Zašto Hrvati vole posuđenice?

0

U stalnoj kolumni MATICE – Revije Hrvatske matice iseljenika Govorimo hrvatski koju vodi i potpisuje kolumnistica Sanja Vulić, u broju 1-2/2015, pod gornjim naslovom je objavljen tekst  koji nam se učinio zanimljivim, posebno što je dijelom riječ o dubrovačkome govoru,pa ga, neznatno skraćenoga, donosimo u nastavku.

“Pri određivanju rječničke norme standardnoga jezika nerijetko se raspravlja o prikladnosti veće ili manje uporabe posuđenica. Velika uporaba posuđenica obično se opravdava njihovoj pojavnošću u hrvatskoj književnosti i inim pisanim tekstovima još od srednjovjekovlja, te o suvremenom jeziku općenito. Pritom se zanemaruje činjenica da su posuđenice tek djelomice odraz kulturnih veza, a u znatno većoj mjeri rezultat različitih povijesnih okolnosti, uglavnom za hrvatski narod i Hrvatsku nepovoljnih.

U razmatranju uzroka uporabe posuđenica u hrvatskom jeziku općenito, a ne samo u standardnom jeziku, ovom će nam prigodom poslužiti usporedba posuđenica u mjesnim govorima dvaju hrvatskih mediteranskih gradova – Dubrovnika i Splita. Pritom je važno spomenuti da je Split više od tri i pol stoljeća, tj. od 1420. do 1797. bio pod vlašću Mletačke Republike. Zato su u tom govoru snažno zastupljene posuđenice iz mletačkoga. Dubrovnik je pak, kroz cijelo to vrijeme, tj. od 1358. do 1806. opstao kao samostalan grad – država. Zato je u tom govoru broj posuđenica iz mletačkoga znatno manji. Romanizmi u dubrovačkom govoru uglavnom su jezično prilagođeni latinizmi, ili su jezično prilagođene riječi iz dalmatinskoga, tj. dalmatoromanskoga supstrata iz doba naseljavanja hrvatskoga stanovništva na to područje, ili su pak noviji talijanizmi, uglavnom iz 19.stoljeća. Zato se nerijetko u određenom značenju u Dubrovniku rabi stara hrvatska riječ, a u Splitu u istom značenju posuđenica iz mletačkoga. Tako se npr. u Dubrovniku govori gospar (u značenju gospodin) i gospođa; mrkva; ospine (u značenju ospice); ožičica (žličica); smeće; smetlištar; ulica; gaćice; glagol prostit, a u Splitu šjor i šjora; karota; ferše; kućarin; škovace; škovacin; kala; mudante; škužat,i dr.

Naravno, svatko tko imalo poznaje dubrovački govor primijetio je da se u tom govoru također rabi veliki broj posuđenica, osobito romanizama. Međutim, arhivski dokumenti nedvojbeno pokazuju da je u govoru dubrovačkoga puka bilo neusporedivo manje romanizama nego u Dalmaciji, te da ih je najveći broj prihvaćen u 19. stoljeću u kojem je Dubrovnik dijelio istu povijesnu sudbinu kao i Dalmacija, najprije pod francuskom okupacijom, a zatim pod Habzburzima. Zato se nameće pitanje je li današnja  pretjerana, često i vrlo nametljiva težnja za što većom uporabom posuđenica i u standardnom jeziku i u dijalektima zapravo jedan od izraza u Hrvata duboko ukorijenjenoga vazalnoga, sluganskoga mentaliteta, bilo svjesnoga bilo podsvjesnoga”.

T.K.

Komentari

Komentari

Share.

About Author

Comments are closed.