Učimo hrvatski: Dva, dvaju, dvije, dviju, dvojica, dvije

0

U kolokvijalnom, svakidašnjem govoru i razgovoru malo tko pravilno upotrebljava riječ dva. U svojoj knjizi jezičnih savjeta  Reci mi to kratko i jasno prof. Nives Opačić piše o tom problemu i nudi nam mjerodavan savjet ovako:

“Brojevi su promjenjive riječi, pa ih zato treba sklanjati (deklinirati). Broj dva uz imenicu muškoga ili srednjega roda (pogotovo ako pred njim ne stoji prijedlog) svakako treba sklanjati. No kako? Ovako: dva, dvaju, dvama… itd. Dakle, predstavnici dvaju gradova, sudar dvaju automobila, pohvala dvama učenicima. Ako pred brojem stoji neki prijedlog, broj se može deklinirati, ali i ne mora. Primjer: surađujemo sa dva stručna časopisa ili sa dvama stručnim časopisima.

Za ženski se rod ionako kaže da “nije bez grijeha” (kako bi i bio kad mu je Eva pomajka?!). No šalu na stranu: brojevi se kao promjenljive vrste riječi sklanjaju (naime, sklanjaju se neki od njih, i to brojevi jedan, dva, tri i četiri, ako uz njih ne stoji prijedlog. Dakle, nominativ glasi dvije, genitiv dviju, dativ dvjema itd. To nije teško naučiti, to više što se tako sklanjaju samo brojevi od dva do četiri, no i to je našim ljudima (pre)teško, pa i muški i ženski rod rabe najčešće baš onako kako ne treba. Dakle: pregovori dviju zemalja, približavanje dvjema  zemljama. Kad broj dva stoji s prijedlogom i broj i imenica mogu se sklanjati, ali i ne moraju: surađujem sa dvije redakcije, ili sa dvjema redakcijama

U vijesti iz crne kronike, javljeno je o pogibiji dviju osoba u Zagrebu, javljeno je da je poginulo dvoje novinara. Svatko je s pravom pomislio  da su ubijeni jedan muškarac i jedna žena, jer upravo to znači dvoje – dvije jedinke različita spola. Pokazalo se, međutim, da su poginula  dvojica – to znači dva muškarca. Kad govorimo o dvjema ženama kažemo dvije”.

Eto, zaista ne bi trebalo biti ni teško ni nemoguće upamtiti pa, naravno, tako i govoriti.

K.T.

 

Komentari

Komentari

Share.

About Author

Comments are closed.