ZANIMLJIVOSTI IZ TISKA Neobični noćni posjetitelji
Od prapovijesti na čovjeka je ostavljao intezivan dojam ali i strah niz zagonetnih pojava. Kako se kaže, „u strahu su velike oči“ te se u određenim okolnostima ljudima mogu pričinjavati nevjerojatna priviđenja. Takva priviđanja obično se nazivaju paranormalnim. Koristi se i izraz nadnaravne pojave u značenju „dalje od prirodnog“.
„Rekla mi je osoba koja je čula od druge osobe da je kod groblja ili nekog drugog pustog mjesta u noćnim satima vidjela strašila“. Tako otprilike započinju glasine o nadnaravnim pojavama koje su viđene na različitim mjestima, uglavnom tijekom sitnih noćnih sati u našem gradu. O takvim događajima ili „susretima“ u lokalnim tiskovima moglo se je naći novinskih izvješća. Može se zaključiti, a prema pisanju uredništva „C.H.“ da su priče o strašilima bile dugi niz godina uobičajne. U narodu, te su pojave imala različite nazive. Najčešće se o njima govori kao o duhovima. (U knjizi „Svijet zagonetnih sila“ autora Arthura C. Clarkea, jedno poglavlje posvetio je „bučnim duhovima“ koji su uznemiravali stanare nekih kuća, u uredima, dvoracima, samostanima, zatvorima, ali se „poigravali“ sa predmetima...). U lokalnim tiskovinama nema mnogo podataka o lokalnim duhovima, tj. nadnaravnim pojavama iako su priče o njima bile popularne.
„Crvena Hrvatska“ od 16.5.1908. g, br. 40.
S T R A Š I L A
Svake se godine nekako u ovo vrijeme kod nas priča o strašilima. To je kronična bolest našeg grada, strašio je na Boninovu neki pokojni trhonoša (osoba koja se bavi nošenjem tereta na leđima ili uz pomoć kolica; dubrovački izraz: fakin – nap. D.R.). Vidjeli su ga gdje niz Pile trči s kolicima. I znatiželjni su išli da vide to čudo, kako mrtvi ustaju i nitko ga nije vidio, premda su mnogi tvrdili da straši.
Strašilo je i iza tamnica. Nego kako je tamo položaj sumljiv, tako su i tamošnja strašila bila sumljiva. Kažu, da su tamo zbilja zatekli jednu večer strašilo: dvojicu koji su nesmetano željeli igrati „na prstena“ u mraku. Ali kako im fićfirići (kicoši) koji tamo obilaze ne dadu mira, oni se zamotaše u bijele pokrivače, jer je bijelo zaštitna boja.
A i ove godine straši neka pokojnica bez ruke, tamo negdje kraj Mrtvog zvona. Vidjeli su je gdje ide i kao živa a i govorila je nešto – tako se barem pripovijeda. Naravno, da nitko ne zna tko je vidio. Pa to i ne treba znati, ta moj Bože, kome bi došlo na pamet da takova što izmisli. Pa i nije potreba izmišljati jer će vam i kuma Ane i tetka Mare i stara pripoviđeti kako je njezin otac ili djed vidio pokojnog Antuna – Bog mu se smilovao duši – i kako ga je molio da mu da dvije mise oslužiti.
A nuti, ondje u onoj kući, stara vlastela su tamo stanovala, pokojni se je Radojica hrvao cijelu noć s tenjcem i u jutro su našli krvi. Znam, da mi mnogi sve ovo neće vjerovati ali neka samo nek se uspnu na Peline ili do Mrtvog zvona pa će čuti od stotine naših ženica sličnih istina i još gore, a sad, jer je u modi, najviše će čuti o ženi bez ruke. I to vam je tolika i takova istina da će dobre ženice dok budu to pripovijeđali izgledati blijedo kao mrtvaci, kosa će im se ježiti i svaki će se čas osvrtati, da se, sačuvaj Bože!, ne ukaže žena bez ruke.
Pripovijedanje o ženi bez ruke djeluje. O njoj se danas na svakom sijelu i prelu pripovijeda, a obnoć fićfirići idu da pod Mrtvim zvonom da vide ženu bez ruke i vide je svi koji je hoće vidjeti. „Prava“ („Prava Crvena Hrvatska“ – nap. D.R.) će reći, da mi ne govorimo istinu i donjeti će ispravak kao što je donijela o „provali na praharnici“ (?).
„Dubrovačka tribuna“ od 13.2.1931. g; br. 98.
NA KONALU I SV. JAKOVU STRAŠI(LA)
Prošle noći u nekoliko kuća na periferiji odigrale su se takove scene sa „duhovima“ da se je za njih morala zainteresirati i policija. Najtežu kuburu (brigu, patnju) sa „duhovima“ ili „okultnim pojavama“, imao je neki intelektualac koji je u kasnu noć ispraznio svoj stan na srednjem Konalu i pobjegao k znancima u grad gdje „duhovi“ nemaju meraka (želju, žudnju) za uznemiravanje inteligencije.
Drugi grješnik koji također nešto duguje „duhovima“ jest poznati poljski skladatelj (Ludomir Rogowsky – nap. D.R.), koji već nekoliko godina stanuje u jednoj sobi starog benediktinskog samostana. I on je morao uzmicati pred sjenom nekog fratra benediktinca, koji je valjda u samostanu nešto zaboravio ili ga sa zemljom vežu neke slatke uspomene na onu od Boga nadarenu prirodu u kojoj je slavni Menčetić ispjevao svoje najbolje ljubavne stihove.
Što bilo, bogami nije šala sa ovim prekogrobnim meraklijama (onaj koji strasno uživa u nečemu – kom. D.R.) i noćobdijama, što prave rusvaje po tuđim kućama a u svoju nikad i ne proviruju...
Bilo je više novinskih izvješća o doživljajima oko viđenja raznih priviđenja i prikaza. Za njih je poznat uzrok „nadnaravne pojave“, a to je bilo ... vino!
„Prava Crvena Hrvatska“ od 27.10.1906. g; br, 88.
V R A G I V I N O
U jednom magazinu u Tmušastoj ulici ispod Gjinasija stanuje barkariol Miše K. S njim zajedno stanuje 8 mačaka i 11 mačića. To mu je sva ostavština njegove vijerne drugarice, pokojne File, rečene „Mamma dei gatti“ (Bog joj se duši smilovo!). Nego bijednom Miši iza smrti njegove bolje polovice jedina je utjeha vino, pa se tako i nehotice dogodi, da po uru vremena izgubi dok ključ u bravu utjera, kad u večer pogje doma. Tako se eto podesilo i prošle subote. Nakon dosta muke i nevolje dok je vrata otvorio, dočepa se sretno postelje i zavali se. Okolo ponoća – u poganu uru – veliki trepet probudi Mišu. Gleda nevoljnik, a strah mu zamliječio oči. Pred njim kod postelje stoji (daleko mu kuća) sam maletnjak. Crn je ko ugljen, svaki mu rog dug ko veslo a svako oko ko glava kupusa glavatoga. Kuštravi rep nakostrečio, ne bi ga dva čovjeka mogli opšešarit! I mačke se prepale. Nakostriješile se, skaču reže, puhaju, ele se Mišin magazin pretvorio u pravi pakao! Miše bi molio boga, al ne može da progovori od straha; Miše bi se prekrstio, al pale ruke od straha; Miše bi se ustao pa zvao u pomoć, al teške noge ko olovo, nešto od straha a više od vina! Što će nevoljni Miše? Sjetio se, da ima blizu postelje na trpezi vode krštene, pardon vina krštenoga (jer kako govori Miše, svaki vinar „krsti“ vino!). Nekako jedva dokuči botilju pa je pruži vragu i progovori: „Svakako bolje, da si ti došo u mene, nego ja u tebe, jer da ja dogjem u tebe, valjalo bi mi doć u pakao. Kad si me već došo naći, ako hoćeš, evo ti što imam, pak pij. U mene ti druge nema!“ Vrag muči ko kamen. Miše uhvatio malo srčanosti, pa nastavi: „Kad ti nećeš, hoću ja“, te prigne i oduši koliko je mogao, te progovori: „Znaš koja je, dok je u meni ovo u ruci, ja te se ne bojim!“ Nu vrag ko vrag, neće da miruje, nego počeo skakati po kući. U neke se Miši dodijalo, pak se skoči, te zgrabi metlu pa trči za vragom. Trči vrag, skače Miše; gjisaju mačke, ne zna se ni ko pije, ni ko plaća. U neke vragu protužilo pa se skrio pod komin. Miše ga gurka metlom. Napokon se vrag uvjeri, da ni on ne može vojevat s onijem, što se drže vina, pa se skupi i nestane ga, samo bježeći prevali pjat pun bakaljara kuhanoga, što je Miše bio spravio za večeru. I tako se naš Miše trsi ove nakaze, ali u to je više bila i zora, pa dogje na peskariju, gdje vas još tresući se, pripovijedaše, što mu se u noći desilo. „Pa kad još reču da strašila nema“ govoraše Miše, „ima pa ima, to mi više ne će izvadit niko iz glave“. „A da ne bude to bila File?“, zapita ga Runto njegov prijatelj, koji takogjer omalo da isto večer nije vidio vraga. „Ne, nije“, odgovori Miše, „jer je bio muški. Ima bit bio sikuro oli Stijepo oli Morgjin, jer su u istoj kući stali, pa bit će falio vrata.“ I tako govori Miše, sreća da sam doma imao vina, a da ne pogiboh! Zaludu, neka mi niko ne govori: Vino je sveta stvar, bez njega se ni misa ne govori!
Za citirani tekst najbolje je reći misao: „Se non e vero, e ben trovato.“ („Ako nije istinito, dobro je izmišljeno.“ Talijanska izreka koja se pripisuje Giordanu Brunu – nap. D.R.)
3.jpg)
