Netko je kazao vojnicima da ova vlada neće dugo trajati

0

OBAVJEŠTAJNA MREŽA DUBROVAČKE REPUBLIKE U 18.STOLJEĆU (8)

Dubrovnik je u vrijeme Konavoske bune bio u financijskoj krizi, pa je vlast nedostatak novca u državnoj kasi pokušala pokriti uvođenjem novih poreza

Realan, utemeljen i objektivan stav Basseglia o Francuskoj revoluciji, ali i razmišljanja ostalih “Frančeza“ iz redova dubrovačke vlastele, daju zaključiti kako se u Republici nije pokušavao dogoditi nikakav prevrat, već da je među ovim intelektualcima prije svega, iako su bili u sukobu sa sustavom, bila riječ o “lojalnoj opoziciji“ koja je tražila “reformne izlaze iz političke krize svog vremena“.

Tome u prilog ide i rezultat istrage protiv “jakobinaca“ koja je trajala od 31.10.1797. do 15.3.1798. kada je prolongirana na dvije godine i tako poslana u – prošlost. Naime, pored otoka Koločepa 19.10.1797., usidrila se francuska flota pod zapovjedništvom Paula Brueyisa, a kako njihove namjere nisu bile jasne, u Republici je nastupila uznemirenost jer je Austrijancima i Osmanlijama trebalo objasniti kako Republika nije promijenila stav i postala francuski saveznik. Senator Miho Bona na sjednici je kazao da mu je jedan sugrađanin rekao da je od jednog cisalpinskog mornara čuo da su “oni bili pozvani u Dubrovnik“, da je poslan general Colli da huška narod na bunu te da im je doseljenik iz Ancone, krojač Pieruzzi, pošao ususret s riječima: “Netko je kazao vojnicima da ova vlada neće dugo trajati i da će biti smijenjena, to mi je rekao jedan senator“.

Senat kao istražitelje izabire senatore Orsata Ragninu, Marina Zamagnu i Brnju Cabogu, “sve odreda frankofobe i konzervativce“.  Nakon ispitivanja niza svjedoka i šestomjesečne istrage, ali i rasprava u Senatu, proces je, s odnosom 15:10 među glasovima, odgođen na dvije godine, a u lipnju sa samo jednim glasom prevage (14:13) odlučeno je da Martellini, koji čak nije ni ispitivan, bude suspendiran i da ne smije dolaziti u Senat ni u Tajništvo Republike dok se proces ne završi. Martellini je podnio ostavku “iz zdravstvenih razloga“.  Čini se da je Republika procesom htjela zadovoljiti Austriju, a pritom ne isprovocirati Francusku.

Martellini se spominje i u Konavoskoj buni iz ljeta 1799. kada ga je vlastelin Božo Saraca optužio da je “huškao seljake tumačeći im zakone iz Zelene i Žute knjige i govoreći: “Dvije mi stvari nijesu revuškale, ova treća hoće per dio, ako vi uzbudete ljudi“. Kako služavka koja je Saraci prenijela ove informacije nije mogla dokazati svoje tvrdnje, Martellini se ponovo provukao bez kazne.

Buna u Konavlima izbila je nakon što je austrijska vlast, koja je nakon ugovora u Campoformiju preuzela Dalmaciju i Boku kotorsku od Venecije, iskoristila nezadovoljstvo seljaka i potaknula nemire. Kao neposredan povod iskorištena je odluka Senata od 10. svibnja 1799., a po kojoj je svaki dubrovački podanik stariji od četrnaest godina morao kupiti pet kilograma soli.  Kada je konavoski knez odluku obznanio na zboru, “seljaci su podigli svoj glas protiv nje izjavivši da joj se neće pokoriti. Na posebnom zboru odlučiše da će se oduprijeti provedbi te odredbe i zakleše se da će sprovesti svoju odluku te spaliti kuću svakome tko je prekrši“.  Na ovom prosvjednom skupu okupilo se oko osam stotina Konavljana.

Jedan od povoda za ovaj namet dubrovačkoj vladi bio je u kontribucijskom zahtjevu francuskog komesara na Jonskim otocima Comeyrasa koji je iznosio 600 tisuća torinskih lira. Comeryas je trebao novac jer ga na Jonskim otocima nije bilo pa je u Dubrovnik uputio fregatu sa svojim izaslanikom Bricheom. Izaslanik je zatražio od dubrovačkih vlasti da mu u roku od 24 sata isplate milijun lira pod prijetnjom da će bombardirati i zauzeti Grad te u njemu uspostaviti “demokratsku revolucionarnu vladu“.

Bio je to tek prvi veći financijski prohtjev Francuza, a bit će ih čitav niz sve do ulaska francuskih trupa u Grad 27. svibnja 1806. Dubrovačko gospodarstvo patilo je zbog pomorskih sukoba na Mediteranu, osobito nakon ulaska ruske flote, pa je vlada na razne načine nastojala popraviti svoju financijsku sliku. Tako su povećali poreze na brodske dionice, prodaju zemlje, uvoz dobara te poskupljenjem soli. No, smirivanje situacije zbog bune u Konavlima iziskivalo je od dubrovačke vlade dodatne troškove, a “Republika je bespotrebno skrenula pozornost europskih diplomatskih krugova na svoje slabosti“.

Dubrovnik je u vrijeme Konavoske bune bio u financijskoj krizi, pa je vlast nedostatak novca u državnoj kasi pokušala pokriti uvođenjem novih poreza. Teret oporezivanja pao je na niže staleže, na one koji do tada nisu imali velika financijska davanja. Do 50-ih godina 18. stoljeća u Konavlima je seljacima bilo relativno dobro, ali se od tada situacija sve više pogoršavala. Uskoro im je od sjetve ostajala tek trećina, a djeca su im završavala na besplatnom radu na dubrovačkim brodovima. Usto, velike su probleme dubrovački vlastelini radili i djevojkama iz Konavala. Po izlikom da ih odvode na poslove služavkim iskorištvali su ih za „besramnu požudu“ te bi ih nakon toga ostavljali. Kada je na svu tu tešku i neugodnu situaciju u Konavle došla odluka dubrovačkih vlasti o obavezi da svi stariji od 14 godina moraju kupiti pet oka soli, bila je točka preko koje Konavljani više nisu mogli prijeći.

Ustanak u Konavlima imao je pet kolovođa. Bili su to Niko Švago iz Vodovađe, Miho Đurov Magud iz Bačeva dola, Cvijeto Mujo iz Lovornoga, Miho Koprivica iz Radovčića i Niko Ucović iz Zastolja. Kako su nakon neuspješne bune pobjegli na osmanski teritorij, imovina im je oduzeta, kuće razorene i zemlja posuta solju, a na mjestu gdje su se nalazile kuće trebala su se podići vješala s drvenim maskama osuđenika.  No, takvo je simbolično izvršenje kazne na smrt vješanjem odrađeno samo u slučaju Muja i Maguda, dok su druge odgođene. Istovremeno, glave petorice kolovođa ucijenjene su na po 200 dukata.

Konavoska buna imala je i diplomatsku pozadinu i zapravo je i završena bez ikakvih sukoba. Naime, Senat je poslao upute poslaniku u Beču Sebastianu Ayali u kojima od njega traži da od “carskog dvora zatraži pomoć od dvije tisuće ljudi redovne vojske da uguši bunu, a on dobi i dopust da može sudjelovati za spomenutu svrhu jedno odjeljenje od 1200 ljudi austrijske vojske“.

No, dok je potvrda angažmana austrijske vojske u gušenju bune bila na putu prema Dubrovniku, Senat je dobio informacije da se u Anconi, obavještajnom centru i luci Papinske Države, ali i po drugim centrima na Apeninskom poluotoku, govori da je čitavu bunu osmislila i provodi upravo habsburška austrijska carevina i to sve kako bi Dubrovnik progutala poput njene već dvije godine okupirane jadranske suparnice Venecije. Čak se navodi da su i proglase konavoskih pobunjenika osmislili austrijski generali i činovnici i to jer “periodisanje onih sastavaka, uobičajenih u europskim kancelarijama, nije odista moglo da nikne u konavoskoj literaturi koja ne poznavaše nego narodnu pjesmu i lijericu“.  Kao dokaz šurovanja Konavljana i Austrijanaca, čiji je general Bredy u Herceg Novome, jest i denuncijacija koju je Malo vijeće dobilo od kapetana Luka Pasarića. On je vladi naveo kako je u Herceg Novom bio i doznao kako su brojni Konavljani dolazili na razgovore s austrijskim časnicima i da je dio njih bio u palači generala Brady gdje su tražili audijenciju. Naveo je kako je prepoznao jednog seljaka od vlastelina Boža Bona.  Informacija da su Konavljani viđeni kod habsburškog generala navedena je i u pismu Senata Ayali. Svom su poslaniku na bečkom dvoru senatori napisali da su pobunjenici bili dva puta kod generala te da su nudili da će se staviti pod austrijsku vlast. General ih je u tim zahtjevima oba puta odbio.

(nastavlja se)

Komentari

Komentari

Share.

About Author

Comments are closed.