Uvozna hrana

0

Apropo, uvozne hrane, nakon salmonele iz uvoza i stranih lanaca, za očekivat’ je, da vlada naredi trgovcima, da na pakovanja s mesom i kokošima, zalijepe one horor slike odvraćanja, k’o na škatulama od cigara, uz napomenu, da nas to smeće može ubit’

Hrvatski ministar obrane, tobožnji osumnjičenik bosanskog pravosuđa, susreo se s ministricom obrane BiH. Ne baš u Sarajevu, kako je običaj, nego u sigurnijem – Međugorju. Ministrica je uvjerljivo podsjetila novinare, kako je i Međugorje, baš k’o i Sarajevo u Bosni i Hercegovini. Tako je to hercegovačko svetište, postalo i utočište za političare, s liste osumnjičenih za ratne zločine. Oni bliži oltaru vjeruju, kako je sama Gospa zaštitila od uhićenja, našega nedužnog generala, a drugi špekuliraju, kako se to nije dogodilo samo zato, što je oko njega, ali i na granici, bilo više čuvara, nego na Brdu Ukazanja hodočasnika.

A ‘uhićenje’ jednog drugoga generala, dogodilo se po povratku ministra u Lijepu našu. HDZ je po drugi put locir’o, transferir’o i uhitio poznatoga heroja domovinskog rata. Svoju će ‘kaznu’ odradit’ u Ministarstvu obrane, k’o savjetnik resornog ministra. I neka, mirita čovjek. Toliko dugo se general borio, da ga ne uvuku u nekakvu političku igru, čime je pokaz’o i dostojanstvo, i moral i- inteligenciju! Zato je većina Hrvata sretna ovim odabirom, mada nije svima jasno, kako to, da general prije nije volio politiku (za vrijeme lijeve koalicije), a sad’ je istu zavolio. Brinu se i zato, što ga neće smjet’ kritikat, ako on nešto u poslu omane. Kako ćeš štrapacat’ heroja? Što mu je falilo u poslu s tunama?

Iz Europske komisije u Bruxellesu stiže prijedlog, da se u Europu ne može više ulazit’ bez kucanja. Ili ti ga, suvremeno rečeno, treba se najavit’ preko interneta uz uplatu od pet Eura. Većina naših susjeda, iz zemalja, koje nisu članice Europske unije, neće moć’ preko naše granice mukte. Pa ni na kupanje u Župu. Nakon što su puštili milijun Arapa besplatno, u Europi sad’ žele točno znat’, ‘ko nam to hoda Unijom. Bosanci duhovito predlažu, da im uši obilježe onim žutim markerima, kako se to inače radi -ovcama.

U nas se čuju mišljenja, da smo, uz malo sreće, i mi mogli ostat’ van EU, pa sad’ lijepo, platit’ pet Eura i uć’ ‘ko gospoda. Tako ne bi bili prisiljeni kupovat’ svako smeće i jesti uvoznu hranu, puno lošije kvalitete, nego što kupuju i jedu naši zapadni susjedi.

Apropo, uvozne hrane, nakon salmonele iz uvoza i stranih lanaca, za očekivat’ je, da vlada naredi trgovcima, da na pakovanja s mesom i kokošima, zalijepe one horor slike odvraćanja, k’o na škatulama od cigara, uz napomenu, da nas to smeće može ubit’.

I da obavezno napišu u uputi, da se piletina, čevapi i ostalo,moraju termički obradit’, deboto kremirat’, kako bi se ubile te mikro bube, što nam šetaju po omiljenom mesu, i ubijaju apetit’, kad’ samo i promislimo na to. Ili će sve svršit’ na ministrovom apelu, da jedemo Hrvatsko. Rek’o je to, dan prije nego je otkrivena domaća salmonela našega hrvatskoga diva. U narodu je popularno zovu K-salmonela+. Ne znam zašto? I sad’ su potrošači u čudu; ne znaju više što jesti, Zanima ih, na koliko dana, će inspekcije morat’ zatvorit’ domaće mega markete, što truju svoje mušterije. Ili to vrijedi samo za zločeste ugostitelje, što im mušterije puše u kafićima i restoranima.

A u nas je svečano otvoren Zimski Festival. Grad, k’o da je čudotvornim anesteziološkim napitkom, probuđen iz dugogodišnje kome. Kad’ prođeš kroz crvenu kuglu na Pilama, pitaš se, je li radost buđenja iz kome, draža probuđenome gradu, ili njegovim stanovnicima. Samo da više ne gledamo prazan Stradun na lokalnoj TV, tijekom dugih, kišnih, zimskih noći. Nego samo, sretna i zadovoljna lica gradske mladosti i ponešto starijih, koji s puno nostalgije evociraju svoje davnašnje uspomene. Uspomene na bezvremensko điravanje Stradunom i prvim ljubavima. I drugim! Krasno!

Ljepše je nego lani, pričaju oni koji su već postali ovisnici o gradu. Uz već viđeno, hortikulturno uređen grad, ‘ko da je dobio pluća. Na svakom koraku, ili je hraniteljica maslina, ili tradicijska ljuta naranča. U krošnjama tih miomirisnih stabala, čuje se šum vjetra; k’o da se je romantični Gradac, strombrco u Grad, pa mi ne moramo njemu. Nikome se ne ide doma, do sitnih noćnih sati. Bože, što imamo lijep grad. I kako se onda ne zapitat’, što bi bilo, da nam je Ministarstvo kulture, (a za malo nije), ukralo Božić.

A sve, radi šačice građana, što su Zagrebu špijavali svoga gradonačelnika, kako već odavno potiče, neumjerenost i grabežljivost, premašujući time mjeru sklada i dobrog ukusa. Njima su sva nastojanja gradonačelnika, da nam ugodi, zapravo cirkus, neprimjeren gradu spomeniku nulte kategorije. Ti građani, zamisli ti, ne bi ni šator, ni meda, ni saonice, jer je to tobože, za gradove europskog sjevera. Oni ne bi ni kuhano vino ni kobasice, jer kažu,tako ugostiteljstvo na Stradunu, figura kako bi figurala i picerija u Kneževu Dvoru. Njima čak ni zelenilo u jutenim vrećama nije po volji, jer će, govore oni, ta suvremena interpretacija Šervudske šume, dobro doć’ kučkima i mačkima za dignut nogu. Ali i ponekom muškom ljubitelju pive i kuhana vina, kad’ sjedeći na ovčjim kožama, među intijerim festivalskim dekorom grada shvati, da fali još jedna važna kućica. Kemijski zahod.

 

Komentari

Komentari

Share.

About Author

Comments are closed.