12.09.2018 | Intervju
DUBROVAČKE PATRONAŽNE SESTRE ljudska priča o ženama koje se bave jednim od najhumanijih poslova
Autor: Glas Grada
podijeli:
One su jako vrijedne, a tako skromne. Za sebe vam nikad ne bi rekle da su važne niti se žele hvaliti, a bave se jednom od najhumanijih djelatnosti. One su patronažne sestre Doma zdravlja Dubrovnik koje se brinu za naše zdravlje od rođenja do smrti. A u preventivnim akcijama - nema im premca. Njih je 16, najmlađa ima 27 godina, najstarija je pred mirovinom, a zajedničkim radom, iskustvom i znanjem brinu se da primarna zdravstvena zaštita bude besplatna i omogućena svima u vlastitom domu, i onima u centru grada, a i onima u najudaljenijim ruralnim područjima, gdje doslovce živi par ljudi.
Iskoristili smo zato priliku tog jednog dana u mjesecu kad se okupljaju na zajedničkom sastanku u Domu zdravlja da popričamo o tome što one zapravo rade, a o čemu se jako malo priča i zna.
“Već 16 godina radim ovaj posao i kad danas vidim tu djecu koju sam prvi put okupala u njihovom domu i kad mi netko nakon toliko godina priđe i kaže koliko sam mu pomogla, to nema cijenu”, priča nam Irmela Čustović koja se brine za zdravlje nađih sugrađana na području Lapada, uz svoju kolegicu Ivanu Žitković, koja je trenutno na porodiljnom.
Bitno je poštivati kuću u koju se dolazi
“Specifičnost našeg posla je u tome što smo stalno na terenu. Kad ujutro krenem, ne znam kako će mi dan završiti. Dok mi dođemo od točke “a” do točke “b”, treba nam vremena, što je ljeti uslijed ovih gužvi neizvedivo, jako je vruće, dolazimo u različite obitelji, kod ljudi koji nisu baš informirani do onih koji su upućeni u dosta toga... Bez obzira na sve, jako je bitno poštivati kuću u koju se dolazi, a ako postoji kritika - bitno je da ona bude konstruktivna te da se, kad mi izađemo iz kuće, osoba osjeća zadovoljno”, priča Irmela koja je svoj posao zamišljala potpuno drukčije.
Kad je vidite kako se s onoliko topline i smirenosti brine za tek rođene bebice i njihove mame, ne bi nikad rekli da joj to zapravo nije bio prvi izbor. Naprotiv – u početku bila jako tužna što je završila u patronaži. Prvotna želja bila joj je – raditi u šok sobi. No, kako u početku nije bilo posla, počela je raditi u patronaži. I do danas - nije požalila.
“Ubrzo sam shvatila kako je naš posao zapravo izuzetno važan jer vi na nečijem početku života, u najosljetljivijem razdoblju života, možete pomoći”, priča.
Iako je naša patronažna služba polivalentna, što znači da patronažne sestre obilaze sve dobne skupine u njihovim domovima, Irmela se, s obzirom na gradske kvartove koje obilazi, nekako više “specijalizirala” za bebe, mame i trudnice. Upravo zato prije 6 godina je pokrenut besplatni trudnički tečaj Doma zdravlja Dubrovnik.
Ideja za trudnički tečaj van bolničke ustanove se rodila kad je, u razgovoru s Ivanom Žitković s kojom dijeli ambulantu, pomislila da bi bilo korisno da su te informacije dostupne svima bez obzira na plaćanje. Tu su ideju prenijele tadašnjem ravnateljstvu koje je to odobrilo. Kroz njihov tečaj od 2012. godine je prvo sramežljivo prošlo par ljudi jer, napominje, do prije dvije godine njihov tečaj nije bilo validan u bolničkom sustavu kao položeni tečaj i za prisustvo partnera na porodu morao se pohađati bolnički tečaj.
“Mi smo išli na drugačiji pristup, a to je da se nećemo petljati u domenu liječnika nego samo ono u našim kompetencijama koje mi imamo, da se koncentriramo na praktične savjete, ono što mi radimo, dolazak u kuću i osobitosti novorođenčeta, što mama može očekivati. I tako je, od početnih 13 polaznika, tečaj 2017. godine okupio njih 89. Imamo pauzu preko ljeta, a novi tečaj počinje 7. rujna. Novost je da se našem timu se priključila i doktorica Nina Lale, specijalista ginekologije i opstetricije, pa se samim tim što sad tečaj ima liječnika, dobila jedna dodatna težina”, priča Irmela.
Vi i poštar jedini me posjećujete!
Njezina kolegica Katarina Ivanković Franušić zadužena je za ruralno područje, a posao i teren, s obzirom na tamošnje stanovništvo, jako se razlikuju od Irmelinih. Katarina je sestra koja je iz bolničkog sustava došla u patronažu, jednako kao i njezina kolegica i naša sugovornica Mia Majić.
Slaže se s Irmelom po pitanju tog osjećaja da njihov posao nema neku težinu, no kad ga počnete raditi, shvatite da definitivno ima jer ulazite u nečiju obitelj i samim tim im narušite privatnost. Katarinu tamošnje stanovništvo zbog toga već smatra članom obitelji. “Nikad neću zaboraviti slučaj jedne žene iz Osobjave, koja me, kad sam ušla u njezinu kuću, dočekala riječima: Ja se sada veselim, vi i poštar me jedini posjećujete! I onda tek shvatite koliko nekome donesete veselja i radosti, a do prije nekoliko minuta ste mislili – joj, koja je moja svrha danas?”, priča Katarina. Posebno su usamljeni dijelovi Dubrovačkog primorja poput Lisca, Topolog, a poglavito Točionika gdje živi tek par obitelji.
A ima li beba, pitamo je.
“Ima nešto, mada ja ne mogu govoriti o bebama kao Irmela i Mia. Recimo, na području Stona i Pelješca bude oko 35 beba na razini godine, pa sam ja više bazirana na kroničare. I na kraju to obično bude tako da te mogu zvati u bilo koje doba dana na telefon jer daleko su, njima nije blizu liječnik i onda im uvijek izađete u susret. Ne mogu reći da se izgubi profesionalnost, ali svakako je naš odnos više prisniji nego nekome u užem gradskom području”, govori.
“Tamo vas kroničari čekaju s ushićenjem, dok u Gradu to nije slučaj”, nadovezuje se Mia, “javni prijevoz je nikakav i vi ste tim ljudima sve, a u gradu će svatko prošetati do svoje ordinacije”.
“Velik problem ruralnih područja je nedostatak te primarne zdravstvene njege. Jedan dio Janjine je uopće nema. Ili koncesionar ne postoji, nema interesa… do Žuljane postoji, ali već područje Sresera i Drače ne mogu dobiti zdravstvenu njegu u kući. Žao mi je zbog toga jer mreža je popunjena po broju stanovnika, takav je zakon, ali trebaju se onda naći neke druge metode. Na Pelješac u ispomoć dolazi sestra iz Metkovića tri puta tjedno, ali ona mora doputovati i tu se gubi dosta vremena. Mi radimo i patronažne izvide, dobijemo informaciju kad osoba izađe iz bolnice, pa je onda obiđemo da vidimo je li treba produljivati kućnu njegu. Puno je toga u našoj nadležnosti. A smatramo da ljudi i više trebaju usluga nego što im se daje, pogotovo što su to ljudi koji su tako sretni u tim svojim selima i domovima”, iskreno će Katarina.
Nije lako biti roditelj, a ni zdravstveni djelatnik
Naime, prema aktualnim zakonskim propisima raspoređuje se po jedna patronažna sestra na 5100 stanovnika. Naša mreža je sudeći po tome popunjena, no opet, priča Mia - malo ih je. Dogodi se da neka od njih bude na porodiljnom, na bolovanju i nikako ih okupiti sve na broju.
Župa dubrovačka još uvijek ima jednu patronažnu sestru, a trebali bi biti dvije s obzirom na broj ljudi, ali kako popis stanovništva još nije gotov, taj broj se zasad samo pretpostavlja, nastavlja Mia. Taj posao je do srpnja ove godine radila časna Anđela Ćesić, a preuzela je kolegica Ivana Borovina koja je jedna od voditelja trudničkog tečaja Doma zdravlja.
Patronažne sestre pokrivaju područje od Janjine do Vitaljine te otoke Mljet i Elafite.
Dogodi se, iako zapravo rijetko, da osoba odbije patronažnu sestru, što se posebno odnosi na rodilje. Sestre će, kažu, u tom slučaju ostaviti broj telefona i reći da ih zovu ukoliko bude potrebe. A obično bude – priča Mia. Najčešći problem su upaljene grudi, zastoj mlijeka i upaljen pupčani bataljak, koji predstavlja najveći strah u roditelja.
“Nije danas lako biti roditelj, a nije lako biti ni s ove druge strane. Baš zato stalno idemo na edukacije i trajno usavršavanje jer obično morate brzo procijeniti ozbiljnost situacije. U tim slučajevima posavjetujemo se s pedijatrom, možda je bilo par slučajeva gdje je trebalo dodatno upozoriti, tipa pojačani nadzor zbog neke psihijatrijske dijagnoze, zbog osjetljivog života žene... Ima ljudi koji su možda doživjeli neko negativno iskustvo pa ne žele da im dolazite doma dok vas ne upoznaju. Jer misle da vi njima ne možete ništa ponuditi ili da ćete osuđivati njihov stil života. Svatko ima pravo na svoj stil života, ali naša je dužnost da govorimo onako kako bi trebalo biti, s uvažavanjem osobnog mišljenja, ali mi smo prvenstveno struka”, kazala nam je Ivana Borovina.
Žene ženama nisu najbolji prijatelji
Svaka od njih četiri barem se jednom susrela s postporođajnom depresijom, ali puno više sa tzv. “baby bluesom”. Irmela priča kako se jednom čak susrela i s psihozom kod žene, no srećom je zahvaljujući svom iskustvu to na vrijeme prepoznala. Bitno je da ljudi razlikuju pojmove, priča.
“Depresija je pretežak pojam da bi ljudi danas nonšalantno govorili – ma pusti me u depresiji sam! Depresija je ozbiljan poremećaj i ne smije se olako uzimati, a psihoza zahtijeva konstantan nadzor. Baby blues je čest, to je osjećaj da nisi dovoljno dobra jer žene ženama nisu najbolji prijatelji, nažalost. U današnjem svijetu, kad svi pokušavaju biti super majke, pomiriti karijeru, obitelj i sve, nekim ženama je karijera majčinstvo i od toga prave magisterije i doktorate, a sve bi to bilo u redu da se zadrži na toj razini. Prvo što na našem tečaju o dojenju kažemo je da, ukoliko žena ne želi ili ne može iz bilo kojih razloga dojiti dijete - nije smak svijeta. Nažalost, prvo pitanje koje žena ženi postavi je – dojiš li? Ali to je jedno jako intimno pitanje. I ako ne dojiš, onda si najgori neprijatelj svom djetetu, nemajka. Moramo napraviti za početak bolje uvjete u našem gradu. Evo, grad smo prijatelj djece, pa bi trebalo napraviti prostore gdje se bebe mogu prematati, povećati nadzor nad dječjim igralištima, napraviti da se žene osjećaju kao žene, da se ne osjećaju loše jer su trudne, jer imaju višak kilograma.... Ne moramo svi biti u kalupu. U redu je dojiti u javnosti, ali u redu je i to ne raditi ako vam ne odgovara”, priča nam Irmela.
Teško je ljude nagovoriti na preventivni pregled
Uz svakodnevne terene, patronažne sestre stalno organiziraju preventivne akcije kako bi se povećala svijest kod stanovništva. Godišnje ih ima jako puno, a kreiraju se po kalendaru zdravlja, ovisno o danu kojim se nešto obilježava - od dijabetesa, dana srca, raka dojke... Puno je akcija bilo i u dječjim vrtićima, a najvažnije je naučiti dječicu kako se pravilno peru ruke jer od davnina je poznata ona – čistoća je pola zdravlja. Naravno, s djecom se to sve obavlja kroz igru, ilustracije i pjesmu. Mia priča kako su u planu i preventivne akcije u prvim razredima osnovnih škola jer su prvašići najugroženija kategorija – izašli su iz vrtića, iz jednog okruženja u sasvim novo, recimo idu sami u wc, nema pomoći teta... A za stariju ekipu u planu je prevencija ovisnosti.
Prevencija je posebno važna za žene u našoj županiji s obzirom na povećan broj oboljelih od raka dojke.
“Koliko god mi pričali, znate li koliko ljudi koji dobiju brošuru za preventivni pregled jednostavno bace brošuru u smeće i ne odu? A to im može spasiti život. Mi smo u tijeku preventivne akcije protiv raka debelog crijeva nosili uzorke za stolicu po terenu i doslovno nagovarale ljude da ih naprave”, pričaju. Mia se prisjetila jedne starije žene koja je jednostavno bacila u smeće poziv za preventivni pregled dojke, ni ne znajući da je već oboljela od karcinoma. Saznala je to u idućih mjesec dana i sama je lutrija, priča nam, što je sada dobro.
“Mislim da žene ne poznaju svoje grudi dovoljno dobro. Koliko ih zapravo stane pred ogledalo i dobro pregleda svoje grudi? One se mijenjaju, od doba adolescencije do starije životne dobi, posebno ako je žena rodila i doji. Od otkrivanja promjene na dojci do same dijagnoze prođe puno vremena i izgubljenih živaca”, priča Irmela, a Mia se slaže – Ultrazvuk dojki treba napraviti kad vam nije ništa, a ne kad vam je nešto. Navode kako je strašan podatak kojeg su čule od velikog broja žena, a to je da papa-test nisu napravile po nekolikog godina. I automobil servisirate jednom godišnje, a kamoli sebe – govore, a napominju kako je bilo slučajeva da su ih same, naravno kad se radilo o njihovim poznanicama, naručivale žene na preglede, I onda su morale poći.
Grupe za uspješno dojenje
Zanimalo nas je kako se na prevenciju odražavaju silni trendovi u prehrani, poglavito što se tiče danas omraženog glutena kojeg odjednom svi izbjegavaju.
“Moramo razlikovati pomodarstvo i stvarnu potrebu da čovjek ne jede gluten. Imamo celijakiju, a imamo i niz autoimunih bolesti. S prehranom treba biti oprezan, treba jesti namirnice koje su sezonske i rastu u okrugu nekih 800 km od nas. Nažalost, ili na nečiju sreću, danas dohranu djeteta počinjemo s avokadom. Avokado nije namirnica na koju smo mi genetski navikli, a mi s druge strane izbjegavamo citrusno voće koje je nama na svakom koraku i koje je nama prirodno i normalno. Ali postoje smjernice Svjetske zdravstvene organizacije kao i potreba da su neke mame vegetarijanci, da prakticiraju paleo prehranu i “gluten free”, tako mi moramo dodatno učiti. Zato ne bi radila radionicu o dohrani dok se dodatno ne educiramo.
Zasad jedino što mi možemo mamama reći je da tuđoj djeci ne daju hranu bez pitanja njihovih roditelja Istina je da su nas naši roditelji hranili s manje straha , a danas je prisutno više aditiva u hrani da bi ona duže trajala”, odgovara Irmela.
Napominju i na Grupu za potporu dojenja, koja zbog nekog razloga sramežljivo funkcionira, pa i ovim putem pozivaju mame da im se pridruže ukoliko žele biti dio grupe. Grupe su zapravo logičan slijed jedan od deset koraka prema uspješnom dojenju.
Dajana Brzica, FOTO: Martin Šeperić
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Ocijenite članak
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu? 
3.jpg)
