riječima, rekord je postavljen 45 puta.

Dok je prvom osvajaču „Plave vrpce“ parobrodu „Great Western“ od 1340 BRT za prijelaz preko Atlantika bilo potrebno 15 dana i 12 sati plovidbe prosječnom brzinom od 8 čvorova na sat, veliki američki transatlantik „United States“ od 65.000 BRT – koji je „Plavu vrpcu“ osvojio 1952. godine i nosi je do danas (1966. godine – nap. D.R.) – taj isti put je prevalio za tri dana, 10 sati i 14 minuta. Plovio je prosječnom brzinom od 36,24 čvora na sat.

Međutim, današnji nosilac „Plave vrpce“ nije i najveći brod na čijem se jarbolu vijori plavi plamenac. Ta čast pripada njegovom prethodniku, britanskom (brodu) „Queen Elisabeth“ od 85.000 tona.

Po dva puta do sada „Plavu vrpcu“ osvajali su britanski brodovi „Britannia“, „Lusitania“, „Mauretania“ i „Queen Mary“, francuski transatlantik „Normandie“ i njemački superatlantik „Bremen“.

Ta bjesomučna utrka brodova – giganata preko Atlantika imala je i jednog svog tragičnog protagonista. Britanski turbinski parobrod „Titanic“ je na svom prvom putovanju preko Atlantika žurio da osvoji „Plavu vrpcu“. Taj juriš na rekord završio je katastrofom. „Titanic“ se u noći između 14. i 15. travnja 1912. godine kod New Foundlanda sudario s ledenim brijegom.

Potonuo je, a u brodolomu je izgubilo živote 1490 ljudi. To je dosad najveća i najteža mirnodopska katastrofa na moru.

„Plava vrpca Vjesnika“ – koja se ove godine dodjeljuje prvi put – nema karakter priznanja i odlikovanja kvaliteta i brzine nekog broda. Za razliku od međunarodne „Plave vrpce“, ona je priznanje kvalitetama ljudi. Ili točnije rečeno, „Plave vrpce Vjesnika“ ima upravo onakav značaj, kakav je imala i međunarodna „Plava vrpca“ kada je prvi put ustanovljena u Engleskoj.

Preteče „Plave vrpce Vjesnika“

Bilo je u povijesti našeg pomorstva sličnih presedana. Naime, u vrijeme Austro-Ugarske bilo je primjera posebnog priznanja pomorcima u obliku počasnih zastava.

Jedan takav trofej nosio je naziv „Meriti navali“. Imao je oblik bijele zastavice, a bio je namijenjen pomorcu koji izvrši neki izvanredno velik pothvat u vrijeme mira.

Druga trofejna zastava nosila je naziv „Fortitudini navali“. Bila je crvene boje i mogla je pripasti pomorcu koji izvede neki veliki podvig u vrijeme rata.

Oba ta trofeja podijeljena su samo jedanput. I oba su pripala našim ljudima.

Bijelu zastavicu („Meriti navali“) dobio je kapetan Ivo Visin iz Prčanja u Boki Kotorskoj zato što je svojim brikom „Splendido“ od 300 tona nosivosti od 1852. do 1859. godine oplovio svijet.

Trofej „Fortitudini navali“ dodijeljen je 1859. godine kapetanu Antunu Celestinu Ivančiću iz Malog Lošinja. U jednoj borbi kod Lastova Francuzi su zarobili brigantin „Eolo“ na kojem je Ivančić bio komandant. Hrabri je kapetan sa svojom posadom uspio osloboditi brod iz francuskog zarobljeništva i dovesti ga neoštećena u grušku luku.

Ta dva primjera iz povijesti našeg pomorstva pokazuju da je „Plava vrpca Vjesnika“ u stvari imala svojih preteča još prije više od jednog stoljeća. Ustanovljujući taj trofej, redakcija „Vjesnik“ ispunjava jednu prazninu u našem današnjem pomorstvu. Naime, već je uobičajeno u našem društvu da se za uspjehe u raznim granama društvenog, privrednog i kulturnog života svake godine dijele posebne nagrade kolektivima i pojedincima. Međutim, iako je Jugoslavija izrazito pomorska zemlja, do ustanovljenja „Plave vrpce Vjesnika“ takve nagrade za pomorstvo kod nas nije bilo.

Spomenutu nagradu predložio je Ratko Zvrko, koji je ujedno bio i član žirija za dodjelu „Plave vrpce Vjesnika“. I tako je počelo. Gašenjem „Vjesnika“ tradiciju dodjeljivanja „Plave vrpce Vjesnika“ nastavio je Sindikat pomoraca hrvatske iz Rijeke.

Evo nekoliko osnovnih podataka o Ratku Zvrku. (Beograd, 20.4.1920. – Dubrovnik, 23.9.1998.). Bio je hrvatski književnik i novinar.  Radio je u Vjesniku, Večernjem listu, Areni i Globusu kao publicist, novinar, reporter i uredik. Bio je i dječji pjesnik. Pjesme je u početku objavljivao pod pseudonimom Marijan Vučić u periodici te u mnogobrojnim zbirkama i slikovnicama. Pokrenuo je 1966. godine  trofej „Plava vrpca Vjesnika“ za plemenite pothvate na moru, kao tadašnji Vjesnikov urednik za pomorstvo. Izvor: Hrv. enciklopedija.)

„PLAVA VRPCA VJESNIKA“TORPEDNOM ČAMCU 152 I AUGUSTU ZAHARIJI

(„Dubrovački vjesnik“ od 17.9.1966. god; br. 830.)

(…) Pošto je na završnoj svečanosti na gruškom bazenu dr Vladislav Brajković, član žirija za dodjelu „Vjesnikove“ Plave vrpce proglasio za pobjednika momčadskog trofeja posadu torpednog čamca JRM 152, a za pojedinačnog mornara s motornog jedrenjaka „Mokošica“ Augusta Zahariju – dobitnicima su trofeji uručeni slijedećeg dana u gruškoj luci na svečanosti koja je održana na palubi torpednog čamca čija je posada osvojila Plavu vrpcu.

August Zaharija postao je dobitnik „Plave vrpce“ zbog toga što je u srpnju ove godine s motornog jedrenjaka „Mokošica“ skočio u uzburkano i hladno more, riskirajući vlastiti život, i spasio brodolomce Jakova Jerkovića i Petra Matijaša s jedrenjaka „Roko“. Posada torpednog čamca 152, prvi nosilac momčadskog trofeja „Plave vrpce Vjesnika“ nagrađena je zbog toga što je pod izvanredno teškim okolnostima prevezla u splitsku bolnicu oboljelu ženu sa daleke Palagruže i tako joj spasila život. Njen trofej primio je poručnik fregate Pero Smoljenović, zapovjednik čamca. (…)

Prošle godine ponovno je naš grad bio domaćin povodom dodjele nagrade „Plava vrpca Vjesnika“. Tom svečanom činu nazočila je Dubravka Zvrko, kćer idejnog pokretača ustanovljenja nagrade „Plava vrpca Vjesnika“. Svečanost je održana u skoro praznom kazalištu Marina Držića. Svi kandidati i njihovi članovi obitelji koji su došli u Dubrovnik sjedili su u parteru, a najviše 30-ak građana u ložama koji su pratili dodjelu priznanja hrabrim ljudima. Nevjerojatna nezainteresiranost! Je li organizator zakazao, ili lokalni mediji?! Koji skandal i sramota!! Još je nevjerojatnije što se nitko od gradskih i županijskih dužnosnika nije udostojio nazočiti tom svečanom događaju. Istina, u isto vrijeme bila je Misa u Katedrali za poginule branitelje, ali to ih ne opravdava da se netko nije mogao imenovati koji bi predstavljao grad Dubrovnik i Dubrovačko-neretvansku županiju te barem pozdraviti nazočne kandidate, za pojedinačnu i momčadsku nagradu „Plava vrpca Vjesnika“, koji su riskirali vlastiti život da bi spasili druge koji su bili u životnoj opasnosti. Toliko o poštivanju dubrovačke pomorske tradicije i našoj „kulturnoj“ sredini.

Komentari

Komentari

Share.

About Author

Comments are closed.