Meksički car s mislima na Lokrum

0

Ove godine (2014.) navršava se 147 godina od tragične smrti Maksimilijana, velikog obožavatelja našeg Lokruma, kojeg su stručnjaci za hortikulturu uredili za Maksimilijana i njegovu ženu Sharlotu, te Lokrum pretvorili u mali raj na zemlji

O zaslugama Maksimilijana (1832-1867) na uredjenju Lokruma opće poznata je činjenica. U njegov život umiješala se je politička kombinatorika europskih vlada druge polovine XIX. stoljeća i njihova želja za širenjem uticaja u zemlje preko Atlantika, te su „natjerale“ Maksimilijana da postane meksičkim carem, zbog čega je otputovao u Mexico. Meksički narod pod vodstvom Benita Juareza (1806-1872) oružanom borbom se je suprostavio domaćim konzervativcima koje je vojno pomagala Francuska za vrijeme vladavine Napoleona III. i na njegov prijedlog postavila nadvojvodu Maksimilijana za meksičkog cara (1864-1867).

Povodom pedesete obljetnice tragične smrti mladjeg brata cara Franje Josipa, dubrovački tisak donio je kraći povijesni osvrt na događaje koji su prethodili sudbini Maksimilijana.

„Prava Crvena Hrvatska“ od 30.06.1917. godine, broj 637.

  1. GODIŠNJICA MUČENIČKE SMRTI CARA MAKSIMILIJANA

Dneva 19. ovog mjeseca navršilo se je ravnih 50 godina od onog nesretnog časa, kad je 19. juna 1867. bio ustrijeljen kod grada Queretaro u mjestancu Cerro de las Campanas nevini, plemeniti nadvojvoda Maksimilijan, meksički car po milosti Napoleona III.

Staroslavni Dubrovnik nikada neće zaboraviti blagopokojnog nadvojvodu, koji je svim srcem ljubio naš grad i naš narod. Kao što se je blagopokojniku bilo teško odijeliti od milog Dubrovnika i od svog vlastitog čarobnog otoka Lokruma – što je i iz Mexica pisao – tako isto se je i našem gragjanstvu bilo teško od njega rastaviti, za kojim uvijek žali u žalit će dok je kamena na kamenu na otoku Lokrumu, tom toliko milom njegovom boravištu, koje nas uvijek na neprežaljenog Maksimilijana sjeća. Da je živio i zdravo se povratio, koliko bi njegovo nadaleko poznato plemenito srce našem Dubrovniku još dobra učinilo, na opću korist grada i pučanstva…! Ali kao da je kobna sudbina htjela, da svrši njegov život a s tim i sve njegove očinske namjere prema našem gradu.

Odajući i ovom prilikom duboko poštovanje i harnost prema nezaboravnom blagopokojniku, zajedno sa svim dubrovačkim gragjanstvom kličemo: Slava mu! Slava! Slava!

God. 1861. do 1865. bijesnio je američki gragjanski rat. Pošto su Španjolska i Engleska poslale u Mexico ekspedicije, to je odlučio i Napoleon III., da u interesu francuskog upliva i u sjevero-američkoj Uniji i da stvori uplivnu sferu u srednjoj i južnoj Americi, da se umiješa u meksičke prilike. Žrtva tih slavohlepnih namjera bio je nadvojvoda Ferninand Maksimilijan Austrijski, brat kralja Frana Josipa. Na 14. aprila 1864. ukrcao se austrijski nadvojvoda, koji se već tada nazvao meksičkim carem, sa svojim suprugom Šarlotom (koja još danas živi u poremećenoj duševnosti na dvoru Bouchout kod Brissela), na austrijsku fregatu „Novaru“, da otplovi u Mexico. Ondje je bio car poduprt najprije sa četama francuskog ekspedicionog zbora, koje su se poslije povukle na zahtjev sjevernoameričke Unije. Car Maksimilijan je tada boravio u sjeverozapadnom dijelu zemlje, u Queretaru. Ovdje ga stanu opsjedati čete predsjednika Juaresa. Na 6. maja 1867. načine po petnaesti i zadnji put njegove čete ispad (napad); šesnaesti ispad opsjednutih četa ustanovljen je za noć od 14. na 15. maja. Ali do tog ispada nije ni došlo, jer su republikanci izdajom prodrli u grad, a njihov oficijelni ulaz bio je 27. maja. (Službena predaja vlasti bez prolijevanja krvi. – kom. D.R.) Na dan 14. juna osudio je ratni sud eks-cara na smrt, a 19. juna izrečena je osuda. Sa carem poginuli su i njegovi generali Mejia i Miramon; sva trojica umriješe muževno. „Neka je moja krv zadnja, koja se prolijeva za Mexico!“ – zaželio je Maksimilijan, kad mu je saopćena osuda. Ali njegova želja nije se ispunila, i ako niko više nije posegnuo za tom vrućom krunom meksičkog cara.

Ove godine (2014.) navršava se 147 godina od tragične smrti Maksimilijana, velikog obožavatelja našeg Lokruma, kojeg su stručnjaci za hortikulturu uredili za Maksimilijana i njegovu ženu Sharlotu, te Lokrum pretvorili u mali raj na zemlji. Lokrum je toliko prirastao srcu Maksimilijanu da je za njim čeznuo i u dalekom Mexicu, te je u jednom svom pismu izjavio: „Lokrum je jedina točka u Europi za kojom čeznem!“ (Iako sam davno predložio upravi Rezervata Lokrum da se citirana Maksimilijanova izjava o Lokrumu iskoristi kao promidžbeni slogan nisu dosad pokazali interes da se kratki tekst prevede na nekoliko svjetskih jezika, te postavi tabla na uočljivom mjestu, npr. kod lugareve kuće. Čak ni marketinški stručnjaci ne bi bolji promidžbeni slogan smislili za Lokrum, a „mi“ ne znamo iskoristiti povijesnu zabilježenu izjavu Maksimilijana o Lokrumu za koji je čeznuo tijekom svog boravka u Mexicu. Nažalost, ovo nije jedni primjer da se ne koristi prebogata dubrovačka povijest u turističkoj promidžbi Dubrovnika, a to je meni itekako dobro poznato! Šteta što se je dao „nagovoriti“ da pođe za cara u Mexico. Za pretpostaviti je, da bi poživio još nekoliko desetljeća, te svojim posjetima otoku Lokrumu učinio još više na njegovom uređenju. Život je tragično izgubio u 35. godini života zbog „visoke politike“ europskih sila.

Poslije 1867. godine Benito Juarez još je ratovao protiv Francuza, dok ih nije porazio i natjerao da napuste Mexico. Nakon toga (ponovno) je izabran za predsjednika Mexica.

 

Komentari

Komentari

Share.

About Author

Leave A Reply